Pevač megapopularnog benda Hladno pivo Mile Kekin napisao je prvu kolumnu za MONDO uoči starta Mundijala u Brazilu!
Početak nogometnog nogometnog prvenstva i to ni manje ni više nego u Brazilu!
Sorry Englezi, vi jeste možda čisto kronološki suhoparno historijski prvi naguravali nogom krpenu loptu preko vječno mokrih livada tamo negdje na Otoku ali taj vaš football nikad ne bi postao Fussball, fudbal, futebol, nogomet a kamoli soccer da mu Južnoamerikanci nisu poklonili ono najvažnije - tehniku sitni vez i samba plesačice.
A ko će s domačinom otvorit prvenstvo? Hrvatska! Državica s jedva 4 milijuna stanovnika na Balkanu. Pa ja mislim da o tome sanja svaki klinac koji je ikad šutnuo loptu. Otvorit prvenstvo s Brazilom u Brazilu. Neprocijenjivo.
U Zagrebu, zbog toga, svakodnevno raste eksponencijalno navijačka histerija. Na navijačkim terasama možete popit navijačku pivu iz navijačke čaše po navijačkim cijenama. Nema terase bez novog još većeg televizora u centru grada.
Cijeli svijet će to gledat. Barem oni koji su shvatili pravila. A ono što je najbitnije - sve drugo će postat nebitno ili barem nebitnije. Nitko neće mariti što smo treći po siromaštvu u Evropskoj uniji, niti što prijete prijevremeni izbori zbog već komične nesposobnosti trenutne vlade, čiji će premijer također odletiti na otvaranje jer je shvatio da ionako ne može ništa promijeniti ali da sljedećih mjesec dana nije ni bitno jer će narod ionako buljit u ekrane. Nestat će zavisti i sve međuklasne razlike jer će se i najsiromašniji divit majstorijama preplaćenih fahidijota.
A sada ću stati jer počinjem zvučat kao oni tipovi koji mi najviše idu na živce kad krene Mundijal.
Znate one trijezvenjake, one tipove imune na bilo koju vrstu masovne histerije, koji odmah krenu palamudit o tome koliko se škola i bolnica moglo u Brazilu izgraditi za te novce. Isti su se javljali i 2009. godine kad je Hrvatska bila domaćin Europskog rukometnog prvenstva, i kad su se počele gradit grandiozne sportske Arene.
Ok, velebna, moderna i nikad potpuno dovršena Spaladium Arena u Splitu otada manje više, zjapi prazna i propada ali smo se barem tih mjesec dana koliko je trajala fešta rukometa dobro zabavljali. Pa i to nešto vrijedi. Puno je bolja zabava nego što bi čovjek ikad mogao zabavit u nekog bolnici ili ne daj bože školi.
Osim toga, kome je ikad škola pomogla u životu? Ljudi koji idu u škole na kraju završe na birou a oni koji u Hrvatskoj završe u bolnici otkad je krenulo s mjerama štednje će završiti po zemljom prije nego što im stignu na magnetsku rezonanciju. Što reći jedan bolesni prijatelj muzičar - danas lakše je napravit CD nego CT.
Umjesto da skaču na svaku polušansu, kontranapad ili daj bože gol volejom u brazilske rašlje, ti vječni prigovarači, dežurni kritičari svega što liči na zabavu, mi kvare doživljaj otkad za sebe znam.
Ja po bifteku - oni o kravljem ludilo, ja po alkoholu - oni o policijskoj kontroli, ja na sunčanje - oni o melanomu, ja po seksu - oni o trudnoći ili ne daj Bože sidi, ja na bicikl - oni o kacigi, ja spustim prozor - oni o propuhu, ja o utakmici a oni, pogodili ste, o bolnicama i školama.
Ma ljudi moji, dođe mi da im kažem, bit će vremena i za škole i bolnice, sad je najbitnije da prođemo skupinu.
p.s.
A još gori su mi oni poluneupućeni, koje to zapravo ne zanima, kojima je to natjeravanje lopte pomalo i smješno ali koji ipak sjednu kraj mene i počnu mi postavljat glupa pitanja.
Uf, što takve tek ne volim.