Zlatan Ibrahimović je imao teško djetinjstvo, ali baš zbog toga je kasnije imao taj instinkt koji ga je na terenu doveo do samog vrha svjetskog fudbala.
Zlatan Ibrahimović je u Švedskoj sada prava ikona, najbolji strijelac reprezentacije u istoriji sa 62 gola u 122 meča, a u svojoj autobiografiji "Adrenalin" pisao je o tome. Sada dok njegovi sinovi Maksi i Vinsent počinju fudbalske karijere on se prisjeća kada je to bilo dok je on davao golove.
Davao ih je često i gdje god je igrao, a sinovi su ga iznenadili. Jedan je baš poput njega, a drugi potpuno drugačije reaguje u odnosu na oca.
"Kada Maksi i Vinsent postignu gol, ponosan sam kao i svaki otac koji je srećan zbog uspjeha svoje djece, a još više zbog njihove radosti. Ali mlađi me je iznenadio. Kao što sam rekao, Vinsent postigne gol i srećan je. Učini da saigrač postigne gol i još je srećniji.
U njegovom uzrastu uglavnom bi trebalo da prije svega osjećaš ponos i želju da pokažeš sopstvene kvalitete, da svi vide koliko si dobar. Zadovoljstvo da podijeliš radost s nekim drugim je odlika odraslih. Djeca imaju tendenciju da budu egoisti. Jednog dana sam pričao s njim o tome i pitao sam ga kroz šalu: 'Vinsente, ma jesi li ti siguran da si moj sin?' S druge strane, Maksi je mnogo sličniji meni, kada saigrač da gol, kaže: 'U redu je, laganica, i dijete bi dalo takav gol…' A kada ga on postigne, širi ruke baš kao i ja", napisao je Zlatan u svojoj knjizi.
"Otac je patio, majka radila od jutra do mraka"
Potresna ispovijest Zlatana Ibrahimovića: "Otac je patio zbog Jugoslavije, a ja nisam imao šta da jedem"
Zlatan Ibrahimović dolazi iz mješovitog braka i njegovi roditelji su od rata pobjegli u Švedsku. Nije bilo lako i on se sjeća kako je izgledao život u godinama kada je odrastao i igrao fudbal u kraju gdje je rođen.
"Kada ih vidim kako igraju, srećan sam jer pretpostavljam da su radosni kao što sam i ja bio radostan u njihovim godinama, iako je njihov svijet mnogo drugačiji od mog. Moj otac je patio zbog rata u bivšoj Jugoslaviji, moja majka je radila od jutra do mraka, nisam imao šta da jedem i stalno sam nosio istu trenerku, školu i da ne pominjem. Ako sam igrao fudbal čim sam mogao, bilo je to da zaboravim sve ostalo. Fudbal je bio moj jedini izvor sreće, jedina oblast u mom životu u kojoj sam se osjećao oslobođen problema.
Prve golove, u dvorištu Rosengorda, postigao sam na golu koji je bio napravljen od tri metalne industrijske cijevi, bez mreže. Sve unutra je moralo biti neuništivo da bi što duže izdržalo vandale iz geta. Ograda terena bila je od gvožđa s grubom mrežom. Ušao bi unutra i osjećao bi se kao da si u zatvoru ili kavezu", prisjetio se Zlatan.
Gol Keneta Andersona pamti zauvek
"Tih godina, kao i svi ostali Šveđani, bio sam lud od sreće zbog gola Keneta Andersona na Svjetskom prvenstvu u Americi 1994. Kenet, koji je takođe igrao u Italiji, skočio je iznad rukavica golmana Rumunije i postigao gol glavom za 2:2 u produžecima. Imao sam trinaest godina.
Emocija koju osjetiš kada postigneš gol za reprezentaciju je nešto sasvim posebno, to je kao da zabodeš zastavu na mapu svijeta i vikneš: 'Mi smo Šveđani!' Kad postignem gol u žutom dresu, znam da sam sve usrećio, od ribara s Gotlanda do djece u Ćiruni, a ne samo gledaoce na jednom stadionu ili navijače određenog kluba. To je moćan osjećaj", završio je legendarni Zlatan.
(MONDO)
BONUS VIDEO: