Lino Červar uvjeren je da sve reprezentacije na našim prostorima ni u jednom kolektivnom sportu s loptom, a naravno i rukometu, ne bi smjele da budu na velikim takmičenjima u ulozi autsajdera.
Besmisleno bi bilo nabrajati sve trofeje i uspjehe hrvatskog rukometnog trenera Lina Červara (73), koji je poznat u široj javnosti i kao "Mago di Umago" (čarobnjak iz Umaga).
Jer kako drugačije objasniti da je za godinu i po dana od posljednjeplasirane selekcije Hrvatske na Eropskom prvenstvu 2002. godine kreirao najprije svjetskog 2003, a potom i olimpijskog šampiona 2004.
Magije tu naravno nikakve nije bilo već jedan predan rad, povjerenje trenera i igrača, kao i naravno mala doza sportske sreće koja je nephodna za najveće uspjehe na velikim takmičenjima, uz onu narodnu izreku da sreća uvijek prati hrabre.
Zato mu posebno teško padaju neuspjesi na nedavno završenom šampionatu Evrope, posebno hrvatski, ali i porazi ostalih selekcija iz bivše Jugoslavije, koje smatra prirodno talentovanima za sve kolektivne sportove.
"S obzirom da sam duboko u rukometu mene interesuje kakva je rukometna budućnost na ovim prostorima? Po meni, trebalo bi da se temelji na povjerenju u našu djecu i naše trenere. To je najvažnija spoznaja i pobjednička poruka za sve rukometne saveze bivše Jugoslavije. Svaka druga ideja ne može biti strategija razvoja u svim kolektivnim sportovima kod nas. Mislim ne samo na rukomet već i na fudbal, odbojku, košarku i vaterpolo. Takvo mišljenje trebao bi da bude stav struke i sportskih institucija, a ne onih koji misle da znaju više od struke", počeo je razgovor za MONDO najtrofejniji rukometni trener na ovim prostorima.
Prema njegovom mišljenju, trener nije samo čovjek koji ima neke vizije i ideje, niti jednostavno navigator znanja, već bi trebao da bude i neka vrsta zamjenskog roditelja svojim igračima.
"Osim toga, da bi zaista bio prvi čovjek struke i kreator rukometne budućnosti, trener mora da se usavršava, preispituje i uči ako želi da bude ispred drugih. On se mora protegnuti do krajnjih granica svojih mogućnosti i na treningu i na utakmici. Priroda dopušta stablu da raste koliko god može, ali pritom mora da izađe iz zone komfora ako želi uspjeh."
Červar je uvjeren da sve reprezentacije na našim prostorima ni u jednom kolektivnom sportu s loptom, a naravno i rukometu, ne bi smjele da budu na velikim takmičenjima u ulozi autsajdera, što je eksplicitno objasnio u njegovoj novoj knjizi radnog naslova: "Lino Červar - rukomet", koja će biti objavljena u julu ove godine.
"Za evropski razvoj kolektivnih sportova, prostor nekadašnje države dao je ogroman doprinos, mislim na vrhunske igrače i trenere. A danas je taj cijeli prostor počeo da gubi dominaciju u kolektivnim sportovima, čast izuzecima jer su treneri obespravljeni i poniženi, a mladi prepušteni improvizaciji. Najveći razlog takvog stanja je što u istočnoj Evropi, pa i kod nas, napustio razvojni program mladih igrača, a prihvatio nametnuti takmičarski sistem u koji se u prvi plan stavlja rezultat kluba, ali ne kao promoter kvalitetnog razvojnog programa od kojeg će koristi imati reprezentacija već se radi o klupskom uspjehu po svaku cijenu. Sa inostranim, uglavnom kod nas potrošenim igračima, koji nisu podigli kvalitet ekipe. U svim zemljama koje podstiču takav rukometni sistem imamo vještački dobre klubove, a osrednje ili loše reprezentacije. U takvim državama se troši javni novac u lošu strategiju koja ne donosi rezultat. I deficitu rukometne infrastrukture da i ne govorimo."
Sve više se u javnosti nekadašnje Jugoslavije spominje da je naš rukomet spor i da ne prati svjetske trendove, što Červar doživljava kao notornu glupost.
"Za naše trenere govore da ne prate razvoj modernog rukometa, koji se temelji na brzini, a mnogima nije jasno o kakvoj brzini se radi. Da li je riječ o atletskoj, motoričkoj ili mentalnoj brzini? O brzini pretrčavanja protivnika ili nadigravanju? Mnoga pitanja su bez odgovora. Rukometna brzina je sposobnost što brže izvedbe rukometne radnje u određenom vremenu, a tempo zavisi od kognitivne, odnosno mentalne sposobnosti igrača. Najvažnija je brzina pretvaranja idejnog obrasca igre u motorički obrazac, a to se postiže svakodnevnim ponavljanjem ideje naše igre kroz situacijsku metodu treninga. To znači da na svakom treningu treba trenirati ideju naše igre. To je trening."
