Tužna životna priča o legendarnom košarkašu Jugoplastike Mihajlu Manoviću Crvci.
Split je prvi "ispod crte" za plej-in ABA lige, što je daleko bolje od njihovih rezultata prethodnih sezona, ali isto tako daleko loše od njihovih najboljih dana. Takmičeći se pod imenom Jugoplastika, klub je šest puta bio prvak Jugoslavije, trostruki osvajač Kupa evropskih šampiona, dvostruki osvajač Kupa Radivoja Koraća i još mnogo toga.
Kroz slavni klub prošli su treneri kao što su Božidar Maljković i Krešimir Ćosić, igrači poput Dina Rađe, Tonija Kukoča, Duška Ivanovića i Petera Vilfana, a prečesto se zaboravi i Mihajlo Manović Crvca (76). Čuveni košarkaš iz Beograda, koji je karijeru počeo u Radničkom sa Crvenog krsta, proveo je čitavu deceniju u Jugoplastici (od 1967. do 1977. godine) i bio je jedan od najvažnijih igrača u stvaranju giganta. Nažalost, njegova životna priča je teška i sumorna, čak sumornija i od priče o velikanu jugoslovenske košarke iz Dalmacije.
"Stariji gospodin koji po kontejnerima skuplja boce, nažalost, odavno je hrvatska svakodnevica. Puno je penzionisanih prosv,etnih radnika dovedeno upravo na takav rub egzistencije, ali jedan od onih koji odgovaraju rečenom opisu u Splitu ne pripada toj hordi ljudi koji su nekada, kao koliko-toliko cijenjeni građani društva djecu uvodili u svet znanja, čestito živjeli od svoje plate i imali socijalna prava koja su im - ah, kakva sanjarija! - garantovali dostojanstvenu starost", pisala je "Slobodna Dalmacija" o njemu.
Skansi, Vukićević, Šolman, Plećaš i u pozadini sa brojen 6 Mihajlo Manović#jugoplastika#stareslikepic.twitter.com/j8IqIQ0wQw
— Socijalist ⭐ (@socijali_ST)July 30, 2017
Manovića nazivaju "siromah i beskućnik", koga Splićani danas teško mogu prepoznati, pošto su oni koji pamte njegove poteze na košarkaškom terenu polako nestali. "Pričamo, naime, o Mihajlu Manoviću, rođenom Beograđaninu koji je još šezdesetih godina, pod punom pravnom i svjesnom odgovornošću, kao punokrvni sportista, odlučio da postane Splićanin...", stajalo je u tekstu hrvatskih kolega koje su nažalost zatekle Crvcu kako prebira po kontejnerima i skuplja boce, od kojih zarađuje tako što ih prodaje.
"Po Splitu skupljam boce po kontejnerima. Ima ovdje neke simbolike / ja sam bio žuti, to je bila boja dresova Jugoplastike, a i kontejneri su žuti. Poslije svih velikih rezultata, ja sam zaboravljen. Znam da ljude zaboravljaju, negdje više, negdje manje, ali ja sam tendeciozno zaboravljen", rekao je u intervjuu za "Mozzart Sport" Mihajlo Manović prije četiri godine.
Pokušavao je poslije igračke karijere da se oproba u biznisu, ali je njegov poslovni projekat propao. Imao je poslovni prostor u centru Splita koji mu je oduzet, čime su ga praktično "protjerali" iz grada u kom se osjećao kao domaći.
Uz to, zadesila ga je tragedija jer je njegov sin Jovan Manović ubijen u kriminalnom obračunu 2007. godine. Sve se dogodilo u kafiću "Zodijak", a dvojica optuženih su osuđena u beogradskom Okružnom sudu na ukupno 40 godina zatvora. Pričalo se i da Jovan uopšte nije bio meta napada.
"Kada je počeo rat sin Jovan i ja otišli smo kod moje majke u Beograd. Snašao sam se opet, 1994. godine postao sam trener prve ekipe BASK–a, pa sportski direktor. Primao sam platu, živio, sin je rastao i sve se nekako opet uklopilo. Ipak, moj život je iz temelja promijenila tragedija. Sina su mi ubili 2007. godine, kad je bio na pragu tridesete, a ja imao 58 godina", pričao je Manović koga su potom zadesili i zdravstveni problemi kada je dobio rak, pa je bio na ivici smrti i uspio da se izvuče.
"Teško sam se razbolio, operisao sam karcinom bubrega, žuči i dvanaestoplačnog crijeva, skoro sam umro od sepse. Otišao sam u penziju, majka je preminula, sestri takođe. Ostao sam sam, bez ičega i donio odluku da se vratim u Split. Bilo je to prije četiri godine… Još šezdesetih godina dvadesetog vijeka izabrao sam da postanem Splićanin jer mi je taj grad najviše radosti dao. Danas sam beskućnik, primam pomoć koja mi nije dovoljna za život, ali sam zadovoljan čovjek. Skupljam plastične boce, imam prijatelje, imam šta da jedem, a za smještaj se snalazi.“
Iako mu je Split mnogo toga uzeo, i dalje ga voli: "I u pozorište bih volio da mogu češće da idem, ali tu ne mogu da se požalim jer me ponekad prijateljica pozove kad ima ulaznice. Volim kulturu, volim Split, more, duge šetnje Žnjanom i kupanje u večernjim satima ljeti, nakon dugog vrućeg dana, kad prethodnog dana skupim dovoljno boca. Nije me sramota, to je život. Takav je, moj je", poručio je bivši košarkaš za "Slobodnu Dalmaciju".
(Slobodna Dalmacija/Mozzart Sport/MONDO)