U noći između utorka i srijede igra se prvi meč polufinala Kopa Libertadores između Boke Juniors i River Plejta. Prije 20 godina, Boka je u svojim redovima nakratko imala igrača kojeg nikada nisu očekivali. Ovo je priča o Martinu Klarku.
Razvoj karijere sportiste nerijetko je potpuno nepredvidiv. Kao kada u Beogradu sjednete u voz i zaputite se za Bar – znate da vas očekuju šarenoliki pejzaži, uzbudljiva smjenjivanja tunela i mostova, ali nikada niste sigurni kada ćete tačno stići na odredište.
Tako ni Džejmi Vardi nije mogao da pretpostavi dokle će dogurati kada je pored terena Flitvud Tauna u bermudama i sa kapuljačom na glavi davao intervju lokalnoj srednjoškolki. Niti je 20-godišnji Rojston Drente na debiju za Real Madrid mogao da nasluti da će ga put u narednim godinama navesti u Vladikavkaz i Ujedinjene Arapske Emirate.
Međutim, rijetko koji sportista na svojim plećima nosi teret pomiritelja naroda.
Martin Klark ima 39 godina i njegova ne pretjerano raskošna fudbalska karijera došla je kao očekivan rasplet događaja. Završila se prije gotovo 15 godina, ali je u svom samom začetku pobuđivala pažnju međunarodne javnosti.
Kao stanovnik Folklandskih Ostrva, Klark je krajem prošlog milenijuma postao prvi čovjek sa tog arhipelaga koji je kročio na tlo Argentine od završetka oružanog sukoba sa Ujedinjenim Kraljevstvom.
Ni manje ni više, tokom sedam nedjelja, njegov dom bila je Boka Juniors, srce argentinskog fudbala.
Martin je rođen u proljeće 1980. godine u Plimutu, jednom od južnih lučkih gradova Engleske. Njegov otac Robert bio je član britanske flote Kraljevskih marinaca i već 1982. biće učesnik u sukobu za Folklandska Ostrva.
Prije nego što je Martin proslavio drugi rođendan, Argentina je 2. aprila izvršila invaziju i nakratko zauzela Folklandska Ostrva, otpočevši desetonedjeljni sukob oko teritorije manje od Crne Gore.
Sukob, koji zvanično nikada nije bio proglašen za rat, završiće se neslavno po Argentince, pošto će vojna hunta na čelu sa Leopoldom Galtijerijem biti poražena i Islas Malvinas, kako su poznata u toj zemlji, ostaće britanska teritorija.
Folklandska Ostrva su arhipelag od oko 200 ostrva pod upravom britanske krune. Dva najveća arhipelaga su Istočni i Zapadni Folkland. Prema popisu iz 2016. godine, na Folklandima živi oko 3400 ljudi i od 1985. su samoupravna prekomorska teritorija Ujedinjenog Kraljevstva.
Engleski kapetan Džon Strong je 1690. otkrio ovaj arhipelag, a bila su nenaseljena sve do dolaska francuskih moreplovaca 1764. godine. Ubrzo zatim su stigli i moreplovci iz Španije i Britanije, koji će naseljavati i napuštati Folklande u narednih pedesetak godina.
Folklandi će 1840. godine postati kolonija britanske krune, ali će tokom dobrog dijela 20. vijeka Argentinci pokušavati da ovu teritoriju prepoznaju kao svoju.
Stvari su počele da eskaliraju u drugoj polovini vijeka, kada je argentinski predsjednik Huan Peron želio da uspostavi suverenitet nad arhipelagom, a vrhunac je bio dostignut početkom 80-ih godina. Argentinci su nakratko zauzeli Folklande, da bi vlada Margaret Tačer brzo odgovorila i u potpunosti povratila teritorije 14. juna, tačno 74 dana od prvobitne invazije.
Sedamnaest godina kasnije, u smiraj najkrvavijeg vijeka u istoriji čovječanstva, Martin Klark je postao važna ličnost na tlu Južne Amerike.
Od običnog dečka sa udaljenih ostrva, naprasno je porastao u momka koji u piceriji u Buenos Ajresu sa telefona Dijega Maradone zove majku da joj kaže da je dobro. Kako je do svega toga došlo?
Argentinac Esteban Kićeljo je oduvijek bio opsjednut Folklandskim Ostrvima.
U martu 1999. godine morao je brzo da reaguje ukoliko želi da ih konačno posjeti – Lan Čile, jedina aviokompanija koja je imala komercijalne letove ka Folklandima, bila je na putu da ih ukine. Razlog je bilo zadržavanje Augusta Pinočea u Velikoj Britaniji, nekadašnjeg diktatora Čilea, i kao jedna od protivmjera bila je ukidanje letova.
