Zdrav čovjek ima hiljadu želja, Snježana samo jednu - da je zdravlje što duže posluži kako bi svog šestogodišnjeg sina izvela na pravi put.
Ova samohrana majka iz Laktaša nakon rođenja sina nije ni slutila šta će je dočekati nakon dva i po mjeseca od poroda.
„Problemi su nastali kad se dječak rodio. Sa dva i po mjeseca otkrili su mu tumor jetre, podvrgnut je terapiji kortikosteroida. Terapija je djelovala, tumori su se povukli ali je ostavila znatne posljedice. Imao je svinjsku grupu, infekciju pluća, bubrega. On nije dijete sa posebnim potrebama, ali mu je
potrebna jako velika pažnja i njega", kaže Snježana.
Dok je bila zdrava, sve je, kako priča Snježana, bilo lakše. Novi problemi nastaju kada je dječak napunio četiri godine. Snježani je otkriven rak materice.
"Ja ne znam kako smo živi. Pomogne nam nekad neko od dobrih ljudi, hvala im, ali je to sve malo. Ja sam oboljela od karcinoma kad je dječak imao četiri godine, imala sam treći stepen karcinoma, imala sam operaciju, karcionom je pustio metastaze, sve sam to prošla. Otkazala mi je štitna žlijezda, bubreg mi je otkazao. Bubreg mi je ostranjen prije dva mjeseca. Imam okoštavanje svih
krupnih i sitnih zglobova, ne mogu jabuku ili krompir da ogulim. Imam početak osteoporoze, stalno smo kod doktora, nema nam ko pomoći, ni u kom smislu", priča ona.
Dječak zbog bolesti nije mogao u vrtić, a kako nemaju nikoga, Snježana je svakodnevno morala biti s njim. Sada sve i da želi, raditi ne može. Ima pravo na socijalnu pomoć od 160 maraka mjesečno od koje se hrane i plaćaju račune. Za lijekove ne ostane puno novca. I hrana je ponekad, kako kaže, luksuz. Garderobu ili obuću i ne pominje. Da bi Snježana usporila proces starenja organizma sa kojim se trenutno suočava, za hormonsku terapiju u naredne tri godine treba joj novac koji nema.
"Meni su predložili hormonsku terapiju da bi se zaustavio proces starenja organizma, a koja košta 70 maraka mjesečno. Terapiju bih trebala piti tri godine. Fond ne refundira to, a ja ne mogu to platiti. Mi to nemamo. Živimo od onoga čega imamo i koliko imamo", istakla je Plavšićeva.
Datume kada mora do doktora više ne može da pamti. Zapisuje ih. A i kada ide, mora sina voditi sa sobom jer ga nema kod koga ostaviti. Sve bi bilo lakše da je dječakov otac živ. Bar bi znala da će, i ukoliko joj se nešto desi, imati ko o njemu da brine. Nakon tragične nesreće u kojoj je dječakov otac prošle godine stradao, ni na to više ne može da računa.
"Dešavalo se, kad je dječak bio mali i kad je bio bolestan, jela sam margarin četiri godine, a to sam malo kome rekla. Nisam se žalila jer je njemu bilo dobro, njemu je moralo da bude i komadić voća i mesa da bi njegov organizam mogao izdržati. Mislila sam da ću ja izdržati, ali evo kao što vidite
ni moj organizam nije izdržao", kaže ova samohrana majka.
Snježana Plavšić Đurović je 77. godište. Od nepune 35 godine zna samo za bolest i doktore.
"Naš život je kuća i doktor. Većinom nas znaju svi. Najgore je što ne mogu i ako trebam u kupovinu ništa teško donijeti, tek kilogram banana. Svako pomogne ali ljudi nemaju srca da naplate, ali već nakon drugog puta da me vozi na svoj račun oštećuje sebe", rekla je Snježana.
Ova hrabra žena se nada da će joj neko pomoći. Zahvalna je svima koji su to do sada činili, ali očigledno to nije dovoljno.