RUKOMET JE PRESTAO DA BUDE MISAONA IGRA
Kao glavni uzrok "pada" svih naših nacionalnih selekcija, Červer je naveo promjene rukometnih pravila koje je nametnula Svjetska rukometna federacija 1. jula 2022. godine, po kojima su data prevelika ovlaštenja sudijama.
"Mnogi treneri nisu sasvim razumjeli ta pravila, tako je i u BiH, Srbiji, Hrvatskoj i drugdje - nisu razumjeli o čemu se zapravo radi. Autori novih pravila su bili Skandinavci sa nekim saradnicima. Očigledno je da su napisali pravila rukometa po svojoj mjeri, odnosno onakva koja po njihovom poimanju najviše im odgovara. Mišljenja sam da su svi rukometni savezi bivše države mogli da reaguju, ospore ili daju prijedloge i primjedbe, ali na žalost, to nisu učinili. Šta je glavna promjena? Po ličnoj procjeni sudije ekipa u napadu može držati loptu u posjedu oko 15 sekundi. Nakon toga arbitar podigne ruku koja označava pasivnu igru uz mogućnost još četiri dodavanja. Nakon otprilike 20 sekundi, što je manje od košarkaškog napada (24 sekunde), igrači moraju da šutiraju. Igračima je bitno smanjeno vrijeme za dobar, organizovan, kolektivni napad, a posljednica toga je da se favorizuje individualna igra. Pravilo tjera na ishitren šut sa loše pozicije, a nakon njega, slijedi tranzicija prema naprijed ili brzi centar, kojeg kamera rijetko kad prati jer ni kamermani to još nisu savladali. Takvim subjektivnim odlukama o pasivnoj igri, otvara se mogućnost manipulaciji na rezultat utakmice što je povreda ljudskih prava i olimpijske povelje."
Hrvatski stručnjak uvjeren je da ima i rješenje za novonastalu situaciju.
"U rukometu postoje četiri faze: pozicioni napad, tranzicija prema nazad, poziciona odbrana i tranzicija prema naprijed. Rješenje je da naši treneri u klubovima i reprezentacijama na svakodnevnom treningu simuliraju rukometne radnje koje su isječak ideje trenera, a moraju imati takmičarski scenario. Moramo trenirati onako kako nam nova pravila govore, da će biti u posjedu lopte maksimalno 20 sekundi. Takođe, moramo biti svjesni da male zemlje poput BiH, Srbije i Hrvatske se teško mogu suprotstaviti Danskoj ili Francuskoj bez kreativnosti i inovativnosti. Bez toga ne možemo parirati zemljama koje imaju znatno veće selekciju igrača i bolje uslove."
Jer po njegovom mišljenju, rukomet je prestao da bude misaona igra.
"Prema novim pravilima, rukomet više nije misaona i kontaktna igra, niti igra nadigravanja već igra pretrčavanja. Uprkos tome, smatram da naši igrači iz svih zemalja bivše Jugoslavije imaju sposobnost, mentalitet i rođenu kompeticiju potrebnu za uspjeh. Na kraju moram reći da sam tokom cjelokupne karijere više vjerovao u um i karakter igrača nego u njegove ruke ili noge. Takvom idejom smo posljednjeplasiranu selekciju Hrvatske sa Evropskog prvenstva za 18 mjeseci pretvorili u svjetske šampione i olimpijske pobjednike. To je i sad jedinstven i neponovljiv podvig. Ne treba da zaboravimo da su ti igrači došli kao rezultat rada hrvatskih klubova i naših trenera. U koje trebamo imati povjerenje. Bez toga ne možemo biti konkurentni na velikim takmičenjima."
Svojim stavom o inostranim trenerima na klupama nacionalnih selekcija u bivšoj Jugoslaviji indirektno se usprotivio imenovanju Islanđanina Dagura Sigurdsona u Hrvatskoj, odnosno ranije Španca Tonija Đerone u Srbiji, a pozdravio dolazak novog kormilara "orlova" Borisa Rojevića.
"Pitanje je na mjestu, ali nisam ja da sudim o bilo kome. Moj stav je da treba više da vjerujemo u naše trenere i našu djecu. Šta onda to znači - mi smatramo da sve te silne medalje koje smo dosad osvojili, to nismo uradili mi već je to neko drugi učinio. Pokazali smo da smo podneblje sportskog duha, posebno za kolektivne sportove. Ne smijemo zaboraviti da je naša bivša zemlja unijela NBA košarku u Evropu. Jugoslavija je bila najveći barjaktar rukometa uz Sovjetski Savez, takođe i vaterpolo. Hoću reći da su naši ljudi rođeni za to, posebno u rukometu."