Kićeljo je kupio kartu za posljednji let ka luci Stenli, glavnoj naseobini Folklanda, a na aerodromu je pokazao svoj drugi pasoš, izraelski. Argentincima je tada i dalje bilo zabranjeno putovanje na Ostrva.
Po dolasku, Kićeljo je u nedostatku bolje razonode riješio da pogleda jednu od posljednjih utakmica u fudbalskoj sezoni Folklandskih Ostrva. Tamo je primjetio napadača Gloub Taverna. jednog od lokalnih klubova – pogađate, bio je to Martin Klark - i Kićeljo ga je zapamtio.
Nazovite to sudbinom, slučajnošću ili kako god vam drago, ali Kićeljo – nekadašnji student međunarodnih odnosa na Univerzitetu Oksford – ponovo se našao u fudbalu. Prethodni put je bio kada je doveo svog poznanika Dijega Maradonu da održi predavanje na Oksfordu 1995. godine.
Po pitanju Martina Klarka sve je išlo prirodnim tokom. Kićeljo je obavio nekoliko poziva, uključujući i poziv ka Maurisiju Makriju, tadašnjem predsjedniku Boke Juniors (inače, od 2015. godine Makri je predsjednik Argentine).
Bilo je potrebno samo par dana da Makri prihvati dolazak Klarka na pozajmicu i pristizanje prvog Folklandera na teritoriju Argentine od sukoba 1982. bio je dogovoren.
Suprotno onome što su Argentinci govorili – da su Folklandi i Argentina jedna zemlja - Martin se suštinski nije našao u svojoj državi.
Nije znao ni riječ španskog jezika, a obični Argentinci su tek sa njegovim dolaskom prvi put vidjeli osobu sa Malvinskih Ostrva. Buenos Ajres je za njega bio poput košnice, mada je postojala velika želja lokalaca da se Klarku dopadne novo okruženje.
Nuđeni su mu besplatni časovi španskog jezika, Britanska bolnica mu je dala besplatno životno zdravstveno osiguranje, dok su ga čak i ljudi na ulicama prepoznavali i tražili mu autograme.
Vrhunac pažnje dostignut je kada ga je Dijego Maradona lično pozvao da iz njegove VIP lože posmatra utakmicu Boke Juniors. Svi su htjeli „parče“ Folklandskih Ostrva.
Ali Klark nije bio ono što su Argentinci željeli da bude – njegov igrački kvalitet bio je daleko ispod nivoa tamošnjih tinejdžera. To je i sam Klark potvrdio u intervjuu za Gardijan u septembru 1999. godine.
„Sposoban sam za više od onoga što sam do sada pokazao. Tempo igre je ovdje daleko brži od onoga na šta sam navikao. Bio je to šok za moje tijelo. Oni su tako igrali fudbal cijelog svog života.“
Poslije tri nedjelje boravka u akademiji Boke Juniors, dobio je produženje probe na još mjesec dana, ali Klark nije uspio da se izbori za opstanak u klubu.
To i nije bilo veliko iznenađenje – stil života na Folklandima otkriva da su daleko od idealnog mjesta za razvoj sportiste.
„Na Folklandima većina mladih pije. Tri ili četiri puta nedjeljno bih popio baš puno. Od pola pet popodne pa do zatvaranja lokala, popio bih oko 15 flaša Hajnekena, pa bih poslije prešao na žestinu“, ravnodušno je otkrio Klark o svojoj svakodnevnici.
Onda i ne čudi što treneri Boke u njemu nisu vidjeli veći kvalitet. Klark je za sebe jednom prilikom rekao da je najbolji fudbaler na Folklandima i da je on njihov Maradona, ali Folklandi i Boka su dva različita univerzuma.
Klarkova zaostavština u Argentini bila je daleko veća od običnog „pikanja lopte“ u juniorskom timu Boke.
„Njegov dolazak je pozitivna stvar“, rekao je Lusio Bernaskoni, tadašnji koordinator mladih timova Boke Juniors. „Neko sa Malvinskih Ostrva želi da nosi dres Boke. To je dobar način pokazivanja Englezima da postoji komunikacija između ostrva i ostatka kontinenta. Sport otvara oči.“
Klark je govorio da se prije dolaska u Argentinu dvoumio da li radi pravu stvar i kako kaže, „imao sam slike u glavi da bih mogao da budem prebijen“. Nepoznavanje komšijske zemlje bilo je veliko, a čak su i pojedini stanovnici Folklanda na Klarka gledali kao na izdajnika.
