Bivši reprezentativac Srbije Milan Stepanov u razgovoru za MONDO rekao da se uprkos brojnim uspjesima nedovoljna pažnja poklanja omladinskim selekcijama Srbije. "Orlićima" poručio: Ne žurite i idite u manje klubove!
Dok se fudbalska javnost rijetko radovala uspjesima A tima, mlade selekcije već godinama bilježe uspjehe, od onog polufinala EP U-21 2006. godine do osvajanja Evropskog prvenstva za igrače do 19 godina prije dvije godine.
Jedan od članova te generacije iz 2006. godine, Milan Stepanov, u razgovoru za MONDO rekao je da prati igre "orlića" na Novom Zelandu, a momcima, od kojih su mnogi bili i toj U19 šampionskoj generaciji poželio je da ostvare isti uspjeh i na SP.
"I ovo je mnogo. Alal im vera! Tim momcima stvarno treba čestitati jer sve te naše mlade generacije, uvijek su dobro prolazile na tim evropskim, svjetskim takmičenjima i to je ono što je kod nas postalo kao pod obaveza", počeo je Stepanov.
"Ono što je žalosno je svi ovi momci koji imaju po 18-19 godina pokazali su se i previše, ali nažalost odlaze iz našeg fudbala i zato je naš fudbal takav kakav jeste. Mislim da bi trebali malo duže ostati, jer ima vremena. Rano je otići sa 18 godina, ipak je to bijeli svijeti i surovo je to malo. Ja kad sam otišao imao sam 23 godine i cijela ta moja generacija otišla je sa 22-23 godine. To je s jedne strane. A s druge strane, baš zbog tog našeg fudbala ovo im je sjajna prilika da se pokažu, a pokazali su se izvanredno i želim im svu sreću. I ovo je preveliki uspjeh, ali mi s ovih prostora kakvi smo, nikada nismo zadovoljni i ako može još da prođemo i treba. Treba da prođemo Amerikance i mislim da ćemo ih proći".
Stepanov je u razgovoru za MONDO istakao da su omladinske selekcije i sve te talentovane generacije nepravedno zapostavljene u odnosu na A reprezentaciju.
"Kod nas se sve svodi na prvi tim, sve se gura prvi tim, a prvi tim godinama već nema neki specijalan uspjeh. Ja sam igrao za tu reprezentaciju godinu i po dana, pa nismo imali uspjeha. Mislim da se zanemaruju te mlađe kategorije, a sve i jedna generacija u posljednjih deset godina je u vrhu evropskog fudbala. Ti momci nemaju pritiska jer je sve bazirano na prvom timu, a oni uzvraćaju tim uspjehom. Mislim da će vremenom da se više posveti pažnja tim mladim generacijama, tim našim školama, treba na to da se baziramo. Mi smo jednostavno postali mašina koja rađa talente, jednostavno smo stvoreni za to, svi ti momci odu na kraju i damo im gotovog igrača. Ovi momci sada nemaju pritiska, igraju rasterećeni, a kad igraš tako onda dođu i uspjesi", rekao je Stepanov.
Upravo sada, upozorava on, kreće pritisak u karijerama tih mladih igrača.
"Kad krenu skauti, ugovori i ostalo onda sve krene nizbrdo za naš fudbal. Svi ti momci su iz naših klubova, igraju domaću ligu i reprezentacija im je lijepa prilika da se predstave, zato tako i igraju. To je šansa da se pokažeš, em prezentuju zemlju, em prezentuju sebe. Ti momci prezentuju sebe sada, a mislim da treba više obratiti na te momke, jer sada im je najbitnije, kreću ozbiljni klubovi... Ne smijemo ih ostaviti same kada odu preko. Jer surovo je sve to, a oni su tako mladi", istakao je Stepanov, a potom i uputio savjet Paunovićevim "orlićima".
"Moj im je savjet da odu prvo u neki manji klub gdje će igrati, jer u tim godinama je najvažnije da igraju, da imaju utakmice u nogama. Navešću primjer malog Tadića iz Vojvodine, bio sam kapiten Vojvodine kada je on došao u prvi tim. Mislim da je njegov put jedan od pravih. Otišao je u Holandiju, prvo u jedan klub pa drugi klub, sada je u engleskoj premijer ligi koja je jedna od najtežih na svijetu opet u neki osrednji klub. To je po meni pravi put, Holandija, Belgija, otići u te škole gdje guraju mlade igrače. I savjetujem mladima, nemojte odmah ići u vrhunske klubove! To je jako teško. Ja sam ti prošao, ne prašta se greška, jedna greška i nema te. Mi kakvi smo, odmah padamo, nemaš podršku, zato idite u manje klubove najbitnije je da se igra"!
