Šta su o legendarnom golmanu Borca i reprezentacije Jugoslavije Abasu Arslanagiću, koji je ovogodišnji dobitnik "ključeve grada" Banjaluke, napisali Skandinavci.
Abas Arslanagić je ovogodišnji počasni građanin Banjaluke!
Proslavljeni sportista Abas Arslanagić je uz književnika Kolju Mićevića, dobitnik ovogodišnjeg najvećeg gradskog priznanja - Ključ grada sa "Poveljom počasni građanin grada Banjaluka", odlučeno je na današnjoj sjednici Skupštine grada Banjaluka.
Prijedlog za najveće gradsko priznanje utvrđen je na sjednici skupštinske Komisije za izbor i imenovanja, nagrade i priznanja.
Prema obrazloženju predložene odluke, ovo visoko priznanje legendarnom rukometnom golmanu banjalučkog Borca i bivše Jugoslavije Abasu Arslanagiću biće uručeno kao poseban vid priznanja za postignute vrhunske rezultate u oblasti sporta i promociju grada Banjaluke.
Kao ilustraciju ko je i šta je Abas Arslanagić, prilažemo tekst iz skandinavskog sportskog Almanaha.
"Jugoslaveni idu novim putevima u rukometu. I na polozaju golmana. Nova odbrana 3-2-1 onemogućava znatno šuteve sa sredine ali daje više mjesta za udarce sa linije (pivota) i sa krila. To je zahtijevalo drugi tip golmana koji mora da se suprotstavi agresivno prema napadačima. To je bio novi koncept i nova jugoslovenska škola golmana i koja je samim time izmijenila dotadašnji način igranja rukometa. Taj uticaj se očituje i dan-danas.
Na poziciji golmana u osnovi postoje dvije škole: švedska i jugoslovenska. Švedska škola se širi 90-tih i karakteristika joj je fokus na donji dio gola.
Jugo-škola je više eksplozivna i sa različitim pokretnim figurama direktno izaziva protivničke igrače. I baš tu je Ako Arslanagić bio taj koji je to pokrenuo. On mijenja način na koji golman radi u svom prostoru i među stativama. Izlazi daleko naprijed i napada protivnika direktnije i time ga onemogucava za postizanje pogotka. Zovu ga "sedmoruki div" jer se kreće na način da ispunjava maksimalno svoj prostor. Arslanagić biva odlučujuci faktor i zaslužnik za novu emancipaciju moderne jugoslovenske škole rukometa 70-tih.
Arslanagić je najviše dao gradu na Vrbasu i banjalučkom klubu, s kojim je osvojio i evropsku krunu 1976. godine. Za Borac je odigrao 232 zvanične utakmice, na kojima je postigao i 18 golova i to kao golman. U dresu Jugoslavije osvojio je zlato na Olimpijadi u Minhenu 1972, dvije bronze na svjetskim prvenstvima 1970. i 1974. godine. Imao je i dva nastupa za selekciju Svijeta.
Sve je počelo u maloj Derventi kad mu je bilo 14 godina. Brzo se pokazalo da ima talenat za sport. Kao i mnogi drugi golmani slucajno je stao među stative ne znajući da ima talenat bas za golmana. Zbog lakse povrede u laktu, stao je dobrovoljno na gol i više nikada nije sišao.
Otac mu je radio na željeznici i sport ga nije interesovao. Važnije mu je bilo da djeca zavrse neku školu. Tako je jadni Ako morao posuditi patike za rukomet.
Sa 18 godina odlazi u beogradski Partizan da igra i tu se upisuje na fizičku kulturu. Pero Lazarević, iskusan golman uzima ga pod svoje okrilje. Godinu kasnije, vraca se u Bosnu i Hercegovinu, i to u banjalučki Borac i tu njegov razvoj uzima maha. Borac stvara vrhunski tim od mlađih talentovanih igrača i Banjaluka postaje jugoslovenski "powerhous". Tu se rađaju najveći sportisti jugoslovenskog rukometa kroz dugo vremena. Radilo se profesionalno sa rukometom kroz intenzive treninge i brigu za igrače i njihovu restituciju. Arslanagić studira u Sarajevu i u isto vrijeme posvećuje se rukometu. I sportski razvoj je očigledan.
Abas koristi svoje fizičke prednosti na novi nacin: izlazi iz gola i ometa protivničke napadace. On je prvi koji izlazi na tri metra kada je sedmerac. Diže ruke i pomno prati loptu. Aktivniji je u igri i izvan šesterca. Imao je hrabrosti i samopouzdanja da ide novim putem u radu na treninzima i uvodi nove načine treniranja golmana. Npr. Vježba gdje leži na podu hale a saigraci šutiraju sa male razdaljine i iz svih uglova.
Godine 1969. relativno kasno (sa 25 godina) ulazi u jugoslovensku reprezentaciju i već godinu kasnije dozivljava veliki uspjeh na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj. U borbi za bronzanu medalju Jugoslavija je potpuno deklasirala Dansku kojoj je to do dan-danas jedan od najvećih poraza.
Odlučujuću ulogu u tom rekordnom porazu Danaca odigrao je naravno Ako Arslanagic. Taj bosanski div odbranio je čak šest od sedam danskih penala. Kulminacija je bila kada je Andersenu od straha ispala lopta pri pucanju sedmerca. Rezultat: Jugoslavija - Danska 29:12!!
Dvije godine kasnije, Ako je zajedno sa Živkovićem golman Jugoslavije na Olimpijadi u Minhenu.
Tu je Ako promovisao novu školu rukometnog golmana citavom svijetu kroz TV ekrane Olimpijskih igara. Abas utiče i na modu tom sportu: izlazi na teren u bijelom drasu i to uvijek sa brojem 12.
To biva popularno 1970-tih pa i drugi golmani na pr. Viland Šmit i danski Mogens Jepesen imaju broj 12 na dresu. Ako je prvi koji nosi dres po modi, to jest dres-hlače sa širim nogavicama!
To je činilo modu kod djece i ljubitelja rukometa koji su ga pratili na Olimpijadi.
Poznati češki napadač tog vremena, Ivan Satrape poslije finala na Olimpijadi je rekao: "Znao sam da je Ako najveći golman ali je nevjerojatno kako čovjek skace - k`o đavo".
Tih godina je Arslanagić sa Banjalukom dostigao vrhunac. Na Svjetskom prvenstvu Jugoslavija je osvojila bronzanu medalju a u jugoslavenskoj ligi je Borac četiri godine za redom prvak Jugoslavije.
Banjaluka krunise svoje uspjehe učešćem u finalu Lige šampiona 1975. i 1976. Godinu kasnije Arslanagić je napustio aktivnu karijeru da bi se posvetio poslu treniranja i razvijanja mladih golmana i ekipa sirom svijeta. To je činio sa visokim teoretskim i praktičnim znanjem. Pisao je stručne knjige o rukometu a specijalno o radu treningu golmana. Na taj način je Arslanagić poslije svoje aktivne karijere činio školu jugoslovenskog rukometa.
Ta škola golmana donijela je novu generaciju sportista-golmana kao što su: Zlatan Arnautović, Mirko Bašić, Danijel Šarić, Dejan Perić i Arpad Šterbik.
Njegova kćerka Maida igrala je (naravno rukomet) za Hrvatsku a par sezona i za Danski tim KIF Vejen".