Ivan Ljubičić gledao je s poštovanjem u roditelje Janika Sinera jer dobro zna koliko odricanja su i oni imali da bi "napravili" najboljeg na svijetu. A posebno pamti i kako su njegovi roditelji dali sve kako bi Ljubičić igrao tenis jer je bio jedina šansa porodice.
Ivan Ljubičić je jedini koji je poslije finala Vimbldona u kome smo gledali sjajan meč Janika Sinera i Karlosa Alkaraza primijetio stvar o kojoj mora više da se priča. Na svom Tviteru, želio je da skrene pažnju na Sinerove roditelje i pohvalio ih je zbog toga što nisu otežali stvar svom sinu. Tako je Ljubičić istakao da mora više da se priča o tome da je Sinerov otac Hanspeter radio kada je Janik igrao finale Rolan Garosa, dok je majka Singilde bila van lože na Vimbldonu.
You can be the King of the world
— Mambo Italiano (@mamboitaliano__)July 14, 2025
But when you hug your parents with genuine emotion
That moment takes you back in time like nothing else
Truly moving
Jannik Sinner with his father ✨pic.twitter.com/nYUBDpOwq1
"To je poruka za sve roditelje, pustite djecu da budu svoja...", napisao je Ivan Ljubičić koji je i pojasnio da je uloga roditelja ključna u razvoju deteta u sportu, prisetivši se sigurno i svog ličnog primjera, doduše ipak daleko drugačijeg nego što je bio slučaj kod Janika Sinera.
Marko Ljubičić i Hazira Ljubičić ispunili su želju svom sinu Ivanu koji je 1988. godine na televiziji gledao Vimbldon i poželio da u rodnoj Banjaluci zaigra ovaj sport. Otac se raspitao i upisao ga, a malo ko je mogao u tom trenutku da pretpostavi da će tenis da odredi ne samo njegovu sudbinu, nego i sudbinu čitave porodice koja je odselila iz Banjaluke već četiri godine kasnije poslije početka sukoba.
Kako je tenis promijenio Ivana Ljubičića?
"Počeo sam da igram tenis 1988. godine u Mladosti u Banjaluci, a do 12. sam bio među boljima u Bosni. Išao sam u Beograd i osvojio sam turnir što nisam očekivao. To su bili prvi znakovi da ima nešto kod mene", prisjetio se nedavno Ivan Ljubičić u emisiji "Neuspjeh prvaka" kod Mirze Džombe: "Da nije bilo rata, ja bih i dan-danas bio u Banjaluci i ko zna šta bih ja sada radio. Sve ovo što se dogodilo poslije pratilo je jedno drugo. Nije bilo velikih planova. Počeo sam da se bavim sportom jer sam volio i bio sam dobar u njemu".
Onda dolaze sukobi na prostoru bivše Jugoslavije i neminovni odlazak iz Banjaluke - prvo u Beograd, pa Opatiju, a zatim i u Rijeku gdje je Ivan Ljubičić mogao da nastavi da trenira.
"Banjaluka je cijela bila zabarikadirana. Mi smo živjeli malo van. Nisam mogao ni da odem u grad da treniram. Moji roditelji nisu htjeli o tome da pričaju, vjerovatno nikada i neće, ali znamo da su u jednom trenutku odlučili da je ipak bolje da odemo jer je nesigurno. Detalje zna moj otac. Ništa mi nije bilo jasno kao djetetu. osjetila se tenzija, osetio se strah. Fizički - jedini način za izlazak je taj Karitas, odnosno humanitarni avion koji je letio iz Banjaluke za Beograd. Pokojna majka, brat i ja smo bili u tom avionu, muški nisu mogli da izađu. Letjeli smo za Beograd i onda smo autobusom preko Mađarske i Slovenije stigli u izbjeglički centar u Opatiju. Šest mjeseci smo bili tamo, do jeseni 1992. godine".
