Entuzijazam.
Jedan od najvećih engleskih državnika 20. vijeka Vinston Čerčil imao je svoju definiciju uspjeha, koja je otprilike glasila da je to sposobnost da se kroz život ide iz neuspjeha u neuspjeh, a da se nikad ne izgubi entuzijazam.
Na tom tragu je i izjava ministarke porodice, omladine i sporta Republike Srpske Jasmine Davidović, da je „veliki uspjeh to što se do sada nijedan sportski kolektiv nije ugasio“ izrečena nakon Izbora najboljih sportista i sportskih organizacija Banjaluke u "Boriku".
Dakle, ako prevedemo na neki svima razumljiv jezik, to bi moglo da znači da bi sportski klubovi morali biti zadovoljni i srećni što postoje, što su živi, što uopšte egzistiraju u Republici Srpskoj, a ne da su se božemprosti preselili u „vječna lovišta“.
A za njihovo postojanje, zaključila je ministarka, dakle to što nisu još upokojeni, najzaslužniji su upravo sami „sportisti, njihov entuzijazam, kao i entuzijazam sportskih radnika i trenera“, a mi mirne duše se možemo složiti jer najmanje zasluge za sportske uspjehe ima gospođa Davidović i njen resor u Vladi RS.
Ipak, nemojte da mislite da je njen posao lagan, to nikako, jer među tim „živim mrtvacima“ u sportu užasno je teško odabrati najbolje i nagraditi ih, što je praksa ovih dana u većini gradova i opština Srpske.
"Nije lako izabrati najbolje zato što su naši sportisti i sportske ekipe širom Republike Srpske postigli izuzetno dobre rezultate", rekla je Davidovićeva, što bi značilo da su uspješni, kako je prethodno rekla, što su uopšte živi i egzistiraju.
Pa je sad upravo njoj pripao Sizifov posao da od tih preživjelih kukavaca odabere one najživlje!
I tu je potpuno u pravu jer bi neuporedivo bilo jednostavnije da je od sportista, sportskih radnika i klubova ostao samo jedan, a da su ostali pogašeni, podavljeni, a ovako, od preostalih sportskih „zombija“ je baš teško odabrati.
Težak je 'vakat, u to nema nikakve dileme, a tek koliko je rudarski donijeti novi Zakon o sportu, koji bi napokon propisao jasne kriterijume finansiranja sporta, posebno odgovornost osoba koji vode klubove, ali i ojačao strukovne saveze i stvorio uslove za privatizaciju klubova, to i da ne govorimo.
Obećavala je razumljivo gospođa ministarka gotovo cijeli mandat da će Zakon biti donesen, da će se napokon uvesti reda u sport Republike Srpske, da je Nacrt zakona spreman i da će uskoro ući u skupštinsku proceduru, a onda u posljednjih nekoliko mjeseci doživjela prosvjetljenje i postala svjesna da za izradu kvalitetnog Zakona ipak treba još vremena.
Razlog je taj što Nacrt zakona o sportu nije usklađen sa ostalim zakonskim aktima i potrebama sporta Srpske, pa će ga eto poslije četiri godine rada na zakonu, još malo usklađivati...
Koliko tačno, još nije poznato... Ali, što bi rekao Čerčil, neka se ide iz neuspjeha u neuspjeh ali je užasno važno da ne izgubite entuzijazam.