Dragan Labović u intervjuu za MONDO govorio o karijeri, uspjesima, padovima, klubovima, reprezentaciji..
Dragan Labović u profesionalnoj košarci je osam godina. Za to vrijeme prošao je mnogo toga,od najboljeg juniora Evrope i najboljeg strijelca ABA lige sa samo 19 godina, do toga da je igrao u zemljama i klubovima čija imena znaju samo pasionirani kladioničari.
Čini se da je u karijeri pravio korak naprijed, pa nazad dva. Sada, sa 29 godina, nastupa za tim iz Makedonije Karpoš Sokoli, čiji je najbolji igrač.
Njegov tim se bori za opstanak u ABA ligi. Počeli su da bilježe pobjede dolaskom trenera Dragana Nikolića. Na domaćem terenu su čak uspjeli da iznenade Budućnost i Cedevitu.
"Jeste pobijedili smo Cedevitu i Budućnost i malo se digli. Propustili smo puno prilika i kući i na strani. Treba nam taj jedan brejk na strani. Što se tiče tog nekog pritiska oko ostanka u ligi ja ga lično nemam. Ima još dosta da se igra do kraja i gledamo utakmicu po utakmicu. Mi relativno se još tražimo. Novi smo i kasno smo se skupili i svega toga ima. Međutim te četiri pobjede nam puno znače. Inače klub je odlično organizovan. Imamo sve uslove za rad, ljudi iz uprave daju sve od sebe da imamo zaista dobre uslove“, rekao je na početku razgovora za MONDO Labović.
Regionalna liga, kada je on bio najbolji strijelac u dresu FMP-a u sezoni 2008/2009, bila je mnogo jača. Igrali su je i Alan Anderson i Erl Kelovej (Cibona), Ante Tomić (Zagreb), Raduljica (FMP), Veličković, Tepić, Tripković (Partizan), Roberts (Crvena zvezda).
Te sezone prosječno je postizao 18 poena, a u trci za MVP-a takmičenja završio je iza Ante Tomića.
„Malo ko pamti to vrijeme. Tad su bila i tri evroligaška tima. Bilo je puno jače i zanimljivije. Bez pogovora je bila jača liga. Svakako da mi to što sam bio najbolji strijelac lige imponuje i da je to svakako moj najveći lični uspjeh. Znači najbolji strijelac lige bivše Jugoslavije, na ličnom planu, najviše mi imponuje taj uspjeh“.
Tada je bio klinac koji se „probija“ do vrha, a danas je u ovoj ligi iskusan, prekaljen igrač. Kada vrati film, slaže se da je donio ili da su umjesto njega poslije te sezone donesene pogrešne odluke oko izbora kluba u inostranstvu.
„Svega ima tu po malo. Prije svega ja sam igrao u klubu, koji zavisi od prodaje igrača i koji živi od toga. Međutim jednostavno nisu se neke stvari poklopile. Nema kukanja - ja sam zadovoljan. Ne znam šta da kažem tu. Bilo je i uspona i padova, međutim najbitnije je da imam ponovo veliku želju. Posvetio sam se maksimalno treningu i promijenio sam dosta toga u načinu života“.
Pitanje je i šta igrač sa 19 godina u takvim situacijama može da odluči.
"Vjerujte da se igrač ne pita ništa, tako da ko ima sreću ima, ko nema - nema. Jednostavno je tako. Ja ne volim da kukam i jednostavno to je to“, kaže Labović, koji je ponovo dobrim igrama u Rusiji skrenuo pažnju na sebe. Bilo je to u sezoni 2010/2011 u ekipi Jeniseja.
„Bilo je fenomenalno“, bez ustezanja kaže Labović.
„U Jeniseju sam trenirao kod našeg trenera Stevana Karadžića. On mi je dao maksimalno povjerenje i minute da igram. Ja sam mu to vratio na najbolji način. Poslije u Samari je bilo fenomenalno. Osvojili smo Kup Rusije i onda je došao Nižnji Novgorod gdje se jednostavno nisam snašao“, kaže Labović, koga je u Nižnjem trenirao srpski trener Zoran Lukić.
U karijeri je igrao u Srbiji, Poljskoj, Makedoniji, Finskoj, Rusiji, Španiji, Turskoj, Rumuniji i Libanu. Nema dilemu gdje je bilo najbolje.
