Na današnji dan, prije jednu deceniju, Borac je u Banjaluku donio prvi fudbalski trofej na nivou cijele države
Od fudbalskog ujedinjenja Bosne i Hercegovine, a desilo se to sad već davne 2002. godine, Fudbalski klub Borac je "prigrabio" dva trofeja u takmičenjima pod okriljem FS BiH.
Od osvajanja prvog od njih, onog u Kupu, danas se navršava – tačno jedna decenija!
Te devetnaeste majske večeri 2010. godine, tadašnja ekipa Borca zaslužila je da joj se ostavi jedna strana u crveno-plavom almanahu.
Remi sa Željezničarom rezultatom 2:2 u revanš utakmici finalnog dvomeča bio je, nakon banjalučkih 1:1, dovoljan da Borčevi fudbaleri u Banjaluku ponesu zlatne medalje – i impozantan pehar!
"Čudan" tok je, generalno gledano, imala ta sezona...
Borčeve fudbalere je, naime, u premijerligašku takmičarsku godinu od avgusta 2009. godine poveo Velimir Stojnić, pod čijom komandom je ekipa na prvih osam premijerligaških kola upisala čak sedam pobjeda i remi. Bili su tu, između ostalog, i sadašnji član Borca Saša Kajkut, pa Marko Maksimović, Darko Ljubojević, Nemanja Bilbija, Leonid Ćorić, Oliver Jandrić, Milan Stupar...
"Mirisalo" je na do tad neostvaren premijerligaški uspjeh, ali nije do njega došlo.
Porazom u Prijedoru (1:0) krenuo je niz lošijih rezultata, a u novembru 2009. godine Stojnićev tim je domaćim porazom od Sarajeva (0:1) ispustio jesenju titulu.
U pauzi između dvije polusezone (na kraju proljećne titulu je osvojio Željezničar) uslijedio je remont trenerskog i igračkog kadra.
Trenersku stolicu od Stojnića je preuzeo Novosađanin Zoran Marić, a kad su fudbaleri u pitanju, Marko Maksimović je već bio na dugotrajnoj pauzi zbog povrede leđa, Stojan Vranješ je Banjaluku "zamijenio" Rumunijom i preselio se u ekipu Panduri, Nemanja Bilbija se otisnuo put Vojvodine...
Najveće pojačanje u zimskoj pauzi bio je povratak Vuleta Trivunovića nakon sedam godina, a uz Marića, još su stigli, između ostalog, Dragomir Vukobratović, Ljubiša Vukelja, Miroslav Stevanović, Perica Stančeski...
U odnosu na prvi dio sezone, između ostalog, i dalje je tu bio Saša Kajkut, koji i danas brani boje banjalučkog premijerligaša i koji se rado prisjeća ostvarenog kup-rezultata.
"Sigurno da sa ponosom gledam na uspjeh koji smo ostvarili te 2010. godine, znajući činjenicu da do tada Borac nikad nije osvojio nijedan trofej na nivou Bosne i Hercegovine. Vodili smo tada ravnopravno bitku sa Željezničarom i za titulu šampiona i sigurno je da imam lijepo sjećanje na taj period", započeo je Kajkut priču za MONDO.
Kup-kampanja trebalo je, inače, da počne protiv Posušja, ali je tim iz Hercegovine odustao od daljeg takmičenja zbog loše finansijske situacije.
Dalje su pred Borčevim fudbalerima redom padali Široki Brijeg, Leotar, branilac trofeja Slavija i, rekli smo, Željezničar.
Inače, samo mjesec dana prije osvajanja trofeja, 17. aprila, Borac je pred više od 10 000 gledalaca na Grbavici poražen od istog tog Željezničara rezultatom 4:2 u prvenstvenoj utakmici.