AKO PROĐEŠ KROZ BiH, SIGURNO IDEŠ DALJE
Takođe, Červar se dotakao i bosanskohercegovačkog rukometa, za koje važe iste stvari kao i za ostale bivše jugoslovenske republike.
"Na mom razvojnom putu, kad sam sa Umagom iz pete ušao u prvu ligu, važilo je pravilo da ko bude prošao kroz Bosnu, ući će u prvu ligu. Ko prođe kroz Bugojno, Travnik, Sarajevo, on će proći. Rekao sam već da vjerujem u um i karakter igrača, a u BiH toga ima u izobilju. Nikad neću prihvatiti da BiH, Srbija, Crna Gora, Makedonija ili Hrvatska ne može biti kompetitivna odnosno da može ravnopravno igrati sa najboljima. Mi sami sebe potcjenjujemo jer nemamo vjere u našu djecu i naše trenere."
Prema njegovom mišljenju, na posebnom mjestu u rukometu BiH su Borac i Banjaluka.
"Banjaluka i Borac su rukometna uporišta gdje su rođeni najveći igrači, to zna svako ko barem malo 'kuži' rukomet. Oni su dali doprinos i za razvoj hrvatskog rukometa - Istok Puc, Abaz Arslanagić, Patri Čavar, Božidar Jović... Ima ih koliko hoćeši Zato moramo da vjerujemo u vlastite snage."
Ipak, na pitanje da li bi naslijedio svog nekadašnjeg pomoćnika na klupi reprezentacije Bosne i Hercegovine Irfana Smajlagića, koji se nedavno razišao sa "zmajevima", odgovorio je odrično.
"Ne bih se želio miješati u to, nego govorim da su to bili vrhunski igrači i treneri. Moramo da imamo više strpljenja i naravno pratiti tok evolucije jer je ovo bila mega promjena u svjetskom rukometu. Čujem te priče o brzini, kako se treba igrati brže, pa o čemu pričamo, a ne znamo dijagnozu. To bi bilo kao da me boli zub, a liječim stomak. To su izmislili Skandinavci, a vjerujem da su umiješani i Francuzi, što im ide u prilog. Sašili su odijelo po svojoj mjeri. A neki naši treneri rade isto kao da se ništa nije promijenilo. Ljudi, nema više držanja lopte, dugog napada već te tjeraju da šutiraš. Zašto? Pa da bi te onda oni mogli pretrčati, više ne postoje kolektivne kontre - samo jedno ili dva dodavanja. A pola trenera uopšte nije svjesno toga. Brzo, brzo... Ma imaš 15 sekundi, to treniraj! Izgradi akciju! A tek sudije, koje subjektivnom procjenom odlučuju kad je pasivno, a recimo po zanimanju je vodoinstalater. Bez uvrede za taj pošteni posao, ali oni nisu u rukometu, pa ne mogu ni da procjenjuju. Zato se moraju znati pravila, koja su jednostavna i razumljiva za sve. Ovakvim stanjem rukomet sigurno nećemo podići na viši nivo. Rukomet mora biti sport u kojem će svi imati jednaku šansu, a ne da je neko privilegovan."
SVIJET BI BIO BOLJI DA JE VIŠE TRENERA U PARLAMENTU
Istarskom strategu ni danas nije žao što se politički aktivirao i čak kao član HDZ-a bio poslanik Hrvatskog sabora u periodu od 2003. do 2008. godine.
"Moja politika je apsolutno rukomet, ali lično smatram kad pogledam šta se događa u svijetu, da je više trenera u parlamentima, život bi bio mnogo bolji. Treneri sigurno ne uče djecu da kradu, ne uče ih mitu i korupciji, ne uče ih da ubiju drugog... Uvijek sam govorio o istinskim i moralnim vrijednostima, ne smijemo dozvoliti da nam djeca budu moralno nepismena, da nemaju hrabrosti reći ne svemu što odskače od onog čemu se mene naučili moji roditelji.Da bi bio bolji svijet, treba više trenera u parlamentu. Političari dijele, a sport pravi mostove među ljudima. Danas se i škola pretvorila samo u obrazovnu ustanovu, a zaboravila je da bude i vaspitna. Bez vaspitanja ništa ne vrijedi obrazovanje. Možeš imati ne znam kakav doktorat, ali ako si moralno zakinut, ne vrijediš ništa. Ili da parafraziram Mahatmu Gandija: 'Ako nemaš diplomu da si čovjek, onda možeš zapaliiti sve druge i cijelo svoje bogatstvo, koje zapravo nema nikakvu vrijednost'", zaključio je Červar, koji je u selektorskoj karijeri još vodio selekcije Italije i Makedonije, dok je kao trener sjedio na klupama Zagreba i skopskog Metalurga.
(MONDO)