Kriza rezultata, igara i identiteta - ove tri stvari nedostaju fudbalskoj reprezentaciji Srbije koja je na novom početku, a kao da je na samom kraju. Veljko Paunović i njegovi igrači nisu ništa promijenili za godinu dana i ne pomažu nam da budemo optimisti.
Ima ona legendarna scena kod Dušana Kovačevića u najboljem srpskom filmu svih vremena. Ilija Čvorović je spustio roletne, vezao svog podstanara Petra Jakovljevića za stolicu i držao mu strastveni govor dok sa njega lipti znoj. Vidjevši da ma koliko se trudio i ubjeđivao ga, opet nije uspio da natjera "špijuna" da promijeni svoj stav ili makar okaje grijehe, tako da u potpunoj nemoći Čvorović izgovara: "Mogu li nešto da vas zamolim? Pomozite mi da vas ne ubijem".
Na sličan način, pasionirano i nešto manje paranoično, djeluje da moramo da se obratimo (naravno figurativno) i fudbalerima Srbije koji su nas doveli do ruba živaca. Tamo smo, nažalost, bili već nebrojeno puta. Malo koja reprezentacija je uspjevala toliko puta da razočara i da "ubije u pojam" navijača. Vjera se uvijek vraća, samo to je dug i nimalo prijatan proces.
Jučerašnje scene na "Marakani", na kojoj je Srbija izgubila od Grčke na startu Lige nacija 2:1 i to golom u 95. minutu, podsjetile su najviše na meč sa Poljskom iz novembra 2007. godine, jedan od najtežih "za svariti" u istoriji našeg fudbalskog tima. Samo, to je bio kraj kvalifikacija, a ovo je početak novog ciklus, s novim selektorom, koji za sada nije donio očekivani boljitak ili makar optimizam.
Za to je, djelimično, krivac i sam. Nije popravio rezultate, nije popravio igru, a nije donio ni identitet reprezentaciji Srbije, što je opet teško za samo sedam utakmica, uz sve ono što je prethodilo njegovom dolasku.
Opet, potrebno je bar nešto dati navijačima, medijima i uopšte narodu Srbije da bi ih podržao - a ne "ubio" u startu.
Srbija nema rezultate
"Ljubav ne može da se pokloni, mora da se zasluži", rekao je selektor Veljko Paunović obraćajući se uoči meča sa Grčkom za koji je pitanje da li je Fudbalski savez Srbije (FSS) prodao i dvije hiljade karata. Jedan od najvećih razloga su vrlo loši rezultati koje bilježimo od plasmana na prethodno Evropsko prvenstvo, mada nećemo pogriješiti ni ako kažemo - još od "one" utakmice sa Portugalom o kojoj i dan-danas pričamo. A evo prođe pet godina...
Tog dana u Lisabonu Srbija kao da je dostigla svoj maksimum i odlučila da više ništa ne mora, da će joj sve doći na noge. Malo smo se zanijeli, gurali stvari pod tepih, pričali da smo bolji nego što jesmo i slijepo smo vjerovali Draganu Stojkoviću Piksiju koji je za kratak period prošao put od heroja nacije do vjerovatno najnepopularnije ličnosti u srpskom sportu.
"Zaluđivanje" da nismo doživjeli potop u Kataru i Njemačkoj stiglo je kao bolno otrežnjenje prije tačno godinu dana kada je Srbija u Leskovcu izgubila od Albanije i bilo je jasno da ko god da dođe umjesto Piksija - imaće teži posao nego kada je on dolazio.
Prihvatio ga se Veljko Paunović koji je jedna od rijetkih fudbalskih ličnosti u Srbiji koja još uliva optimizam, zbog zlatne generacije "orlića", ali da nije svemoguć vidjeli smo već u ovih sedam utakmica kako je selektor. Dvije pobjede i pet poraza, od čega je onaj u Meksiku (5:1) bio posebno težak, govore da se nismo još pomakli sa "mrtve tačke". A to je minimum da bismo se pokrenuli jer ko će navijati za reprezentaciju koja nema rezultate? Po tome nikada nismo bili poznati, niti ćemo to postati u 2026.
Srbija nema igru
Kad nema rezultata - ima li bar igre? Ni toga nema. Veljko Paunović, za sada, nažalost, nije unaprijedio igru reprezentaciju ni za milimetar od odlaska Dragana Stojkovića Piksija. I dalje se podjednako mučimo u odbrani i primamo komične golove, djelujemo uvijek sporije i neorganizovanije od rivala, teško dolazimo do šansi, dok sa dolaskom Paunovića nije nestao ni onaj "trejdmark" iz Piksijevog perioda - čudan izbor igrača i još čudnije izmjene.
Takve smo vidjeli i prethodne noći na "Marakani". Nikola Simić je igrao desnog beka, a Nemanja Maksimović je odigrao svih 90 minuta kao centralni vezni, dok mjesta nije bilo za Aleksandra Stankovića i Ognjena Mimovića koji su bili standardni prije ovog susreta. Pa tu su onda nejasni ulasci Terzića, Sukačeva, Gudelja...
Srbija je razapeta između više stvari i za skoro godinu dana sa Veljkom Paunovićem nismo mogli da vidimo šta je njegova ideja - kako to "orlovi" treba da igraju? Ali mislimo konkretno, taktički, ne one milion puta ispričane priče o hrabroj vojsci.
Srbija nema identitet
Niti smo ekipa koja želi da igra ofanzivan fudbal, niti želimo samo da se branimo jer to očigledno ne umijemo, niti smo ekipa koja će "nabijati" loptu naprijed i čekati napadača koga će gađati u glavu, niti smo ekipa koja će igrati od noge do noge i šunjati se pred kaznenim prostorom protivnika, niti smo ekipa koja će igrati kontre... Jednostavno, nemamo identitet.
Tu se, nažalost, ne radi samo o igračkom nedostatku ideniteta i traženju profila, iako je Paunović isprobao već 49 igrača, nego nam nedostaje i timski. Nedostaje nam da je i dalje čast igrati za fudbalsku reprezentaciju Srbije.
Od nje, kao da igrači već godinama bježe, kao da su po kazni u dresu reprezentacije, svjesni da je tu najveći mogući pritisak i da je najteže zadobiti povjerenje navijača. Nedostaje nam kult koji su napravile i - objektivno gledano - mnogo skromnije ekipe od nas kao što je recimo Bosna i Hercegovina, tako da to govori da nisu potrebni ni Bog zna kakvi rezultati, ni Bog zna kakva igra da bi se do toga došlo, ali mora da postoji zajedništvo koje je tu samo na papiru.
Godinama se priča o odličnoj atmosferi, a vjerovatno smo rekorderi po broju fudbalera koji su se oprostili od državnog tima jer su bili u svađi sa selektorom i savezom. Godinama se priča o zajedništvu i ostavljanju srca na terenu, a opet smo rekorderi po broju otkazanih nastupa zbog sitnih povreda, prehlada, ljetovanja i svadbi kod rođaka, zbog kojih je selektor Veljko Paunović već podnosio ostavku. Godinama se priča o srpskom inatu i ponosu, a opet smo rekorderi po tome koliko puta smo bez ikakve želje odigrali u dresu reprezentacije, u odnosu na ono kako to izgleda u klubu.
Ako već nema ni rezultata i igre, bar da krenemo od identiteta, sa onima koji još nisu stigli da budu "fudbalski kompromitovani" u dresu Srbije, pa dokle stignemo. Ovako, na pola, između dvije generacije - ne ide.