Crvena zvezda je bila na ivici velike sramote protiv Intera Eskaldesa i spasila se u posljednjim minutama meča što je samo dovelo do toga da se nastavi diskusija na temu Alberta Rijere. I tu je daleko najveća podjela kod navijača Zvezde koji su dvije krajnosti.
Teško da postoji neko oko koga su se navijači Crvene zvezde toliko podijelili kao što je Albert Rijera. Diskusija traje još od prošle godine kada se pojavio kao mogući kandidat za nasljednika Vladana Milojevića, zamrla je tek dolaskom Dejana Stankovića, a od 11. avgusta i debakla protiv Hapoel Ber Ševe nije prošao dan da se "zvezdaška javnost", kako vole da je zovu, nije bavila likom i djelom mladog trenera sa Majorke.
Da je ta famozna "zvezdaška javnost" otjelotvorena u ljudskom biću, nadnavijaču Zvezde koji upija i skuplja mišljenja i stavove navijača crveno-bijelih širom svijeta, do sada bi se u njegovoj glavi i dva oka posvađala, a para bi mu izlazila na uši.
Albert Rijera postao je za navijače Zvezde ono pitanje o muško-ženskom prijateljstvu na koje ni gosti Sanje Marinković već 20 godina nemaju odgovor, vječna dilema čovječanstva da li je bolje tuširati se ujutru ili prije spavanja, a postaje naporno kao i trud da se roditeljima objasni zašto je dobro i zašto nije navikavati djecu na ruke. Baš zbog toga, treba i na vrijeme bataliti tu diskusiju - onu drugu stranu nećete ubijediti da vas posluša, pošto ste možda oboje u pravu ili oboje u krivu.
S jedne strane su oni koji Alberta Rijeru vide kao "proroka" koji je došao da spasi Zvezdu i da joj daruje fudbal koji igraju najbolji klubovi svijeta. Ima ideje koje niko drugi nije imao, ima znanje koje niko drugi nije imao, samo je za to potrebno vrijeme. S druge strane su pak oni koji ga ne podnose, vide trenera koji pokušava da izmisli toplu vodu i predstavi reciklirane ideje kao svoje, tražeći strpljenje za ono što ni sam nije siguran da zna kako da izvede.
Ta dva pola su već tri mjeseca u otvorenom sukobu i čini se da su sve dalje od toga da se slože da je jedna strana u pravu, pa se svaka sitnica preuveličava. Za jedne tako Zvezda igra najbolji fudbal u svojoj istoriji, za druge najgori ikada, pa uporno pokušavaju jedni drugima da "otvore oči" odlazeći u ekstreme. Ima tu malo i do prirode Alberta Rijere, njegovog karaktera, ega, harizme i podjele koju neminovno izaziva, baš nikoga ne može da ostavi ravnodušnim i to ne može da se odvoji od njegovog rada na terenu, što možda i sam izaziva i želi.
A možda jednostavno Albert Rijera nije ni šibicar, a ni Dejvid Koperfild? Možda je samo još jedan u nizu trenera Crvene zvezde koji ne radi ni bolje ni lošije od drugih? Nije ni genije, a ni ludak, nego je cijeli klub došao do trenutka da ne može ni gore ni dole...
Možda je zato i najteže prihvatiti da tačnog odgovora nema. Da je Rijera samo trener koji ima svoje ideje, svoje prednosti i mane, koji može da uspije, ali i da pogriješi. A ako je tako, onda je najveći problem što se Crvena zvezda toliko navikla na velike riječi, velika očekivanja i velike snove da joj je najteže da pogleda u oči najobičnijoj i najlogičnijoj mogućnosti: da je postala prosječna.
Tu nema ni proroka, ni mesije, a ni mađioničara.