"Iskreno, mislim da taj rezultat nije bio realan jer smo Željezničaru dosta dobro parirali u toj utakmici. Igrali su pred punim stadionom, pobijedili su nas 4:2, ali naša ekipa je tad posjedovala neosporan kvalitet i ta utakmica nije puno uticala na kup-mečeve koji su kasnije uslijedili. Remizirali smo sami u Banjaluci rezultatom 1:1, a 14 dana kasnije je uslijedio taj revanš na prepunoj Grbavici. Dobro se sjećam da su njihovi navijači prije utakmice isprintali majice na kojima je pisalo 'DUPLA KRUNA' pa nas je to dodatno motivisalo u odlučujućem meču. Tako smo već do kraja prvog poluvremena vodili 2:0, u drugom su oni na startu postigli dva gola, ali se srećom na tome i završilo."
U toj kup-kampanji Borac je postigao ukupno 13 golova. Prvi, protiv Širokog Brijega u prvoj utakmici osmine finala, i posljednji, u sarajevskom revanšu finala, bili su upravo Sašino djelo.
"Jeste, dobro se sjećam i tog prvog gola, igrali smo protiv Širokobriježana na Gradskom stadionu, trijumfovali smo rezultatom 2:0. Što se tiče finalnog duela u Sarajevu, prvi pogodak je postigao Miroslav Stevanović, a meni je pripala ta čast da postignem taj drugi i jedan mi je od najdražih u karijeri, pamtiću ga zauvijek."
Decenija već prođe, a nikad više nijedna generacija Borčevih fudbalera nije uspjela da se nađe u finalu. Od tog trofeja, pa sve do danas, klub iz Platonove ulice najdalje je u Kupu stigao do polufinala i to 2012. i 2015. godine.
Pitali smo Sašu – koliko "Vrbasa još treba da protekne" da bi se neka generacija Borca ponovo našla u samoj završnici kup-takmičenja u BiH?
"Dosta je faktora koji na to utiču, a jedan od glavnih je stabilnost kluba. Borac je mnogo oscilirao u posljednih 7-8 godina, dva puta je ispadao i vraćao se u ligu od tada pa do danas. Drugi preduslov je širina igračkog kadra. Potreban je širok roster za dva paralelna takmičenja. To su neke osnovne stvari", kategoričan je golgeter "crveno-plavih".
Kao trener, trofej je podigao današnji trener Krupe Zoran Marić, koji je tad, rekosmo, u zimskoj pauzi došao u Borac, zamijenivši Velimira Stojnića, koji je Borac doveo do polufinala.
Veoma se obradovao Marić kad smo mu rekli kojim povodom razgovaramo.
"Znači mi puno", bila je jedna od rečenica koja je stigla sa druge strane žice.
U tom tonu, novosadski trener je i nastavio izlaganje.
"Jako sam srećan i ponosan što sam sa tadašnjom generacijom Borčevih igrača uspio da osvojim Kup i vrlo ga se rado sjećam. Takođe, često ga i komentarišem, s obzirom na specifične okolnosti koje su se dešavale tokom same utakmice na Grbavici. To je titula u karijeri kojom se posebno ponosim. Meni je značajna jer ih nemam mnogo, a kao drugo, mnogi nisu polagali nade u nas da možemo da ostvarimo taj rezultat. Isto tako, to je i prvi veći domaći Borčev trofej još od osvojenog Kupa u bivšoj državi 1988. godine."
Put do istog bio je, malo je reći, posut trnjem...
"Nesporno je da nas je u Sarajevu čekao fantastičan ambijent. Stadion je bio pun, navijači su već bili pripremljeni za duplu krunu, publika bučna, agresivna... Nekad kad sjednem sa nekim od mojih igrača iz tog vremena, kažu mi: 'Šefe, onaj sastanak koji ste održali prije utakmice nam je svima dao snagu i nadu da tu utakmicu možemo da završimo kao pobjednici.' Mi smo u Banjaluci bili bolji od Željezničara tokom prvih 60 minuta, nakon čega je Amar Osim povukao poteze i izvršio izmjene koje su mu donijele 1:1. Kad se na to doda poraz 4:2 iz prvenstvene utakmice mjesec dana ranije, neki su nas otpisali. Međutim, morate da poštujete igru, dok se ne odigra nikad se ne zna. Mi smo imali sreće da povedemo relativno brzo, htjelo nas je i nagrađeni smo za trud i odnos koji smo prikazali."
