Pomiješana osjećanja obuzela su prosječnog gledaoca predstave “Moje pozorište” Borisa Liješevića, izvedene druge večeri festivala “Zaplet”. Sigurno je da će publika dugo pamtiti ovo ostvarenje Ateljea 212 i prepoznavati ga kroz flešbekove iz sopstvenih života.
S jedne strane, prisustvovali smo potpunom ogoljavanju vrsnog umjetnika i reditelja - njegovom suočavanju sa sopstvenim životom, sumnjama, nedoumicama tokom odrastanja, te strahovima i nesigurnostima u kojima se svako u dupke punoj sali “Jazavca” mogao lako prepoznati. Upravo ta mogućnost poistovjećivanja daje tekstu i predstavi univerzalnu notu, što su na kraju potvrdili gromoglasni aplauzi i ovacije. Mora se priznati da u Banjaluci gotovo svaka predstava doživi takav tretman, ali Liješevićev komad je to zaista i zaslužio.
S druge strane, imajući u vidu koliko je muke, bola i teških godina većina ovdašnje publike prevalila preko leđa od devedesetih do danas, problemi koji su mučili ili još muče junaka ove predstave mogu djelovati poprilično bezazleno. Čak i ako na trenutak po strani ostavimo rat, porodične tragedije i zločine, te se usmjerimo samo na goli opstanak i puko preživljavanje usljed propadanja velikih preduzeća u kojima je radila većina Banjalučana, ili na izbjeglice koje su izgubile zavičaj pa su u gradu na Vrbasu morale krenuti ne od nule, nego iz minus pedeset - razlika u težini muke postaje očigledna. Ipak, istina je i to da je svakome njegova muka najveća.
Nema sumnje da su raspad Jugoslavije, kasniji razvod roditelja i saznanje da je otac imao ljubavnicu prouzrokovali brojne lomove u junaku i njegovom bratu (kojeg je upečatljivo tumačio Bojan Žirović). Zbog razvoda roditelja je, uostalom, i Kurt Kobejn postao ikona svjetske muzičke scene, a čitav njegov opus, pa i kasnije samoubistvo, na neki način bio je obojen činjenicom da su mu roditelji otišli svako svojim putem. Englezi bi na sve to kratko rekli „Grow a pair“, dok bi se na našim prostorima ovakvi kompleksi tradicionalno rješavali sa “dva vaspitna šamara”.
Uprkos svemu, izuzetno je hrabro i pohvalno izaći na daske koje život znače i ogoliti se do te mjere kako je to učinio Liješević. Riječ je o nesumnjivo multitalentovanom čovjeku koji je često zanemarivao sopstveni dar - u predstavi personifikovan kroz lik koji tumači Ana Mandić - praveći kompromise i režirajući predstave koje nije želio, ali je za njih dobijao brojne nagrade. Čak mu je i majka u zamišljenom, konačnom razgovoru (u izvanrednoj interpretaciji Branke Šelić) “zapržila jezikovu čorbu“, poručivši mu da je krajnje vrijeme da konačno prihvati sebe. Otac, zatvoren i patrijarhalan, u tumačenju Vojina Ćetkovića, podsjetio je sve nas na naše očeve - krute i čvrste, a istovremeno komične. Baš onakve kakvi ćemo najvjerovatnije i sami izgledati sopstvenoj djeci, koja će ono najgore od oba roditelja, uključujući i transgeneracijske traume, ponijeti u život i prenijeti svojim potomcima.
Ma koliko ova predstava bila gorko-slatka, baš kao i sam život, kroz razgovore i snove u kojima se pojavljuje otac i konačno zaista razgovara sa sinom, publika ipak doživljava svojevrsnu katarzu. Iako smo često nesigurni i zaboravljamo drevnu grčku mudrost „Spoznaj samog sebe“ (Gnōthi seauton), te iako nam se u autorovim, a bogami i u našim godinama čini da je ono najbolje već prošlo, Liješević nas na kraju ipak uvjerava da najljepše tek dolazi.
Ipak, najjači utisak večeri ostavio je sjajni Nebojša Ilić, kojeg šira banjalučka publika uglavnom pamti kao Manulaća iz Zone Zamfirove. Tumačeći samog Liješevića, Ilić je na sceni “Jazavca” pokazao svu raskoš svog glumačkog talenta, u potpunosti skinuvši sa sebe etiketu sporednog ili tipskog glumca.
(Mondo)