Nekadašnji golman Partizana i reprezentacije Jugoslavije, a sada pomoćni trener Fenerbahčea, Fahrudin Omerović priznao da nikad nije prestao da bude „partizanovac“ i da bi volio u budućnosti da sjedne na klupu crno-bijelih.
Sa 437 utakmica u dresu Partizana za osam godina provedenih u beogradskom klubu, ime Fahrudina Omerovića se u Humskoj uvijek spominjalo sa ogromnim poštovanjem.
I dan-danas, starije generacije navijača Partizana pamte njegove odbrane, posebno u „vječitim derbijima“ zbog kojih je postao reprezentativac velike Jugoslavije i učesnik Mundijala 1990. godine u Italiji, gdje su plavi osvojili „peto mjesto“ nesretnom eliminacijom penalima u četvrtfinalu od Argentine.
Sa Partizanom je osvojio dvije šampionske titule, dva Kupa Maršala Tita, a imao je priliku i da ponese kapitensku traku crno-bijelih, čime je stao „rame uz rame“ sa klupskim legendama poput Saše Ilića, Moce Vukotića, Nikice Klinčarskog, Nenada Bjekovića...
Trenutno je pomoćni trener Ajkutu Kočamanu u istanbulskom Fenerbahčeu, jednom od najvećih turskih klubova i njegov prvi saradnik već 15-ak godina.
„Prije mjesec dana su me zvali iz Konjaspora da preuzmem ekipu, međutim, imam važeći ugovor, ali i dugo radim zajedno sa Kočamanom pa ne bi bilo možda ni korektno da sam se pokupio i otišao. Osim toga, puno stvari oko organizacije rada i treninga su moj dio posla, pa sam se zahvalio na ponudi“, počeo je priču Omerović za naš portal.
Za osam sezona, od 1984. do 1992. godine odigrao je sijaset "vječitih derbija" protiv Crvene zvezde koji su, po njegovim riječima, bili uvijek posebni za cijelu bivšu Jugoslaviju, a ne samo Beograd.
„Ne znam tačan broj odigranih derbija, ali sigurno dvadesetak, možda i više s obzirom na to da sam proveo osam godina u Partizanu. To je kao i u Turskoj kad igraju Fenerbahče - Galatasaraj, uvijek nešto posebno. Ne samo Beograd, u to vrijeme cijela Jugoslavija je na neki način živjela za tu utakmicu. Za mene je to što sam branio za klub za koji sam navijao od malih nogu bila velika čast. Posebno pamtim dvije utakmice u finalu Kupa Maršala Tita, koji smo osvojili 1992. godine“
Nije zaboravio ni osvajanje Kupa Jugoslavije 1989. i to prvi put nakon 1957. godine.
„Kup smo uzeli u finalu protiv Veleža (6:1) i to nakon posta od 32 godine. To je bilo takođe, baš srećan period, posebno što sam u to vrijeme bio kapiten Partizana. Dobio sam i poziv u reprezentaciju i otišao na Svjetsko prvenstvo u Italiju. Takve stvari se ne zaboravljaju“.
S obzirom na to da je prvi golman plavih tada bio Tomislav Ivković, nije dobio ni minut na Mundijalu u Itaiiji, gdje su izabranici selektora Ivice Osima postali „peta selekcija svijeta“, ali ni tada, ni sada nije bio razočaran zbog toga.
„Nisam bio opterećen da moram biti prvi izbor već sam trudom i radom nastojao da budem što bolji. To pokazuje i ovo da sam pomoćnik Kočamanu već 15-ak godina. Nisam bio nikad ‚megaloman‘, ali sam prvenstveno uvijek želio da napredujem i da se usavršavam, i kao golman, a sada kao trener“.
Omerović je dodao da je pratio nastupe crno-bijelih ove sezone u Ligi Evrope gdje je Partizan poslije dugo vremena osigurao „evropsko proljeće“, potvrdivši da je ostao u prijateljskim odnosima sa nekadašnjim saigračima.
„Često se čujem sa Zvonkom Popovićem, s kojim sam igrao, a kad Partizan ili bilo koji naš klub dođe na pripreme u Tursku, obavezno ih obiđem da vidim ima li koga iz moje generacije. Od (Gorana) Stevanovića, (Ljubomira) Radanovića, Fadilja Vokrija, koji je sad predsjednik FS Kosova. S njima ne konktaktiram redovno, ali mi ih je uvijek drago čuti i vidjeti. Današnji Partizan sam gledao protiv Skenderbega (2:0) i vidio jedan dobar, kompaktan, disciplinovan i agresivan tim koji je dobro posložio trener Miroslav Đukić“.
Za razliku od možda i većine današnjih navijača crno-bijelih (ili crveno-bijelih kad je u pitanju Partizan), ne bi imao ništa protiv da Zvezda takođe prezimi u Evropi jer smatra da su uspjesi svih klubova iz bivše Jugoslavije važni za dalji napredak i razvoj fudbala, kako se to danas popularno kaže, u tzv. regionu.
„Gledao sam i Zvezdinu utakmicu protiv Arsenala (0:1) koju nije zaslužila da izgubi. Sad im dolazi Keln. Ranije u bivšoj Jugoslaviji naša prednost je uvijek bio domaći teren i podrška publike. Ne sumnjam da će tako biti u četvrtak na ‚Marakani‘ i nadam se da će crveno-bijeli da dobiju tu utakmicu i da će proći dalje“.