„Najbolje sam se osjećao u Rusiji kao košarkaš. Bilo mi je odlično i prethodne sezone u Finskoj gdje smo osvojili prvenstvo sa Oliverom Vidinom i Jadrankom Lokijem Nikolićem. Oni su “krivci” što sam promijenio dosta toga u načinu života i kvalitetu treninga. Zaista ima puno dugujem i bilo je divno raditi. Tako da su i oni “krivci” što volim košarku i dalje“.
A košarku su mnogi zavoljeli upravo gledajući njegovu generaciju. Naročito u mlađim kategorijama. Teodosić, Tepić i Labović bili su predvodnici generacije, koja u mlađim reprezentativnim kategorijama nije izgubila nijednu utakmicu.
„Jeste, to su sve neka lijepa sjećenja. Međutim opet naši stručnjaci upoređuju seniorsku košarku, kao da to nije isto. To ne može za mene da se kaže, pošto sam bio najbolji strijelac Jadranske lige. Ta generacija prva je bila najbolja u istoriji FMP-a, kada smo osvojili Kup. Jednostavno kod mene su bile neke druge stvari u pitanju gdje nisam mogao da se snađem i to je to. Poslije te sezone svi su se prodali, a ja sam ostao tu da igram sa djecom", prisjeća se Labović i nastavlja"
"Jednostavno nisam mogao da izađem iz kluba na vrijeme. Bio sam MVP na Evropskom prvenstvu do 18 godina, pa sam se vratio u Čačak da igram što je isto malo nelogično. Tako da to je moj put i nema kukanja. Trenutno sam u Karpošu maksimalno posvećen treninzima i cilju da ostanemo u ligi. Da kukam na prošlost ne mogu. Ja nisam odlučivao da se poslije MVP nagrade vratim u Čačak. Naravno tamo mi je bilo fenomenalno, ne mogu ništa da kažem, međutim, taj moj neki put, umjesto da odem stepenicu više, ja odem u Čačak, a došao sam iz Leskovca, tako da mi je malo „zbrda zdola“. Bez obzira na sve, volim košarku i volio bih da ostanem u košarci do kraja života“, ukratko karijeru opisuje Labović.
Smatra da bi bilo bolje da je u inostranstvo otišao iz Partizana ili Crvene zvezde.
"Sigurno da je bolje. Imao sam ponuda, ali izabrao sam to što sam izabrao. Normalno da je bolje i lakše otići iz jednog od ta dva kluba. Nikog ne osuđujem osim sebe samog. Ja sam kreirao sam sebi put i to je to“, ne želi da se puno osvrće na prošlost, ali smatra da u budućnosti može zaigrati za jedan od dva najveća kluba u Srbiji. Ne otkriva za koji.
„Pa da li ima ili nema nade vidjećemo (smijeh). Ima vremena da se isprave neke stvari“.
Labović je bio dio seniorske reprezentacije Srbije na Evropskom prvenstvu 2007. godine u Španiji. Poslije je ostao upamćen po otvorenom pismu tadašnjem selektoru Dušanu Ivkoviću u kojem ga je optužio da radi pod uticajem menadžera. Bilo je to u ljeto 2012. godine, nakon što ga Ivković nije pozvao u reprezentaciju rekavši da je Labović "imao višak kilograma, jer je postao tata tokom priprema, pa je vjerovatno slavio malo više".
„Dobro, sigurno da je postojala reakcija. Jer poslije toga smo postali drugi u svijetu. Sigurno da reakcija postoji. U tom trenutku sam mislio da je to pametno međutim šta ja znam... Bitno je da sad u reprezentaciji igraju razigrani igrači i da reprezentacija ostvaruje uspjehe što je meni veoma drago“.
I za kraj pitanje, s obzirom na to da je igrao s mnogo igrača kako u klubovima tako i u reprezentaciji, ko je najboji igrač sa kojim je igrao.
"Uhhh teško pitanje...“, zamislio se i poslije kraćeg razmišljanja odlučio:
"Najveći utisak na mene ostavio je, kad sam bio na pripremnom periodu u Bakosniji, Andres Noćioni. Zato što je trenirao sa 35 godina kao da ima 18. Tako da je na mene najveći utisak ostavio, što sam vidio ovako uživo“, završio je priču za MONDO Dragan Labović.