Proslavljeni trener Miroslav Tanjga opisao je kako su izgledale posljednje godine života legendarnog Siniše Mihajlovića. Posebno se prisjetio posjete Novaka Đokovića u Bergamu, koja je bila emotivna za bivšeg fudbalera Zvezde.
Legendarni fudbaler, a kasnije i trener Siniša Mihajlović preminuo je prije nešto više od tri godine. Tuga ne jenjava od odlaska jednog od najvećih, o kojem i danas sa setom u glasu pričaju saigrači, kolege i prijatelji. Možda i najbolniju priču ispričao je trener Vojvodine Miroslav Tanjga koji je u najtežim trenucima i poslednjim danima života svog kuma, bio sve vrijeme pored kreveta Siniše Mihajlovića.
Tokom godine veliki prijatelji i kumovi bili su rivali u Borovu, potom saigrači u Vojvodini. "Mi smo se poznavali još iz vremena dok smo igrali u Hrvatskoj, tadašnjoj bivšoj Jugoslaviji. On je igrao u Borovu, a ja u vinkovačkom Dinamu, tako da smo se tad poznavali sa terena, ali se nismo još intenzivno družili", započeo je Tanjga u Sportalovom serijalu Svi životi Siniše Mihajlovića".
"Klinci smo bili. Ali smo istog dana došli u Vojvodinu, putevi su nam se spojili u Novom Sadu. Zajedno smo istog dana došli jednim autom, s jednim vozačem, s našim tadašnjim tim menadžerom kojeg smo zvali Sale Pican, koji je nažalost pokojni, koji nam je pričao sve najljepše o Novom Sadu i Vojvodini. Sjećam se da smo prvo piće popili u restoranu Čemp Slobodana Kačara, to su lijepe uspomene koje ni poslije toliko godina ne blijede. Tačno znam šta smo imali na sebi. Tako je počelo, ostalo je istorija."
Borovo, Vojvodina, pa Zvezda...
Siniša Mihajlović karijeru je započeo u Borovu, potom postao igrač Vojvodine, a od 1991. do 1992. nosio je dres Crvene zvezde.
"Sjećam se, igrali smo prijateljske utakmice. Moj vinkovački Dinamo tada je bio prvoligaš, a njegovo Borovo treća liga, ali ta treća liga velike Jugoslavije je kao sada druga liga Srbije, ako ne i jača. On je tad imao nekih 16 i po, 17 godina, ali prije svega imao je suvi kvalitet. Ta leva noga... I tada je imao slobodnjak, trk, bezobrazluk. Sve je ukazivalo da će biti veliki igrač, što je i bio. Još tada je imao brojne ponude, ne samo Vojvodine, već ga je htio i Dinamo iz Zagreba - Ćiro je bio trener, pa je tražio da se ošiša, a on nije hteo", kroz osmijeh je rekao Tanjga.
"A, Vojvodina kao da je njegova kuća... ipak, je svega 90 kilometara udaljeno Borovo od Novog Sada. Mi smo Novi Sad doživljavali kao naš grad, jer kad smo bili u Vojvodini mi smo dva puta sedmično odlazili kući - on u njegovo Borovo, ja u moje Jankovce. Deset kilometara smo jedan od drugog. I to smo išli jednim autom - jednog četvrtka ja vozim, drugog četvrtka on vozi, tako smo se mijenjali. Taj put smo znali napamet, znali smo svaku rupu, trebalo nam je sat, sat i po vremena. A ponekad je znao Ljupko Petrović da nas poveze obojicu. I on je bio iz naših krajeva. To je bio neki drugi odnos - trener, igrači, atmosfera, Jednostavno sve je išlo ka tome da će nam se vratiti svaki trud, da će nam se vratiti nekim uspjehom, kakva je bila titula s Vojvodinom, titula u onoj velikoj Jugoslaviji."
Dolazak u Zvezdu bio je prekretnica za Sinišu Mihajlovića. "A prije nego što je potpisao za Zvezdu, ja sam bio s njim na razgovorima kada je bio ubjeđivan da pređe u Partizan. I prije razgovora rekao sam mu 'ma kakav Partizan, ok idemo da ispoštujemo ljude, da ih saslušamo, ali Zvezda je Zvezda'. Ja sam tada mislio, s čime se on slagao, da je Zvezda bila najbolja moguća opcija poslije Vojvodine. I naravno nije pogriješio, imao je odličnu perspektivu, a pritom je zvezdaš. E sad, jedino što je Partizan u to vrijeme bio izdašniji s ponudom i konkretniji, ali došla je brzo i konkretna ponuda Zvezde, pa je poslije sve išlo svojim tokom.
