Nekadašnji fudbaler Veleža Nikola Jokišić vjeruje da je Dragan Stojković taj koji može da vrati kult reprezentacije Srbije
Duel fudbalera Srbije i Portugala u Beogradu bio je jedan od najzanimljivijih i najuzbudljivijih u drugom kolu kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo u Kataru 2022.
Nekadašnji prvotimac mostarskog Veleža Nikola Jokišić u intervjuu za agenciju Anadolija smatra da je rezultat 2:2 najpravedniji mogući ishod poslije svega što je viđeno za 90 minuta bespoštedne borbe na stadionu "Rajko Mitić".
"Šta još možemo da poželimo pored četiri fantastična gola i sijaset drugih uzbuđenja u oba šesnaesterca. U Beogradu je gostovao aktuelni šampion Evrope i jedna od pet najboljih reprezentacija na svijetu. Kada protiv takvog protivnika uspijete da se vratite u igru i da nadoknadite dva gola minusa, remi je ravan podvigu. Jako sam zadovoljan, vrijedilo je sjediiti sat i po pored TV ekrana i uživati u sjajnom fudbalu. Možda će zvučati čudno, ali meni je ovaj rezultat idealan jer ostavlja Srbiju u stanju pripravnosti pred nastavak kvalifikacija. Plašim se da bi ih pobjeda previše opustila, što nikako ne bi bilo dobro pred gostovanje u Bakuu. Ovako su maksimalno naelektrisani i vjerujem da će u istom stilu odigrati i protiv Azerbejdžana, a to znači odgovorno i disciplinovano od prvog do posljednjeg minuta", rekao je Jokišić.
Punu igračku afirmaciju Jokišić je stekao u Portugalu i upoznat je do najsitnijih detalja sa manama i vrlinama ekipe Fernanda Santoša.
"Portugal je i dalje apsolutni favorit, ali Srbija sa novim selektorom pokazuje neke osobine koje je nisu krasile u prethodnom periodu. Prije svega karakter i taj pobjednički mentalitet koji je bio Piksijev zaštitni znak tokom igračke karijere. Imao sam čast da skupljam lopte na jednoj utakmici kada je on igrao za mladu reprezentaciju. A onda sam doživio da zaigram protiv njega, da zajedno postignemo gol i da nam prezimena budu ispisana jedno ispod drugog na semaforu stadiona Crvene zvezde. To je neopisiv osjećaj. Riječ je o velikom borcu koji u svakoj utakmici ide na pobjedu i za mene nije iznenađenje što je na Portugal krenuo napadački sa ultra-ofanzivnom formacijom. Piksi je prava ličnost na pravom mjestu i jedini koji je u ovom trenutku mogao da vrati kult reprezentacije i da tu svoju nevjerovatnu energiju prenese na igrače", smatra Jokišić.
Stojković je u obje utakmice na startu kvalifikacija pogodio sa izmjenama.
"Mitrović je sa dva gola unio preokret protiv Irske, a Radonjić je bio nerješiva enigma u drugom poluvremenu za odbranu Portugala. To je ta svježa krv koja pokrene cijelu ekipu i zbuni protivnika. Mislim da ni Portugalci nisu očekivali takvo izdanje mladog fudbalera Herte. Ali, sve je stvar tajminga. Piksi je osjetio da baš ti igrači nedostaju ekipi, ubacio ih je u pravom momentu u igru i to mu se isplatilo. O Mitroviću imam puno informacija, odgovorno tvrdim da je to jedan od najposvećenijih fudbalera u istoriji srpske reprezentacije. Podsjeća me na Ronalda jer 24 sata živi za fudbal. Rad i entuzijazam uvijek daju rezultate i mnogo mi je drago što je baš on oborio Bobekov rekord i postao najbolji strijelac svih vremena. Neka nastavi tako, pred njim je još mnogo velikih utakmica i još mnogo važnih golova", istakao je Jokišić.
Utakmicu u Beogradu obilježio je i nesportski gest Kristijana Ronalda koji je bacio kapitensku traku i napustio teren, revoltiran odlukom sudije da mu ne prizna gol u 90. minutu.
"Portugalska javnost je podokeljena u komentarisanju tog detalja. Neki ga kritikuju, neki brane. Kristijano je takođe veliki borac kao i Piksi, rođeni pobkednik koji u svemu hoće da bude najbolji. Zato je tako i reagovao. Ja ga uopšte ne osuđujem. Isto tako smatram da je Stefan Mitrović zaslužio da bude junak susreta, jer je na volšeban način spasao gol u poslednjim trenucima meča. To je još jedan momak koji je imao mnogo odricanja tokom karijere, borio se i na kraju izborio. Upornost uvijek dođe do izražaja kada je to najpotrebnije. Bog kaže 'traži i daću ti'. Stefan je svjesno išao da spasi gol, dao je sve od sebe da ta lopta ne pređe gol-crtu. Dakle, tražio je i bog mu je dao'", mišljenja je Jokišić.
Jokišić sa posebnom pažnjom prati i nastupe bosanskohercegovačke reprezentacije u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo.
