Legendarni Svetislav Pešić otišao je u penziju, ono što je rođeni Novosađanin, a u duši Piroćanac ostavio iza sebe godinama će biti nedostižno budućim generacijama.
Rođen u Novom Sadu, odrastao u Pirotu, proslavio jugoslovensku, njemačku i srpsku košarku, stvarao šampione i generacije koje će se pamtiti. Harizmatičan, duhovit, svoj i često neuhvatljiv za sagovornike. Jedan i jedini - Svetislav Pešić.
Legendarni stručnjak, čovjek koji je osvojio gotovo sve što se u košarci može osvojiti, odlučio je da u 77. godini stavi tačku na trenersku karijeru i mjesto prepusti mlađim kolegama. Iza njega ostaje šest decenija posvećenosti igri koju voli više od svega.
Kada se govori o uspjesima Svetislava Pešića, teško je izdvojiti samo jedan. Tri zlata sa mlađim selekcijama Jugoslavije, evropska titula sa Njemačkom 1993, evropsko zlato sa Jugoslavijom 2001, pa potom i svjetska kruna osvojena u Indijanapolisu 2002. Više od dvije decenije kasnije, sa Srbijom je stigao do srebra na Svjetskom prvenstvu i bronzane medalje na Olimpijskim igrama u Parizu.
Klupska karijera bila je podjednako impresivna. Kao trener, Pešić je 2003. godine osvojio Evroligu sa Barselonom, dok je još kao igrač podigao pehar Kupa evropskih šampiona sa Bosnom davne 1979. Vodio je Bosnu, ALBA-u, Barselonu, Virtus, Đironu, Dinamo Moskvu, Crvenu zvezdu, Valensiju, Bajern i brojne druge klubove, a gdje god da je radio ostavljao je dubok trag.
Možda i najveće Pešićevo dostignuće nisu medalje i pehari, već ljudi koje je stvorio. Mnogi reprezentativci i treneri danas ističu da su upravo od njega naučili kako se pobjeđuje, ali i kako se ponaša prema igri, saigračima i obavezama. Njegov uticaj daleko prevazilazi granice terena.
Šta će košarka izgubiti njegovim odlaskom? Vjerovatno - mnogo toga.
Pešić je bio mnogo više od trenera. Bio je pedagog, psiholog, motivator i čovjek koji je umio da u nekoliko rečenica objasni suštinu sporta. Njegove konferencije za medije često su bile jednako zanimljive kao i same utakmice, a brojne izjave odavno su postale dio sportskog folklora.
- "Nemojte da brinete, kad se ja ne brinem."
- "Kad vi nećete da kažete, ja ću - jedan sam od najboljih na ovim prostorima."
- "Uvijek su bolje dvije baklave nego jedna baklava. Uvijek je bolje pobijediti nego izgubiti."
- "Treba nam vrijeme, a vremena nema."
- "Jagnje mora da bude iz Pirot, dobro pečeno i posoljeno da ti zubi trnu."
- "Jedan igrač ne čini ekipu, ali jedan igrač može da raz**be sve što si napravio."
I ona možda najčuvenija:
- "Svi za jednog, jedan za svi."
Koju ćemo medalju Svetislava Pešića najviše pamtiti? Odgovor zavisi od generacije.
Za starije ljubitelje košarke, Indijanapolis 2002. ostaje jedna od najlepših sportskih uspomena. Pobjeda nad moćnim Sjedinjenim Američkim Državama u četvrtfinalu, zatim Novi Zeland, pa finale protiv Argentine i osvajanje svjetskog zlata - sve to zauvijek je upisano u istoriju srpske i jugoslovenske košarke.
Mlađe generacije vjerovatno će pamtiti Olimpijske igre u Parizu. Srbija je bila na korak od senzacije protiv Amerikanaca, vodila, sanjala finale, ali je na kraju poražena. Ipak, bronza osvojena protiv Njemačke, kao i nevjerovatan preokret protiv Australije poslije zaostatka od 20 poena, pokazali su još jednom zbog čega je Pešić jedan od najvećih trenera koje je evropska košarka ikada imala.
Kada se podvuče crta, možda je najveće priznanje za Svetislava Pešića upravo to što nijedna statistika ne može u potpunosti da opiše njegov značaj. Odlaze trener i selektor, ali ostaje naslijeđe. Ostaje način razmišljanja. Ostaje škola košarke. I ostaje ime koje će se zauvijek izgovarati sa poštovanjem.
Hvala, Kari.
Bonus video:
(MONDO)