Nova kolumna našeg "Engleza" Peđe Vujića...
Tokom šetnje pored Temze naletih na grupu hrvatskih biciklista-rekreativaca, koji su došli u London poslije 30 dana i pređenih 3.000 kilometara. Igraćemo finala olimpijskih turnira u rukometu i u vaterpolu. Tako smo se dogovorili.
"Da se dogovorimo: Hrvati i Srbi u finalu rukometa i vaterpola. Je l' može?", upitala me je grupa biciklista-rekreativaca iz Hrvatske, koju sam slučajno sreo i upoznao šetajući pored Temze, opuštajući i pripremajući za ceremoniju otvaranja Olimpijskih igara (o čemu tekst slijedi).
Otkud oni u Hej galeriji (fensi pasaž, dio London bridža) i to na biciklima!? Nije bilo dileme da moram da ih upoznam i porazgovaram sa njima.
Članovi biciklističkih klubova "Pedalinac" i "Krpelj"- Maksim Miletić, Tomislav Barbić, Pero Prakljačić i Saša Krošnjar, u društvu 65-godišnjeg Francuza Danijela Grasija, prevezli su 3.000 kilometara, od Zagreba do Londona, za tačno 30 dana.
"Stigli smo u četvrtak. Krenuli smo iz Zagreba, preko Mađarske, Austrije, Slovačke, Njemačke, Belgije, Luksemburga, Francuske i Dankerka, pa do Dovera feribotom i evo nas ovdje. Sad pičimo po Londonu", počeo je raspoloženi Maksim, ad hoc izabrani portparol zanimljivog društva.
Bez ikakvih problema su pristali da razgovaramo. "Odakle ste vi"?, upitali su mene i kolege iz Sport Networka.
"Iz Beograda, novinari smo", odgovorili smo. Obostrani stisak ruke i osmijesi. Razumijemo se, pričamo istim jezikom, uz koju varijaciju.
"Šta nam je sad prioritet? Da uživamo! Probaćemo da nađemo karte za neke od utakmica ili takmičenja. Voljeli bismo da gledamo naše u rukometu, vaterpolu", kaže Maksim, a Tomislav dobacuje: "U finalu rukometa da igramo mi i vi. Može?"
"Može, naravno!", odgovaram i dodajem: "Da podijelimo zlato, a?" Opet osmijesi i klimanje glavom.
Tokom puta od Zagreba do Londona ovi momci su dnevno prelazili u prosjeku 100 kilometara, nekad 60 drugi put 150 kilometara. A svako je na biciklu imao po 15, 20 kilograma tereta. Spavali su u unaprijed rezervisanim kampovima, a ukupno ih je bilo 17 - 15 biciklista i dvojica u lkogistici - kuvar i mehaničar.
"Anegdota je bilo gotovo gdje god bismo prolazili. U Francuskoj su mislili da vozimo Tur d Frans (Tour de France"), rekao je Saša Krošnjar.
Sa njima je i 65-godišnji Francuz Danijel Grasi. Nekada je vozio Tur d Frans, odistinski. A vozio je svojevremeno bicikl i do Pekinga!
Na pitanje da li može da prati mlađe od sebe, kaže da mu nije bilo mnogo teško, a upitan da li je ovo što je uradio teže od Tur d Fransa, odgovorio mi je: "Ne, ne, tur je zahtijevniji".
Kući se vraćaju u srijedu. Avionom.
"A zašto se opet ne vratite biciklima? Sad vam je nizbrdo", upitah ih u šali.
"Vratili bismo se mi, ali bi nas žene ubile! Avionom je brže", odgovorili su uglas, uz osmijehe.
Poželjeli smo jedni drugima sreću na Olimpijskim igrama. I, naravno, vidimo se u dva finala.
(Izvještač MONDA iz Londona, Predrag Vujić - foto: MONDO)