Mladi desni bek Partizana otvoreno govorio o negodovanjima sa tribina: "Živ sam stvor", ali kaže da je očvrsnuo i da mu je važno povjerenje saigrača.
Aleksandar Miljković česta je meta zvižduka navijača Partizana, ali trener, njegov imenjak Stanojević ima neograničeno povjerenje u svog "čovjeka zadatka". To se naročito odnosi na obaveze u defanzivi.
U Humskoj 1 naročito poštuju privrženost crno-bijelim bojama je 21-godišnji desni beka što on neprestano dokazuje.
Prije više od mjesec dana, kada mu je sestra bliznakinja povrijeđena u saobraćanjoj nesreći u Mađarskoj, nije išao da je posjeti iako ga je Stanojević oslobodio klupskih obaveza.
"Ostajem! Imamo ove nedjelje Borac, OFK-u i derbi, pa ću poslije toga da obiđem sestru", odgovorio je tada treneru igrač koji je u Partizan iz rodnog Bora došao prije više od devet godina.
I ne samo to. Miljković je prošlog leta mogao da se presjeli u Italiju, imao je sedmocifrenu ponudu. Ipak je ostao.
"Ja sam dijete Partizana, a sva djeca iz naše škole smatraju igranje u crno-bijelom dresu najljepšim trenutcima u karijeri i iz tog razloga nisam želio da odem, a da ne ostavim nikakav trag u crno-bijelom dresu. Hoću da osvojim sa svojim klubom još titula i da u Evropi ostavimo neki trag", istakao je mladi reprezentativac za klupski sajt i dodao:
"Još jedan momenat me prelomio, jer u trenutku kada sam dobio ponudu, mi nismo imali nijednog desnog beka i nisam htio da ostavim klub i drugove na cjedilu".
Međutim, već na startu ljetnih priprema u Sloveniji doživio je povredu.
"Počeo sam da sumnjam da me je neko prokleo, jer me non stop nešto 'udara po glavi' taman kad mi krene na dobro. Ipak, mislim da je to sada sve iza mene i da će polako doći i ljepši dani".
Miljkovića pogađaju negodovanja sa tribina.
"Pa, naravno, da me pogađa, živ sam stvor. Dok sam bio mlađi to me je 'ubijalo' i nikako nisam mogao da se opustim. Kada god bih kretao u ofanzivu, čuo bih povike iz publike: 'Gdje ćeš?' što mi je ubijalo samopouzdanje, ali sam u posljednje vrijeme očvrsnuo i manje obraćam pažnju na stvari van terena. Nadam se daću se polako oslobađati grča i početi da igram mnogo opuštenije i slobodnije, jer onda igrač mnogo više pruža. Moje igračke kvalitete najbolje poznaju moji sigrači i to mi je u ovom trenutku dovoljno, jer mi oni vjeruju".
Priznaje da mu je čuvanje Partizanovog gola uvijek prvo na pameti.
"Mnogo je teško u Partizanu igrati u odbrani, jer ima puno obavezne igre i nema opuštanja nijedne sekunde. Uvijek gledam da nazad ostane 'nula', da zatvorim sve prilaze golu, a naprijed ako se može, pridodam se. Pored svega, mnogi ne vide da sistem naše igre podrazumijeva mnogo manje ubacivanja sa strane i centriranje, jer mi igramo više da imamo što duži posjed lopte u sredini, pa odatle i dolazimo u pozicije za postizanje gola. Moj posao je da spriječim gol i to će mi uvijek biti najvažnije".
Miljković je dao veliki doprinos crno-bijelima i kada nije bio tu. Kao pozajmljen igrač u Metalcu dao je gol Crvenoj zvijezdi, koji je Partizanu utabao put do titule.
"Tačno tako, postigao sam gol, radovao se kao malo dijete i odmah poslije te utakmice dobio sam povratnu kartu za Partizan", rado se prisjetio Aleksandar Miljković boravka u Gornjem Milanovcu.
(MONDO, foto MN Press)