Članovi planinarskog društva "Visočica" iz Sarajeva prije nekoliko dana popeli su se na najviši vrh Zapadne Evrope – Mon Blan.
"Obišli smo skoro sve vrhove u BiH i pošto je niz bio postepen, došli smo na ideju da idemo na Alpe", rekla je u razgovodu za agenciju Anadolija članica PD "Visočica" Adisa Dževlan i dodala da je usponu na Mon Blan prethodila šestomjesečna priprema.
"Napravili smo sastanak i razmotrili smo ko je spreman da ide i ko želi da ide. Na takve visine ne mogu svi ići, tamo mogu otići samo dobro obučeni planinari. Nakon sastanka, dogovoreno je da ide osam članova društva".
Grupa od osam članova, tri djevojke i pet muškaraca, krenula je kombijem 23. augusta za Francusku. Adisa Dževlan, Rasim Radonja, Emin Gibović, Almir Pinjić, Fahra Čolpa, Dženana Ivković, Izet Kadić i Sulejman Bašalija su nakon skoro 20 sati putovanja stigli u grad Šamoni koji se nalazi u podnožju Mon Blana. Grupa je već narednog jutra žičarom krenula na aklimatizaciju na jedan od vrhova Alpa - Agile du Midi, čija visina iznosi 3.842 metra nadmorske visine.
"Aklimatizacija je prilagođavanje organizma određenoj visini. Već na preko tri hiljade metara nadmorske visine mogu se osjećati glavobolja ili mučnina. Mora se boraviti na određenoj visini i spavati na toj visini“, objasnio je Rasim Radonja.
Grupa je planinarila preko takozvanih „žileta“ – zahtjevnih grebena koji, kako navode planinari, mogu biti itekako opasni. Poseban bitan faktor je navode – vremenska prognoza.
"Mi smo stalno bili u kontaktu sa kolegama koji su nam javljali kakvo se vrijeme očekuje narednih sati. Dobili smo informacije da se očekuje olujno vrijeme te stoga nismo mogli prenoćiti u domu Kosmokve, morali smo se vratiti“, kaže Radonja.
Grupa je pri povratku naišla na snažne udare vjetra, koji su iznosili i do 70 kilometara na sat.
Nakon povratka u Šamoni, u srijedu rano ujutru 27. augusta, krenuo je uspon na Mon Blan koji je prema planu, trebao trajati dva dana. Zadnja stanica do koje vodi tramvaj na ovoj planini je Nid d’Ažil na 2.372 metara nadmorske visine.
"Taj dan planirali smo izaći sa ove visine na 3.835 metara nadmorske visine kako bi odsjeli u domu Refjuž de Gute. Od tramvaja do doma Refjuž de Tete Rus ima tri sata laganog hoda. Do tog doma mogu doći prosječni planinari koji vole šetati, jer nije tehnički zahtjevno. Već tu počinje snijeg", rekla je Adisa Dževlan.
Nakon kratkog odmora, sarajevski planinari su nastavili svoj put prema najvišem vrhu Alpa.
"Nakon toga, slijedi najteže tehnički dio rute prema Mon Blanu, u donjem dijelu ima tzv. 'Kuloar smrti', jer na tom dijelu planinari najviše stradaju“, kaže Radonja dodajući kako na tim dijelovima ima najviše odrona.
"Nekoliko puta smo izbjegli kamenje koje je padalo pored nas. Vodili smo računa o tome, pratili smo to kamenje i nastavljali naš put.“
Nakon tzv. 'Kuloara smrti', grupa je trebala preći oko 500 metara preko stijena koje su pod velikim nagibom kako bi došli do doma Du Gute.
"U dom smo došli u pola sedam naveče. Tu smo večerali i posmatrali zalazak sunca. Zaspali smo čim je pao mrak i ustali smo u jedan sat ujutru. Među prvima smo ustali i oko tri sata krenuli smo prema vrhu Mon Blana. U tom domu je praksa da se ustaje rano i tada sve grupe kreću prema vrhu", rekla je Dževlan.