Osam puta je Omerović branio za Jugoslaviju, ali je nakon raspada zemlje upisao i tri nastupa za selekciju Bosne i Hercegovine, na prvom zvaničnom susretu sa Albanijom, a potom i na mečevima sa Grčkom i Hrvatskom.
„Nastupio sam u samim počecima formiranja reprezentacije BiH na samom zalasku karijere, ali prema dogovoru sa ljudima iz Saveza i selektorom Fuadom Muzurovićem, odlučili smo da forsiramo mlađe igrače i time ulažemo u budućnost bh. nacionalnog tima“.
Omerović nikad nije zaboravio ni Doboj gdje se rodio, ali ni tuzlansku Slobodu odakle je i stigao na stadion Partizana, nekadašnji „JNA“.
„Zbog obaveza ne dolazim onoliko koliko bih volio u rodni Doboj, gdje je tradicionalno ogroman broj navijača Partizana, ali bio sam prošle godine i obišao svoje prijatelje u Slogi. Sjećam se da je na gotovo svim utakmicama, a posebno derbijima, bio okačen transparent Mujo iz Doboja. U bivšoj Jugoslaviji je dosta toga bilo posloženo na pravi način, posebno u sportu. Bila su to lijepa vremena“.
Napustio je Partizan 1992. godine kao reprezentativac Jugoslavije, koja je tada vraćena sa aerodroma na putu za Evropsko prvenstvo u Švedskoj, a umjesto plavih iz naše grupe su „uskočili“ drugoplasirani Danci i postali evropski šampioni. Otisnuo se potom u Tursku, gdje je igrao još četiri sezone i ostao...
„Zbog svega što se dešavalo tada u našoj zemlji, nisam mnogo ni razmišljao kad sam dobio ponudu ekipe Kodžaeli, koja je tek ušla u Prvu ligu Turske i u prvoj sezoni smo izborili plasman na četvrto mjesto i Kup UEFA. Tu sam i završio igračku karijeru, poudili su mi da ostanem i postanem trener. Uzeo sam i tursko državljanstvo jer su tada mogla samo tri stranca da igraju, a kao treneri su mogli da rade samo domaći stručnjaci. To mi je mnogo olakšalo život“.
S obzirom da je radio i samostalno, ali i kao pomoćnik u jednom od najvećih turskih klubova, nametnulo se i pitanje o ambiciji za imenovanje selektora BiH.
„Kod nas su relacije takve da čovjek sam mora da konkuriše, da ide na razne komisije...S jedne strane imam posao u Feneru, a s druge strane sam takav da sam uvijek nastojao da trudom i radom ‚natjeram‘ druge da to prepoznaju i možda počnu da razmišljaju o meni kao treneru. Nelogično je da sam sebe nudim za bilo koju poziciju, pa i selektorsku“.
NELOGIČAN I OTKAZ MUSLINU, SRBIJA MOŽE DA PROĐE GRUPU
Omeroviću je bilo potpuno nejasno zbog čega je Slavoljub Muslin nakon plasmana Srbije na Svjetsko prvenstvo u Rusiji dobio otkaz sa klupe „orlova“.
„Stvarno sam bio iznenađen kad sam čuo da je Srbija smijenila selektora Muslina s obzirom na to da je riječ o velikom uspjehu. Nisam dobro upućen u relacije u FSS, ali kad trener dobije otkaz poslije dobro obavljenog posla je za mene u najmanju ruku nelogično“.
Bez obzira na sve to, ali i zbog poznavanja našeg mentaliteta, smatra da Srbija može da prođe grupu u kojoj su Brazil, Kostarika i Švajcarska, ali i da doživi veliko razočaranje.
„Švajcarski fudbal je u usponu, ne samo reprezentativni već i klupski, u kvalifikacijama su izgubili samo jednu utakmicu i igrali baraž, Brazil je favorit bez dileme, Kostarika je tu negdje, pa kad se sve sabere, mislim da Srbija može da prođe grupu. Sve naše selekcije mogu da ili jako razočaraju ili da ostvare veliki uspjeh. Sve je moguće kad su u pitanju timovi sa naših prostora. U jednom periodu je odskočila Hrvatska, BiH je na Mundijalu u Brazilu takođe malo falilo da ode dalje, pa mislim da Srbija ima objektivne šanse da izbori plasman u osminu finala na Svjetskom prvenstvu u Rusiji“.
NIKAD SE NISAM NUDIO, ALI VOLIO BIH DA BUDEM TRENER PARTIZANA
Kao i u slučaju reprezentacije BiH, Omerović ne odbacuje mogućnost da „jednog dana“ preuzme i neki klub u bivšoj Jugoslaviji, ali bi ipak volio da to bude njegov Partizan, ma kako to u ovom trenutku izgledalo kao „nemoguća misija“.
„Nedavno me je posjetio jedan vaš kolega iz Beograda i njemu sam rekao da bih volio jednom da postanem trener Partizana. Od djetinjstva navijam za crno-bijele, proveo sam najljepše igračke dane u Partizanu i bez obzira što se to vjerovatno nikad neće ostvariti i dalje gajim osjećanja prema crno-bijelom dresu. Naravno, sa profesionalne strane to bi bio i veliki izazov, uostalom kao i bilo koji drugi veliki klub iz bivše Jugoslavije. Ponavljam i ono što sam rekao ranije kad je u pitanju reprezentacija BiH, nisam se nikad nametao već jedino radom i trudom sam krčio svoj put“, zaključio je Omerović u razgovoru za MONDO.