Dolazeći u Banjaluku na prijateljski meč ekipe advokata i FK Rekreativo, čiji je postao počasni član, Stepanov je imao epizodu sa hrvatskim carinicima. Slučajno ili ne, nakon što im je pokazao pasoš hrvatski carinici su ga zatražili da izađe iz automobila, koji su potom detaljno pregledali.
Jedna od utakmica koja je proslavila Stepanova je revanš plej-ofa kvalifikacija za to EP do 21. godine kada je postigao pobjedonosni gol za pobjedu 2:1 tadašnje Srbije i Crne Gore nad Hrvatskom.
"Mislim da je utakmica protiv Hrvatske preokret u mojoj karijeri, bio sam tad u Vojvodini i mislim da su to najteži trenuci za FK Vojvodina. Godinu i po smo igrali bez dinara, smjene direktora, smjene predsjednika, mi smo bili mlada ekipa i ta reprezentacija je bila moja odskočna daska. Igrao sam prvu ligu pet godina ali ko to dolazi da gleda? Da nisam igrao za reprezentaciju teško da bih otišao negdje. Mislim da taj baraž koji u prvoj utakmici nisam čak ni igrao je ključan, poslije te utakmice svi su obratili pažnju na nas. Ta reprezentacija mi je mnogo pomogla".
U toj generaciji koju je vodio Dragomir Okuka bilo je nekoliko igrača koji će kasnije postati najvažniji igrači reprezentacije Srbije, poput Branislava Ivanovića, Miloša Krasića, Vladimira Stojkovića, Dušana Baste...
Stepanov smatra da mladi igrači ukoliko su zaista kvalitetni ne treba da čekaju da se povuku neki stariji pa da dođu na red za reprezentaciju, već da im se treba odmah pružiti prilika.
"Ta moja generacija je ipak bila tri godine zajedno, napravila je neki kontinuitet pa je došla tamo gdje je došla i ona je primjer jer poslije tog Evropskog prvenstva 7-8 igrača je otišlo u prvi tim i to treba da se praktikuje. Svako treba da sačeka svoj red, ali ako imamo neku talentovanu generaciju, kao što ih imamo, mislim da treba da se baziramo na mlade igrače i ne treba onda odmah ljudi da očekuju neki preveliki uspjeh. Ali kod nas su ljudi takvi, žele i uspjeh i mlade, ne znaju ni oni šta hoće".
O kapitenu "orlova" i nekadašnjem saigraču, Banetu Ivanoviću, ima samo riječi hvale.
"Bane je jedan od najboljih ljudi koje sam upoznao u fudbalu. Mlađi je od mene ali igrali smo zajedno. Bane treba da bude primjer svima, došao je iz malog kluba, OFK Beograda, pa prešao u veći, pa u veći i to je najveći radnik kojeg poznajem. On treba da bude primjer jer je prošao i sa mojom generacijom sve, a sada prezentuje fudbal na vrhunskom nivou. Jedan je od rijetkih koji može da se pohvali da to radi, on, Nemanja i još neki, da ih sada ne nabrajam. Treba da mu se dive svi".
Za razliku od Ivanovića, Stepanov se nije mnogo zadržao u reprezentaciji, odigrao je tek šest utakmica i dobio crveni karton na svom debiju, ali uprkos svemu ističe da je zadovoljan.
"Mislim da ni taj crveni nije bio tako bitan jer to je bila prva utakmice Srbije kao države. To je bilo poslije tog EP, ekipa je bila kratko zajedno i odigrali smo tu utakmicu sa Česima. Kao reprezentativac, moram da kažem da sam to bio deset godina, prošao sam sve kategorije i došao do A selekcije, zadržao sam se godinu i po dana, ali mogu da kažem ja sam zadovoljan".
Na pitanje zašto reprezentacija Srbije uprkos tome što ima vrhunske igrače u vrhunskim klubovima ne uspjeva da napravi značajniji uspjeh Stepanov nerado odgovara:
"Reprezentativci Srbije jesu veliki igrači. Pogledajte njihov nastup za klubove, a pogledajte za reprezentaciju. To je sve što mogu reći jer sam bio dio toga. To je moja država, moja reprezentacija. Treba tu da se promijeni mnogo toga".
Zanimljivo je da je osim gola Hrvatima, Stepanov strelac još jednog važnog pogotka koji će pamtiti do kraja života. Bio je to gol za prvu pobjedu Trabzona kod kuće nad Galatasarajem, poslije deset godina. Poslije toga navijači su ga obožavali, iako na samom početku kada je došao u Tursku nije bilo nimalo lako.