Napominje da je vremenska prognoza za naredni dan bila – obećavajuća. Nakon dva sata uspona, grupa je izašla na 4.123 metara nadmorske visine.
"Bilo je hladno. Temperatura je bila oko minus 10 stepeni Celzijusa", kaže Radonja te dodaje kako je grupa na putu prema vrhu susretala druge planinarske grupe koje su silazile.
Nakon razgovora sa francuskim vodičem alpinista, grupa je dobila informaciju kako je na višim predjelima planine olujni vjetar te je kretanje otežano.
"Oko 80 ljudi se vraćalo. I mi smo se dogovorili da se i mi vratimo, iako smo prešli trećinu puta", kaže Radonja.
"Kada smo se vratili u dom, neki su zaspali odmah, jer su bili umorni, a neki nisu, jer je to bilo za nas sve jedno veliko razočarenje. Najavljeno je bilo lijepo vrijeme, a bio je jak vjetar. Bili smo razočarani“.
Ujutru oko 11 sati grupa je ponovo krenula prema vrhu planine.
"Vidjeli smo da je već narednog dana najavljeno pogoršanje vremenskih prilika, i to nam je bila posljednja šansa da se popnemo na vrh".
Grupa od osam planinara društva "Visočica" je dogovorila da put prema vrhu Mon Blana nastavi samo troje planinara.
"Nismo smjeli da rizikujemo. Rekli su nam da je na jednom žiletu vjetar 50 kilometara na sat. Svako je za sebe odlučio“, kaže Radonja koji je sa Eminom Gibovićem i Almirom Pinjićem krenuo ujutru prema vrhu ne znajući kakvo ih vrijeme očekuje. Ostatak ekipe sišao je u podnožje planine.
"Uslovi su bili dobri kada smo krenuli. Kad smo došli do pola puta shvatili smo da je vrijeme lijepo, bilo je sunčano. Na tom putu ima i opasnosti i lijepih prizora. Bilo nam je jako žao bilo što ostatak ekipe nije krenuo za nama", kaže Radonja dodajući da je nakon uspona na sami vrh osjetio olakšanje.
"Kad smo došli na vrh, ja nisam osjećao nikakav umor. Prizor je bio prelijep, jer smo se nalazili na tromeđi: na granici Francuske i Italije, a u blizini je i švicarska granica. Fotografisali smo se i razgledali skoro sat vremena. Bilo je zaista prelijepo", prisjeća se Radonja koji dodaje da je grupa na vrh Mon Blana iznijela i kamen sa planine Prenj.
"Na njemu smo napisali datum. Zakopali smo ga u snijeg i, ko zna, možda ga jednog dana neko otkopa", kaže Radonja.
Navodi da je povratak bio lakši nego uspon. Za vrijeme silaska sa vrha, kako kaže, oko planine su kružili helikopteri sa spasilačkim ekipama koje stalno nadziru planinare.
"Puno ljudi posjećuje Mon Blan i tu de često dešavaju velike tragedije. Oko 20 ljudi je poginulo na planini od početka 2014. godine", napominje Radonja.
U podnožju Mon Blana čekao ih je ostatak ekipe sa kojima su podijelili utiske. Grupa planinara je u BiH stigla 31. augusta.
"Ovo je uspjeh cijelog društva", kaže Adisa Dževlan koja ističe kako grupa uskoro planira posjetiti i Ararat te Himalaje.
"Mi ne osvajamo planine, mi se penjemo i uživamo u planinama", zaključuje.
Planinarsko društvo "Visočica" osnovano je u septembru 2013. godine i broji skoro 50 članova, zaljubljenika u prirodu i planine.
Planinari su svih uzrasta, a kako navodi Adisa Dževlan, titula počasnog predsjednika društva pripala je 68-godišnjem Sulejmanu Bašaliji.