Lazar Marković preko noći postao udarna igla Partizana, ali tvrdi da je van terena ostao isti. U Beograd došao zbog brata. Osmijeh – zaštitni znak.
Pošao je ljetos na pripreme prvog tima Partizana da osjeti kako je to i udari temelje za budućnost. Nije Lazar Marković tada mogao ni da sanja da će sa 17 godina postati standardni prvotimac i, ne samo to, već i udarna snaga Partizana.
Rekao je trener Aleksandar Stanojević da sa mladima mora oprezno, da će im šansu davati na kašičicu da ne bi sagorjeli... Međutim, talentovani Čačanin je iskoristio svaki minut proveden na terenu i zaslužio povjerenje šefa struke – sa pet prvenstvenih pogodaka najbolji je strelac aktuelnog šampiona. Zato mu se i može pripisati epitet „vođa navale“. A tek u martu sljedeće godine postaće punoljetan...
U razgovoru za MONDO priznao je da se nije nadao ovako blistavoj jeseni, da je bez problema pregrmio ogroman skok iz kadeta do prvog tima, da mašta da sa Partizanom pravi uspjehe i da ne želi rano u inostranstvo.
"Nisam mogao ni da sanjam da će mi se sve ovo desiti kada sam ljetos pozvan da idem na pripreme prvog tima. Mislio sam da sam tu samo da bih polako ulazio u ritam treninga. Nisam očekivao da ću biti ni na klupi pogotovo što su dovedeni Jovančić i Eduardo, vratio se Dijara, tu je i Šćepović", počeo je Lazar Marković.
Sada su njegovo ime i prezime svakodnevno zastupljeni u medijima.
"Na mene to nije uticalo. Ne znam zašto se podigla tolika buka. Igram onako kako sam igrao u omladinskom pogonu. Naravno, sada moram da igram i mislim brže, što i činim zahvaljujući šefu".
Nošenje crno-bijelog dresa predstavlja teret naročito za tako mlada pleća. Imperativ uspjeha je mnoge “samljeo”. Ipak, Marković tvrdi da ga ne osjeća u velikoj mjeri.
"Iskreno, osjećam pritisak pomalo. Bilo je tenzije i u mlađim kategorijama. Naravno, ne ovoliko, ali imam veliku podršku saigrača, pored kojih se često zapitam da li je uopšte teže igrati u prvom timu. Stvarno mi mnogo pomažu".
Vršnjake je ostavio u omladinskoj školi. Sve osim Nikole Ninkovića, sa kojim je išao na pripreme i koji je zaigrao na velikoj sceni, ali je onda obolio od mononukleoze. Ipak, vjeruje da mu niko ne zavidi.
"Nisam primijetio. Čekam ih, pa da zajedno zaigramo u prvom timu".
Upitan da li se promijenio otkako je postao poznat, odgovorio je:
"Kao igrač jesam, vjerujem da sam bolji, a kao čovjek - nimalo".
A da li su se promijenili ljudi oko novopečene zvijezde?!
"Kako ko... Najbliži prijatelji su i dalje tu gdje su bili, a oni koji mi nisu bili tako bliski, pokušavaju da mi priđu".
KAMUFLIRANJE U GRADSKOM PREVOZU
Mnogi porede Lazara Markovića sa Stevanom Jovetićem, koji je takođe sa 17 godina postao važan šraf “parnog valjka”. Marković je po još nečemu sličan. I Crnogorac je često na treninge dolazio gradskim prevozom.
"S obzirom na to da mi brat igra u Teleoptiku, kada nam se poklope termini idemo zajedno, a kada nije tako, onda idem i prevozom".
Kaže da je u autobusu “kao sav običan svijet”.
"Stavim kapu, pa me niko ne prepoznaje", uz karakterističan osmijeh dodao je Marković.
On tvrdi, a tako i djeluje, da ga medijska pompa nije odnijela u oblake. Pričalo se da je već prodan Fiorentini, javnost ga “gura” u “A” reprezentaciju…
"Znam da ima interesovanja inostranih klubova, čitam u medijima da me 'sele' u 'A' reprezentaciju. Za sada sam u mladoj, a u Partizanu namjeravam da ostanem još dugo, možda i do kraja ugovora, koji sam potpisao na pet godina".
Idol mu je bio…
"Kada sam bio mlađi - Saša Ilić".
Sada igraju jedan pored drugog.
"Sjajno! Mnogo mi pomaže".
Pošto mu je kapiten Partizana saigrač, Marković je pronašao nove uzore.
"Mauro Zarate i Pedro. Mislim da podsjećam na njih".
“I DALJE SANJAM – PARTIZAN“
Za dječaka njegovog uzrasta normalno je da i dalje sanja iako mu se snovi ostvaruju kao na traci. Mnogi bi već maštali o “avionima i kamionima”, o Realu ili Barsi… Želje Lazara Markovića su mnogo realnije.
“Maštam da odigram derbi, da osvojim titulu i uđem u Ligu šampiona sa Partizanom” .
Prvotimci Partizana nemaju mnogo slobodnog vremena, a i kada ga imaju uglavnom ga troše na odmor.
"Volim da idem u bioskop sa drugovima, da igramo PES... A moram i da učim".
Marković je učenik trećeg razreda Sportske gimnazije. Kao i svaki vrhunski sportista odrekao se mnogih dečjih radosti i tinejdžerskih vragolija.
"Odričem se mnogo toga. Kad god mi društvo negdje ide, a ja ne mogu, boli me. Naročito mi je bilo teško kada sam prošle godine propustio ekskurziju. Ali, znam zašto se odričem. Igram fudbal i u tome uživam".
Iz rodnog Čačka je u Beograd došao kada je završio peti razred osnovne škole.
"Imao sam 12 godina kada sam se sa porodicom doselio u Beograd. Nije bilo lako ostaviti drugare i sve ostalo u Čačku. Međutim, došli smo zbog brata Stefana, koji je dobio poziv Partizana, a ja sam došao da pokušam nešto da uradim u fudbalu".
Poznat je po nadimku Markec i baš mu pristaje uz dječački osmijeh koji ne skida sa lica.
"Osmijeh mi je zaštitni znak", rekao je Lazar Marković i na kraju dodao:
"Nadimak mi je dao moj prvi trener u Borcu - Ivković".
Lazar Marković - zalog za budućnost Partizana i srpskog fudbala.
(R.J, MONDO, foto MN Press)