"Mene je u Trabzon doveo Vaha Halilhodžić i to je bilo stvarno neopisivo. Sa 22 godine otišao sam na sjever Turske gdje niko nije htio da priča na engleskom sa mnom sve dok nisam krenuo da igram neke utakmice. Znam zašto kažem da je teško kada igrači odu mladi, jer meni je bilo teško i sa 22 godine. Poslije tri, četiri odigrane utakmice odjednom pola tima priča engleski. Jednostavno ti si stranac, zarađuješ više... Ta utakmica, to je bila pobjeda kući u Trabzonu poslije deset godina, mi smo ih pobijedili 3:1. Igrao sam Ligu šampiona, igrao sam u Portu velike utakmice, ali takvu atmosferu kao na toj utakmici poslije nisam doživio. Bilo je kao finale Lige šampiona. Turci vole fudbal, oni su fanatici, Trabzonovi naviječi su jedni od najboljih, kao i navijači Burse, zamislite koji je to uspjeh poslije 10 godina pobijediti Galatasaraj kući, ekipu predvođenu Hakanom Šukurom, Hasanom Šašom... Pobijedili smo 3:1, sa 22 godine bio sam igrač utakmice, a trebao sam da dobijem dva ili tri crvena kartona. To je bio jako tvrd i agresivan fudbal", rekao je Stepanov.
A poslije utakmice uslijedili su najljepši trenuci u njegovoj karijeri...
"Odem poslije u restoran, hoću da parkiram, konobar istrčava kaže 'ostavi na sred puta, ja ću da parkiram', ulazim i ne plaćam ništa. Dve nedelje su me navijači nosili bukvalno na trening, čekali me na kapiji... Oni, međutim, idu iz krajnosti u krajnost. To je bilo za mene nešto novo. Ali isto tako kad smo izgubili dve utakmcie zaredom nisam smio da izađem iz stana. Stvarno idu iz krajnosti u krajnost i ako ste malkice labilni u glavi to ne možete da podnesete. Ja sam takav i kada je lijepo i kada je loše, kada se pobijedi i kada se izgubi trudim se da budem koncentrisan i radim najbolje što mogu. Moja majka pokojna mi je rekla 'sine moj nikada ovo nećeš više doživjeti' i bila je u pravu. Turci su specifični i nije ni čudno što sam se poslije Malage vratio u Tursku, naučio turski jezik... To što sam tamo doživio, nisam u Evropi. Igrao sam na Kamp Nou, igrao sam protiv Barselone, igrao sam Primeru, Ligu šampiona, nastupao protiv Mančestera, Arsenala, ali ta njihova bliskost... oni žive za taj fudbal. U Malagi igramo protiv Atletika dobijemo ih 3:0 kući, ljudi sjede i aplaudiraju kao u pozorištu. Poslije sam se vratio u Bursu i opet to doživio sa Bursom. Igrao sam s njima u Ligi šampiona, i drago mi je da sam bio dio toga".
Najveći klub u kojem je bio je Porto s kojim je osvojio dva prvenstva i kup, ali zbog sukoba sa trenerom Žezualdom koji ga od početka nije želio u svojoj ekipi nije se uspio dokazati u Portugalu, pa je otišao u Malagu. Zanimljivo je da ga je Fereira kočio i kada nije bio u njegovom klubu.
"Odem na pozajmicu u Malgu i poslije završene sezone sve dogovorim s klubom da me otkupe i da ostanem, ali ja odem na odmor i u međuvremenu Fereira preuzme Malagu i naravno nisam ostao. Poslije toga bilo je da idem ili u Olimpijakos ili u Bursu, ja srećom odem u Bursu, jer je Fereira poslije samo nekoliko utakmica u Malagi došao u Olimpijakos", ispričao je Stepanov.
Sukob sa Fereirom, objasnio je, desio se i zbog činjenice ga trener Porta nije puštao da ode kući kada mu je majka bila na samrti. Nakon što je ipak otišao u Srbiju i vratio se, ušao je u otvoren sukob s njim, ali poslije svega ne žali za bilo čim.
"Nije mi žao, imao sam lijepu karijeru, ali sve bih mijenjao za to da mi je majka živa", rekao je Stepanov koji je u karijeri nosio dres Vojvodine, Trabzona, Porta, Malage, Burse, Mersina i Omonije.
Na kraju razgovora za MONDO Stepanov je ponovio svoj ranije izrečen stav da u Srbiji ne bi igrao ni za jedan klub osim Vojvodine.
"Prošlog ljeta kada sam završio sa Mersinom zvali su me i Zvezda i Partizan, ja sam im se zahvalio. Poštujem ih, ali ja sam dijete Vojvodine, zbog naših navijača ne bih mogao to da im uradim. Ni sebi ni njima ne bih mogao to da dozvolim. To je moj grad, moj klub i to je jedini klub za koji mogu da igram u Srbiji", zaključio je Stepanov.