Otac je rekao - neka Ivan igra tenis
Dobro pamti šta je rekao otac kada su odlazili iz Banjaluke, što mu je napravilo "pritisak" da je jedina šansa svoje porodice u tim teškim vremenima: "Tada sam imao 13 godina. Otac nam je rekao samo jednu stvar - probajte da Ivan nastavi da igra tenis. Imali smo samo plastične vrećice i jednu torbu. Htjeli smo da se vratimo kao svaka jadna izbeglica, kako to obično bude nikad se ne vratiš, a ja sam onda tamo trenirao u Opatiji. Pojavio sam se i rekao da znam da igram tenis, ne mogu da platim, a rekao sam ako im treba neko za parove - ja sam tu. Tako sam igrao to ljeto. Ja i jedan dečko iz Vukovara smo bili u istoj situaciji. Kad su tereni slobodni, uskočili bismo i igrali. Na kraju smo bili izbačeni iz izbjegličkog centra jer je bilo mjesta samo za prognanike. Morali smo da nađemo privatni smještaj sa ono malo novca. Situacija je bila neizdržava i dogovorili smo se sa jednom srpskom porodicom da zamijenimo vlasništvo. Naša kuća, zemlja, sve u Banjaluci, za stančić u Rijeci. Tako sam tamo završio".
"U novembru te godine je izašao i moj otac i porodica se konačno ujedinila. Sedam mjeseci ga nije bilo. Nije bio fokus na sport, bio je fokus od danas do sutra, počeo sam da idem u školu i to mi je bila trauma. Zlostavljali su me. Nisu imali strpljenja za izbjeglice. Kad sam se prebacio u Rijeku, bilo mi je puno bolje, poslije sam otišao u Italiju i ostalo je istorija. A taj moj period u Rijeci... Kad se vratim unazad, žao mi je roditelja, bake, dede, koji su znali šta se dešavalo. Ja nisam imao pojma. Ne znaš. Ti ideš dalje. Moja baka je umrla u Sant Luisu, nije izašla iz BiH, a tamo na kraju umre. Mi ćemo se snaći jer smo mladi. Najžalije mi je bilo starijih", ispričao je Ljubičić.
Bio sam jedina šansa svoje porodice
"Tenis mi je davao neku motivaciju, razmišljaš o sutra, a ne o onome što se dešavalo... Upoznao sam dosta ljudi koji još pričaju o devedesetim, slušaju tu muziku, priče iz tog doba, a nikada nisu uspeli da prebace to i kažu hajmo dalje. Ja sam uspio jer sam možda tako karakterno ili jer sam tako htio, živim danas i razmišljam o sutra, a tada je to bilo sve sljedeći trening, turnir, korak...", kazao je Ivan Ljubičić i otvoreno priznao.
"Ja sam znao da sam ja jedina šansa za svoju porodicu. Imao sam pritisak već u ranom dobu. Kad mi kažu roditelji nemojte pritiskati djecu, ja kažem pritiskajte. Biti prvi na svijetu nije lako, biti među deset nije lako. Ko ne može da izdrži, bolje da se drži nečeg drugog", dodao je slavni teniser.
Uostalom, možda je baš u tome i vidio kako je vaspitan Janik Siner, koga su roditelji takođe pritiskali od ranog doba, mada nije imao egzistencijalni pritisak, a kada se osamostalio - pustili su ga da bude svoj čovjek.
Kakvu je karijeru napravio Ivan Ljubičić?
Kratko i jasno - svjetsku. Postao je profesionalac 1998. godine nakon što je u Italiji polako rastao kao teiser. Pamtićemo iz njegove karijere da je osvojio deset trofeja, ali će mu svakako najznačajniji biti Dejvis kup sa reprezentacijom Hrvatske 2005, odnosno bronza sa Olimpijskih igara godinu dana ranije. Bio je i treći na svetu 2006. godine, i to u konkurenciji Federera i Nadala, dok je na grend slemovima imao toplo-hladno rezultate. U svojoj najboljoj teniskoj sezoni u životu (2006), igrao je i polufinale Rolan Garosa.
Po završetku karijere vodio je brigu o Milošu Raoniću, koga je preuzeo kao talenta iz Kanade i odveo ga do Top 5 na ATP listi, a zatim je bio i posljednji trener Rodžera Federera. Sa njim, Federer je osvojio dva Australijan opena i jedan Vimbldon, uz četiri mastersa.
Danas ima tenisku akademiju u Opatiji, dok se prije nekoliko godina prvi put vratio i u rodnu Banjaluku, za koju kaže da mu se nije ništa promijenila.