Kada živite na Starčevici, najprirodnija je stvar da ste navijač banjalučkog Borca.
Kao što se svakom djetetu po rođenju daje ime, tako se nekako podrazumijeva da ako živite iznad Bulevara Stepe Stepanovića, pa preko Pasarele i sve do ispod Ponira onda vam je Borac na prvom, a svi ostali timovi poput Crvene zvezde ili Partizana, na drugom mjestu.
Iako sam se u međuvremenu "spustio" bliže čaršiji i centru, prvi stan u kojem sam živio u Banjaluci nakon završenog faksa, bio je na „Brdu“, gdje sam doselio sa ženom i tek rođenim sinom, koji je praktično svoje prve korake u životu napravio tamo gdje se danas klinci sanjkaju i po noći.
Gotovo svaki haustor, svaka zgrada i prolaz ukrašeni su grafitima "Lešinara" i nema šanse da na ulici ne sretnete nekog klinca u crveno-plavom dresu, mada je i sve češća pojava Mesija, Ronalda, Salaha, Mbapea i inih, ali opet na "Marakani", dječijem igralištu, se na leđima često vide i prezimena poput Raspudić, Kajkut ili Vranješ, a kod nešto starijih i dresovi kakve su svojevremeno nosili Muhamed Ibrahimbegović "Fišer" ili Damir Špica.
Najvatreniji navijači sa Starčevice kad nije bilo utakmica nerijetko su pjevali o "Velikanu iz Platonove" i okupljali se kod Garaža, a usput su znali i da popiju poneku viška, pa su, da se ne lažemo, znali da dolaze i organi reda.
Moguće da je to bilo i zbog raje iz Save Ljuboje, koja je najvjerovatnije ponešto i "srolala" u skladu sa nazivom ulice u slengu (Trave Duvoje).
Jednom prilikom baš u parku sam šetao tada dvogodišnjeg sina, koji je tek progovorio i počeo da sklapa rečenice.
S obzirom da smo morali da ga žešće izmorimo da bi zaspao ili da mu oko ponoći puštamo Metaliku ili zagrebačke Pipse, čiju je stvar "Dinamo ja volim..." baš gotivio i koja je svaki put palila kad treba preseliti u carstvo snova.
Na sreću imali smo divne komšije u Rajka Bosnića koji su tolerisali naše muzičke eskapade i nisu nam nikad zvali komunalnu policiju.
Elem, prolazili smo pored 15-ak "Lešinara" u najboljim godinama, otprilike od 17 pa do 25, i na prvu mi nije bio prijatan osjećaj, jer su u dobrom dijelu javnosti svi navijači fudbalskih klubova označeni kao huligani, što naravno nije istina, ali ulijevalo mi je nadu da sam sa djetetom i da eventualnih problema neće i ne može biti. A onda je jedan od njih, upitao sina za koga navija...
"Sad kad izvali Dinamo", pomislim i pokušavam da smislim opravdanje za takvu sinovljevu glupost, kad on kao iz topa odgovori: "Za Bojac"!
Uf, pao mi je kamen sa srca. Ne vjerujem da je to bio neki njegov odbrambeni mehanizam, koji realno sa dvije godine nije mogao da ima, već sam shvatio da je to bilo potpuno prirodno i iskreno. Volio je ono što svaki dan viđa, silne grafite posvećene banjalučkom klubu.
Druga, slična situacija desila se u pijesku na igralištu, gdje je naglas pjevao "Ja te volim DiMamo", pa su i roditelji druge djece pitali jesmo li Zagrepčani i otkud to da mali navija za "modre".
Naravno, njima je moje objašnjenje o uspavljivanju bilo potpuno normalno jer su i sami smišljali hiljade novih načina da svoje mališane uspavaju na vrijeme kako bi sebi priskrbili mrvu prijeko potrebnog odmora.
Dotad sam se na Starčevici osjećao kao došljak, dotepenac, dođoš, kako god želite, vjerovatno sam i dalje takav mnogima što nekog vrednuju mjestom rođenja, ali sam od tog trenutka postao Starčevičanin i ako poslije moje kasabe u centralnoj Bosni postoji neko mjesto što mogu da percepiram kao svoje, onda je to starčevačko brdo.
Poslije nekoliko godina, sin je malo porastao pa sam odlučio da ga odvedem na neku Borčevu utakmicu, a slučaj je udesio da to bude derbi sa sarajevskim Željezničarom, koji je i tada s klupe predvodio Amar Osim, najtrofejniji trener u istoriji Premijer lige Bosne i Hercegovine.
Taj meč u polufinalu Kupa BiH ostaće upamćen po ispadima banjalučkih navijača sa Istoka, koji su bukvalno razbili glavu pomoćnom sudiji Nikici Tomasu, pa je glavni arbitar Midhat Arnautović iz Tuzle prekinuo dvoboj naknadno za zelenim stolom registrovan zvaničnim rezultatom 0:3.
Sinu naravno ništa nije bilo jasno i moram priznati da sam se malo uplašio zbog njega iako smo bili daleko od "licinog mjesta" udobno smješteni na zapadnoj tribini Gradskog stadiona.
Do tog 65. minuta kad je flašom, kamenom ili ko zna čime pogođen linijski sudija, bio sam suočen sa zdravom dječijom znatiželjom, koja je postavljala potpuno logična pitanja, na koja ili nisam znao odgovor ili sam želio da ih provučem kroz "ružičaste naočare" da se dijete previše ne razočara.
„Tata, da li je Željo iz Turske“, bilo je jedno od pitanja. „Nije, već iz Sarajeva, glavnog grada BiH“, odgovorio bih, a onda objašnjavao da su "Lešinari" pominjanjem turske majke željeli da što prisnije dočekaju goste jer je to običaj na tribinama, koji kad se završi utakmica, preraste u međusobno druženje.
„Šta viču sad tata? (J### balije)“
„Jedi paprike“, odgovorim uz salve smijeha ljubitelja fudbala oko nas zbog mojih nesuvislih objašnjenja da navijači poručuju igračima da su paprike zdrave i da će ukoliko ih budu više jeli, postati još bolji na terenu.
Na žalost, moji pokušaji da dijete ostane i nakon tih 90 minuta što nevinije i neopterećenije našim nacionalnim, a bogami i nacionalističkim, pitanjima nije urodilo plodom zbog tog incidenta sa sudijom jer je i njemu bilo jasno da cijela situacija nije bila zezanje.
Ali opet kristalno čisto je bilo da je taj revolt navijača izazvao arbitar svojim, blago rečeno, skandaloznim dijeljenjem pravde na štetu banjalučkog Borca.
I to je valjda neka životna lekcija...
P.S. Pojma nemam kakva.
SVE KOLUMNE ŠATARAŠ