No, činjenica je da je njegov boravak u Argentini učinio dosta za relacije između dvije donedavno sukobljene strane. Razlike između udaljenog i hladnog Stenlija i vrelog, živahnog Buenos Ajresa nisu samo geografske, već i duboko kulturološke. Takve razlike ne može pomiriti jedan tinejdžer, ali njegova priča na njih može dodatno da ukaže.
Klark je priznao da se često osjećao dezorijentisano u novom okruženju, ali njegov dolazak bio je najava novih vremena. I sam Martin pripada jednoj od prvih generacija koja ne pamti sukob na Folklandima.
„Očigledno je da postoje tenzije, ali to je uglavnom tako sa starijom generacijom. Što se mene tiče, moj dolazak je dobra investicija. Nikada nisam razmišljao o Folklandskom ratu. To je u prošlosti. Vrijeme je da se napravi korak naprijed“, sa neubičajenom zrelošću govorio je Klark novinarima Gardijana prije 20 godina.
Sukob koji je odnio 904 života – 649 na argentinskoj i 255 na britanskoj strani – polako je prestajao da bude tabu tema.
Politički odnosi između Argentine i UK su bivali nešto topliji, ali ni protok vremena, ni poraz u oružanom sukobu, ni Martin Klark nisu uspjeli da u potpunosti omekšaju stav Argentine. Za njih su Islas Malvinas i dalje njihova teritorija i tako je ostalo sve do danas.
Trijumfalni marš „Las Islas Malvinas“ se i dalje svira i pjeva na javnim mjestima, Port Stenli je na mapama i dalje obilježen imenom Puerto Argentino, a čak je i Klark lično smatran za počasnog građanina.
Međutim, politika je bila sasvim drugačija. Gordon Braun, tadašnji premijer UK, sastao se 2009. godine sa argentinskom predsjednicom Kristinom Fernandez de Kirhner i objavio joj da između dvije strane više neće biti razgovora o suverenitetu Folklanda.
Četiri godine kasnije je na ostrvima održan referendum na kojem je 99.8% glasača glasalo za zadržavanje njihovog statusa britanske prekomorske teritorije. Argentinu takva realnost ne interesuje mnogo – za njih su Folklandi i dalje neizostavni dio njihove zemlje.
Njihov počasni građanin, međutim, nije često boravio u Argentini. Poslije napuštanja akademije Boke, vratio se samo još 2001. godine, kada je bio na probama u Defensores de Belgrano i Klub El Porvenir, ali nijedna nije bila uspješna. Potom se zaputio za SAD, gdje je tokom jedne sezone nastupao za maleni Konektikat Vulvs, u "United Soccer League", da bi 2002. otišao za Englesku.
Prvi put nakon svojih najranijih životnih dana, Klark je ponovo bio u svojoj pravoj domovini. Dvije sezone je nastupao za nižerazredni Brentvud Taun, klub iz Eseksa koji se i tada (kao i danas) nadmetao u Istmijan ligi. Poslije toga, tragova o Klarkovoj fudbalskoj karijeri nema mnogo.
Ono što je poznato jeste da je Klark nastupao za svojevrsnu reprezentaciju Folklandskih Ostrva.
Logično, ta reprezentacija nije priznata od strane FIFA – za tako nešto prvo bi morala da pristupi KONMEBOL, krovnoj organizaciji južnoameričkog fudbala.
Kako tamošnji savezi podržavaju Fudbalsku asocijaciju Argentine, do toga jednostavno ne može doći. Stoga, Folklandi igraju mečeve i takmičenja nepriznata od strane FIFA i svoju prvu fudbalsku utakmicu odigrali su jula 2001. godine.
Klark je za nju debitovao 2005. godine na Ostrvskim igrama, takmičenju nalik Olimpijskim igrama namijenjenu malim ostrvima – uglavnom nepriznatim kao zasebne države. Odigrao je 16 utakmica i postigao tri gola, posljednji od njih 2013. godine, protiv Freje, reprezentacije malog norveškog ostrva.
Bilo je to daleko od onih dana i druženja sa Maradonom u piceriji u Buenos Ajresu. Te dane ni mnogi Argentinci neće zaboraviti, kada se jedan Folklander našao u Boki, u srcu njihove zemlje.
Neće ni Martin. Vjerovatno će ih još dugo prepričavati lokalcima uz brojne ispijene flaše Hajnekena.