Kad je Marić pomenuo sastanak sa igračima održan neposredno pred start meča, logično se nametnulo sljedeće pitanje – šta je rekao fudbalerima na tom sastanku, pred polazak u tunel Grbavice, na koju više ni "igla nije mogla da stane" u tim momentima?
"Rekao sam im ono što je bila činjenica. Mi smo, ponavljam, u Banjaluci bili bolji od Željezničara sat vremena i rekao sam im 'Ako danas budete bolji od rivala 60 minuta, osvojićemo trofej. Morate da vjerujete da to možete da ostvarite. I kad siđete dole na teren, odnos je 11:11. Niko više ne igra, ni mi na klupi, ni publika, tu ste samo vi'. To sam im rekao i to je očigledno bila prevaga."
Borac je još ranije, nakon trijumfa nad Slavijom u revanš utakmici polufinala Kupa BiH (1:0, strijelac Aleksandar Petrović, prim.aut.), nakon 18 godina i Mitropa kupa izborio pravo nastupa na evropskoj sceni.
Tada je još uvijek na snazi bilo pravilo da u Ligu Evrope ide i finalista Kupa, u slučaju da je drugi učesnik borbe za trofej na jednoj od prve tri pozicije u prvenstvu.
Borac je u takmičenje krenuo od drugog kola, žrijeb ga je spojio sa švajcarskom Lozanom, finalistom tamošnjeg Kupa. "Crveno-plavi" nisu preskočili tu prepreku (u Lozani 1:0, u Banjaluci 1:1), a da jesu, u trećem pretkolu bi ukrstiti koplja sa danskim Randersom, koji je prvenstvo u Danskoj završio tek kao deseti, ali je dobio kartu za evro-pozornicu na osnovu fer-pleja.
Mnogi misle da se moglo više, da se tad "žrijeb otvorio kako više nikad neće"...
"Možda, ali vidite jednu stvar. Znate kako, ne možete da očekujete da se vratite nakon 18 godina i odjednom napravite neki rezultat. Ne ide, to je proces. Uđete, pa prođete jedno kolo, dva, tri... sve je proces koji traje godinama, takvi rezultati se grade kroz sezone. Činjenica je da je Borac doživio da se vrati u evropska takmičenja, i u kvalifikacijama za Ligu Evrope i Ligu šampiona godinu dana nakon te Lozane. Švajcarci su tad dokazali da su jači od nas, na kraju krajeva plasirali su se i u grupnu fazu, što nije mala stvar. Kad se sve sabere, ja sam zadovoljan onim što sam postigao u Borcu, kako individualno, tako i profesionalno. Uvijek će postojati ljudi koji će smatrati da se moglo uraditi više, ali lako je sjediti na tribinama i pričati, treba sići na teren pa vidjeti kako 'boli kad vas onaj dole opali'. Jedno je ring, a drugo publika", zaključio je Novosađanin, koji je samo šest mjeseci proveo na crveno-plavoj klupi, ali je i to bilo više nego dovoljno da svoje ime upiše na listu onih koji su sa Borcem osvojili trofej.
I za sad je jedini koji je to uspio u Kupu BiH, a nije mali broj navijača koji iščekuju da se pojavi sljedeći...
Pratite Mondo.ba na Facebooku, Instagramu i Twitteru. Aplikacija je dostupna za IOS i Android telefone.
Preuzimanje teksta, vijesti, fotografija i video snimaka dozvoljeno uz vidljivo navođenje izvora i linka ka MONDO portalu.