Zvezda mu je davala auto uz ugovor, kao i stan. Tada je bila popularna mazda 323, crna mazda. Pa pita ga Cvele 'Sine, koji bi ti auto'. Miha kaže 'Ja bih tu mazdu 323, crnu'. A Cvele će 'A nemoj crnu, crvena je ljepša'. I dobio je crvenu mazdu, volio je one farove što se dižu i spuštaju, to je tada bilo hit."
"Siniša je znao šta hoće"
Siniša Mihajlović je preminuo u 54. godini, poslije liječenja od uporene leukemije. Bol je i dalje velika, pa se mnogi mečevi u dresu Crvene zvezde, Lacija, Bolonje i dalje igraju u čast bivšeg selektora Srbije. Eto, takav trag je ostavio Siniša. Valjda je zbog toga još teže prijateljima da pričaju o odlasku jednog od najvećih fudbalera s ovih prostora.
"Meni je uvijek teško da pričam o Siniši zato što su jednostavno emocije mnogo jake i dan-danas. Siniša je znao šta hoće, bio je pobjednik, to je dokazivao i na treninzima i na utakmicama. Tako je živeo, tako je radio, tako mu se vratilo. Veliki pobjednik, veliki radnik, veliki profesionalac. Uvijek je znao šta hoće. Nikada neću zaboraviti kada smo došli ovdje u Vojvodinu, došli smo iz treće lige, pa prvo šta je uradio - kupio je dva odijela. Pa slijedi karantin, a on u karantin dolazi u odijelu, s kravatom. Ja ga gledam 'što bre u odijelu'. A on 'eto tako'. Odmah vidiš kod njega ko je i šta je, nije to uobičajeno. I svaki naš odlazak u grad, svaka utakmica, uvijek je bio pun života, pun želje za uspjehom. Biti prvi na terenu, prvi u gradu, time je težio - da ima najbolji auto, najbolje odijelo, da bude najbolje obučen, što nije uticalo na druge, to je samo on htio i volio."
"Kume, imam leukemiju"
Siniša Mihajlović je dva puta vodio borbu sa leukemijom. Na kraju, bio je to jedini rival kojeg legendarni Miha nije uspio da pobijedi. "Pokušaću da ispričam, mada mi je uvijek teško. Trebalo je da idemo na pripreme Bolonje, on se vratio sa Sardinije, ja sam došao iz Novog Sada i bili smo spremni za nove pripreme. Međutim, kad smo se vidjeli, nešto slaže grimase, imao je bolove. Kaže 'igrao sam padel, pa sam očito nešto istegao'. I otišao je da napravi magnetnu rezonancu, da vidi šta je. Odmah pored sportskog centra bio je mediko blok, pa je otišao tamo da snimi, a ja ga čekao.
Završili smo trening, on otišao i nema ga nikako, nema ga dugo. A ja ga čekam. I vraća se on, a ja ga pitam 'gdje si, bre, šta radiš toliko dugo'. Pa kaže 'ajd pričaću ti, da sjednemo prvo u auto'. I uđemo u auto. A sutradan treba da idemo na pripreme. I sad kako smo sjeli pitam ga 'pa šta je bilo'. Uradio je magnetnu rezonancu, doktor je gledao sliku vidi nešto bijelo u tom predjelu. Kaže 'mislio je da se pokvario aparat, da nije nešto u redu, pa smo još jedanput radili, kad ono isto'. 'Pa šta je', pitam ga. A doktor mu je rekao 'Siniša, ovo je ili strašno velika upala ili leukemija'.
Gledam ga, prekinem ga, rekoh 'šta pričaš, bre, te gluposti, kakva leukemija, šta lupetaš, je l si normalan'. Kaže 'ozbiljno, ne znam, sutra idem da vadim koštanu srž, pa će iz toga da vide da li je to to'. A ujutru treba da krenemo na pripreme, ne zna niko ništa o ovome, ja prvi saznajem. Kaže 'ništa, ti reci sutra ujutru da sam dobio temperaturu, nikom ništa ne govorimo detalje, pa ću ti ja javiti šta i kako dalje', jer on je išao ujutru da vadi, pa će poslijepodne da dobije rezultate. I stvarno, ja odlazim s ekipom, tamo tom direktoru kažem da je Siniša ostao u hotelu, bolestan je, pa ako bude bolje doći će večeras ili sutra ujutru. Tako je i on javio njemu. I odlazimo mi na pripreme, pa me naveče zove na mobilni i samo je rekao 'kume, imam leukemiju'. Meni je telefon ispao..."