"Bosna i Hercegovina ima težak raspored na startu ciklusa i u suštini ne mogu biti nezadovoljan remijem u Finskoj. Vidi se da je trener Petev unio nešto novo, malo je razdrmao ekipu i Zmajevi bi mogli da budu prijatno iznenađenje u kvalifikacijama. Grupa je teška i biće tu još kikseva ovih direktnih rivala za drugo mesto. Ekipa koja u svojim redovima ima Džeka i Pjanića jednostavno mora da stremi najvišim ciljevima. Bosna i Hercegovina mora da bude ujedinjena i jaka, da igra srcem, da vjeruje… Bez kolektivne igre nema ni velikog rezultata. Plasman na Svjetsko prvenstvo je ogroman ulog i zavisi od mnogo faktora. Bitna je dobra organizacija na svim nivoima, a kada to napravite da funkcioniše kako treba, onda vas i sreća pogleda u najvažnijem momentu. Luksemburg je protiv Irske pokazao da nema više jasne podjele na favorite i autsajdere i da je u kvalifikacijama sve moguće. Zašto se ne bismo nadali da će BiH i Srbija zajedno otići u Katar 2022", rekao je Jokišić.
Sakupljao lopte na Piksijevom meču, zaigrao protiv njega, sad je uvjeren: Stojković prava ličnost na pravom mjestu!
Najlepše uspomene iz profesionalne karijere, Nikolu Jokišića vežu za Mostar i njegov voljeni Velež.
"Znate kako kažu, Mostar u srcu, Velež do groba. Mene je tata učlanio u Velež kada sam imao tri sata života. Ne tri dana, ni tri godine. Već tri sata, odmah po rođenju. Da li mi nedostaje Velež? Itekako. Previše. Velež mi je sve. Nedostaje mi vazduh u Mostaru, nedostaju mi moji drugari, moja raja. Srećom, mi Mostarci umijemo da se povežemo, taj duh je neuništiv. Presrećan sam što je Velež opet stao na zdrave noge. Sa jednom dobrom organizacijom, jednim sposobnim predsednikom, mladim i perspektivnim trenerom koji ima odlične saradnike i pomoćnike. Napravili su jako dobru selekciju igrača i želim im sve najbolje. Uradili su mnogo i na planu infrastrukture i to je samo po sebi veliki pomak. Mostarci vole život. Sjećam se starog navijačkog slogana 'volim te mama, al' ne ko Velež'. I zaista je tako. Meni je ljubav prema mojoj porodici u rangu sa ljubavi prema 'rođenima'", poručio je Jokišić.
Plavokosi Mostarac je u fudbalske ušao kao jedini igrač koji je protiv Partizana u razmaku od sedam dana odigrao tri utakmice i na sve tri se upisao u strijelce.
"Odbio sam predlog kluba da idem u vojsku da bih odigrao te mečeve, ispostavilo se da nisam pogriješio. Najprije smo ih dobili u prvenstvu sa 3:1 i to je bila prva pobjeda Veleža protiv Partizana poslije 15 godina posta. Ja sam na početku drugog poluvremena dao gol za 2:1, poslije je Kodro postavio konačan rezultat. Tri dana kasnije izgubili smo kup utakmicu u Mostaru sa 2:1, a revanš u Beogradu je završen bez pobednika 1:1. Zatresao sam mrežu na obje utakmice i u novinama je izašao veliki naslov Đurovski-Jokišić 4:3. Ako bih birao najdražu utakmicu u dresu Veleža, onda je to omladinsko finale kupa 1989. godine, koje je bilo predigra duelu seniorskih sastava Veleža i Partizana. Pobijedili smo vršnjake iz Vardara i odnijeli trofej za Mostar. Divne uspomene", pričao je Jokišić.
Jokišića je ratni vihor početkom devedestih odveo za Beograd gdje je jedno vrijeme živio u domu Vladana Lukića u Sopotu.
"Pokušao sam u nekoliko navrata da stupim u kontakt sa tim dobrim čovekom i nisam uspio. Znam da je imao zdravstvene probleme, da mu je i tata preminuo. Ostao mi je zauvijek u srcu i zaista bih volio da se jednog dana ponovo sretnemo. On voli Zvezdu baš onako kako ja volim Velež, imamo istu strast i iste emocije. Nikada neću zaboraviti utakmicu na Marakani, kada sam dao gol, a on mi prvi prišao i čestitao. To je nesvakidašnja scena u fudbalu, da neko priđe protivničkom igraču i oda mu priznanje za pogodak koji je postigao protiv njegove ekipe. Vladan je divan čovkek, želim mu zdravlja i sreće. Vkerujte mi da se radujem uspehu svakog kluba i svake reprezentacije sa prostora bivše Jugoslavije. Tako su me roditelji vaspitali i prosto ne umijem da funkcionišem drugačije", rekao je Nikola Jokišić i dodao:
"Puno mi je srce kada vidim naše ljude na važnim funkcijama. Čuo sam da je Marino Pušić od skoro u stručnom štabu Fejenorda, Darije Kalezić je preuzeo Mastriht… Svi su oni ta raja uz koju sam odrastao i za koju sam ostao vezan. Sanin Pintul je ostao onaj stari, Jasmin Đafić takođe.. Kako da zaboravim Salema Halilhodžića, svog fudbalskog oca. Ili Miša Jurčića, čovjeka koji je završio dva fakulteta, ali je ljubav prema fudbalu bila jača od svega. Krenuo je iz Gruda za Zagreb i rekao 'idem da dokažem Ćiri Blaževiću da sam bolji od njega'. I poslije par godina našao se u Ćirinom stručnom štabu u Dinamu. Leo Hrvić, Muhamed Mujić, Zejnil Selimotić, Franjo Vladić… sve su to ljudi koji su ostavili veliki pečat u mojoj karijeri i zato sam im vječno zahvalan."