Jedna sila jača drugu dok je ponižava, a ona odbija da se preda i u bolu svojih poraza smišlja način kako da se oslobodi i postane dominantna.
Sunovrat jedne ideje.
Ideje koja se vremenom razvila u fudbalsku ideologiju, a njoj je s prvim trofejima počelo da se tepa "Tika-Taka" i da se o njoj pričaju legende.
Zasluženo. Ne postoji takmičenje koje Barselona u posljednjih deceniji nije osvajala i to više puta, igrajući igru koja nikoga nije ostavljala i ne ostavlja ravnodušnim: ili je volite ili ne, ali morate da je cijenite.
"Tika-Taka" - mutant totalnog fudbala Rinusa Mihelsa, mediteranska verzija dominacije na terenu od prvog do posljednjeg minuta podrazumijeva sebično držanje lopte u svom posjedu i sinhronizovano kretanje sve tri linije tima, uz "bezbroj" preciznih pasova od kojih jedan prije ili kasnije biva fatalan za protivnika.
Kako se od toga odbraniti?
Ipak...
Barseloni se 23. aprila 2013. godine dogodilo nešto što se u istoriji događalo mnogim velikim, moćnim carstvima, kraljevstvima, vojskama, vladama - jedna sila jača drugu dok je ponižava, a ona odbija da se preda i u bolu svojih poraza smišlja način kako da se oslobodi i postane dominantna.
Daleko od Katalonije, u Bavarskoj, spavala je jedna fudbalska aždaja, ranjena sa tri bolna poraza u posljednja tri finala Lige šampiona, ala koja je ove večeri pokazala da zaista jeste tačno da ono što te ne ubije, može i mora samo da te ojača.
Ta aždaja je Bajern Minhen. Klub koji je dominirao evropskim fudbalom dugo vremena i onda za to plaćao skupu cijenu, još od 1999. godine.
Znajući šta ume i može, a posmatrajući kako to radi Barselona, Bajern je strpljivo pravio tim koji će jednog dana poraziti najdominantniju ekipu u Evropi u posljednjih šest, sedam godina. Taj dan je došao i prije nego što su se u Minhenu nadali, pozivajući u pomoć jednog od tvoraca ove Barselone i najtrofejnijeg trenera tog kluba Pepa Gvardiole.
Žudeći za svojom verzijom "Tika-Take", Bavarci su se možda i sami iznenadili kada su svijetu fudbala priredili jednu od najdominantnijih partija u posljednjih, uh, pa mnogo godina. Kakva simbolika - iz svog udobnog doma Gvardiola je posmatrao kako njegov budući klub besomučno gazi po njegovom prvom "nedonoščetu", ekipi sa kojom je za četiri sezone osvojio 14 trofeja.
I to je možda nagovještaj promjena na mapi Evrope koja će se možda dogoditi sljedeće sezone: Barselona jeste gubila bitke, bila nadigravana naročito od odlaska Gvardiole i bolesti koja je zadesila njegovog nasljedika Tita Viljanovu, ali nikad i nigde ovako kao u Minhenu.
4:0?! Ej... A, prije u sezoni 2008/09 bilo je 5:1 ukupno za Barselonu, 4:0 za poluvrijeme u revanšu na Kamp Nou.
Slučajno? Ne. Taj poraz sve u Minhenu natjerao je na pomisao: "Šta je potrebno da uradimo da bismo jednog dana uzvratili?"
Upravo zato bi u Kataloniji sa četiri prostrelne rane na tijelu morali da razmišljaju ne samo kako da one što prije zarastu, nego da im tijelo ojača. Zbog toga što je Barselona i u Minhenu imala ono na čemu je insistirala od kada je dječake u La Masiji, Ćavija, Inijestu, Mesija, Busketsa i ostale učila da se besomučno međusobno dodaju ne prepuštajući loptu protivniku - posjed lopte.
Čak 65 odsto vremena u meču Bajern - Barselona lopta je bila u nogama gostiju, koji su uspješno plasirali značajno veći broj pasova od tima odlazećeg trenera Jupa Hajnkesa, najveće kolateralne štete u novijoj istoriji fudbala.
Posjed je bio tu. Pas je bio tu. Ali se dogodio bolan poraz, jedan od najtežih od istoriji.
Ne onakav kao od Intera i Čelsija, kada je bio "parkiran autobus" pa da može da se igra dva dana bez datog gola. Ne, pojavio se protivnik siguran u to da je bolji, protivnik koji je svjestan svoje snage i prednosti iskoristio svaku manu Barselone, a taj tim mana ima samo su protivnici bili slijepi u strahu od onoga što bi moglo da ih zadesi.
Povrijeđeni Lionel Mesi u svoj svojoj želji i trenutnoj nemoći samo je doprinio utisku da je Barseloni neophodna promjena u skorije vrijeme, jer ova bez njega može da se naruga na La Romaredi i bude ponižena potom na Alijanc Areni, i još nekim drugim stadionima. Jer, koji god šampanjac da izaberu za proslavu titule prvaka Španije, biće gorak.
Poslije Bajern Minhen - Barselona 4:0, ovakvog tima iz Katalonije se više niko neće slijepo plašiti.
Osim možda Saragose i Osasune.
(N. Janković - MONDO)