"Da sam znao ranije bih bio bolestan"
Uspio je Siniša da se oporavi, ali nije mnogo prošlo, opaka bolest je ponovo uzela maha.
"Eto, sad da ne ulazim u detalje, ali uglavnom tako mi je saopštio. Normalno, poslije je familiji rekao, pa na video bimu preko skajpa skupio je ekipu, saopštio im da ima to, da mora da ostane na liječenju i ostao je tamo na liječenju. Pa je sazvao konferenciju, to saopštio i javnosti. Nakon hemioterapije, imao ih je dvije, imao je presađivanje koštane srži, pa je u jednom periodu pio 27 nekih tableta dnevno. Nikad neću da zaboravim, kaže 'Srbine, vidi, zadnja'. Pokazuje mi tabletu. A, ja ne vjerujem šta priča, onakav čovjek pun snage, nikad povrijeđen, uvijek zdrav. I vratio se u normalu, oporavio se, pa sjećam se jednom mi kaže 'da sam znao da ću se ovako osjećati, prije bih se razbolio', osjećao se odlično, smršao je koliko treba i vratio se treninzima, utakmicama. A onda, poslije nekih šest meseci, opet ta nesreća od bolesti se vratila. Pa se drugi put mnogo brže širila, a bio se izliječio 100 odsto", ispričao je Miroslav Tanjga.
"Pa bolnica... Bio je smješten u jednoj sterilnoj sobi, kod njega se ulazilo sa kapom, sa tragačama, u mantilu, ne smije ni jedan dio tijela da se vidi, ne smije ni najmanji virus da uđe. I naravno, nije mogao svako da uđe. Imao je prozore koji nisu mogli da se otvore, to je bila sterilna soba. To što je on preživio, to je nevjerovatno. To je takva muka, to je strašno. I izborio se, izliječio se, izašao iz te sobe, ali nažalost onda se to vratilo.
Ta klinika u Bolonji je bila jedna od tri najbolje na svijetu. Ima ih u Bolonji, Minhenu i jedna u Americi. Gdje god da je bio, imao bi iste doktore, oni sarađuju, čuju se, dolaze jedni kod drugih. Ali ta leukemija koju je imao, bila je najagresivnija vrsta leukemije koja postoji. Jednostavno, na kraju maltene nije imao nikakvu šansu."
Bio je tu i Novak Đoković
"Pa kad se vratio trenerskom poslu, sve je djelovalo sjajno. Mislili smo - izliječio se! A onda nove tegobe, malo više zabrinjavajuće, jer ipak bolest se vraća, ne valja to. Sjećam se, kada je iz Bolonje odlazio u Bergamo, bio sam iznenađen, pa ga pitam 'zašto sad Bergamo'. Pa kao 'idem na neko alternativno liječenje'. 'Kakvo bre sad alternativno liječenje, šta sad to znači', pitam ga. Kaže 'ako mi ovo ne prođe, imam još dva mjeseca života'... I tako je bilo. Mislim... Tako je bilo, to kad čovjek doživi onda sve pada u vodu, sve ti se u životu promijeni..."
"Mi smo se zadnji put vidjeli u Bergamu, taj dan je baš došao i Novak Đoković, da ga iznenadi. Ja sam znao da mu se priređuje iznenađenje, da je Nole htio da ga vidi, došao je privatnim avionom. I nikad neću zaboraviti, sjedim kod njega u sobi, u bolnici, znam da će doći Novak, pa ulazi Nole sa maskom preko lica, kapom, maskiran od glave do peta. Siniša gleda i pita me 'ko je ovo', ne vidi ko je, ne zna. Pa kad je Novak progovorio, kako se obradovao 'Noleee'. Baš je bio srećan, a ništa nije ukazivalo da će se on pojaviti, mada sam ja znao. Bio je iznenađen."
"Bio sam tu kad je izdahnuo"
Miroslav Tanjga i Siniša Mihajlović bili su kao porodica, braća. Zbog toga je kum bio uz bivšeg fudblera do posljednjeg minuta.
"Ja sam sjedio pored njega kada je umro, kada je izdahnuo... Ovako sam sjedio pored njega. Ta žena koja je bila doktorka, ona je tačno znala, doktori su tačno znali po nekim parametrima koje vide kad će se desiti najgore. Kad je došao taj dan, rekla je 'danas će se desiti'. I tako sam znao šta nas čeka tog dana, ne samo ja, tu u sobi s njim je bila i žena, i brat... Šta da vam kažem... Tužno, teška priča", ispričao je Miroslav Tanjga.