Nazif Mujić, koji je osvojio Zlatnog medvjeda u Berlinu stigao u rodnu Tuzlu, a sugrađani ga svečano dočekali.
Osnovna škola u Poljicu prestala je s radom, a staro i mlado je pohitalo ka centru najvećeg sela na području Tuzlanskog kantona kako bi dočekali Nazifa Mujića, najboljeg glumca 63. filmskog festivala u Berlinu, pišu Nezavisne.
Na improvizovanoj pozornici postavljena je zastava BiH, a na putu do nje prostrt je crveni tepih kojim treba da prođe Nazif.
Oko podneva počela je kiša, a pogledi okupljenih padali su na sat. Iščekivao se Nazifov dolazak. Nedugo potom, uz zvuk automobilske sirene, u Poljice je stigao Nazif Mujić. "Nazife, Nazife, Nazife..." odzvanjalo je sa svih strana, a onda se iz automobila sa statuom "Srebrnog medvjeda" pojavio glumac.
"Živio sam za ovaj dan. Hvala vam na dočeku. Ja ću, bez obzira na sve, ostati onaj vaš Nazif", poručio je glumac okupljenoj masi.
Zahvaljujući predsjedniku mjesne zajednice organizovana je pres-konferencija, a pored Nazifa i supruge Senade u sali su bili sin Danis i kćerke Sandra i Šemsa.
"Ovo je za mene san. Prošla godina je za nas bila poput noćne more. Senada je jedva preživjela, moram reći, zahvaljujući ljekarima iz RS. No, ne mogu biti ljut ni na tuzlanske ljekare. Neki mi govore - tuži ih. Neću! Imam ja troje djece, imam Senadu, a nemam zdravstvenog osiguranja. Zatrebaće oni meni", govori Nazif.
U njegovim riječima osjeti se iskrenost. Nema glume ni izmotavanja.
"Kažu mi, iskoristi pet minuta slave. Ma koje slave? Meni već sutra valja na branje željeza. 'Srebrni medo' ili 'međed', nazovite ga kako god hoćete, za mene je samo poklon. Valja se meni vratiti na posao, prehraniti djecu", govori on.
Nakon što je okončao pres-konferenciju, Nazif, Senada i njihova djeca su krenuli u Svatovac, dio Poljica koji naseljavaju Romi. Od centra Poljica do Svatovca je razdaljina tri kilometra. No, razlika u načinu života se može mjeriti vijekovima.
Kaljav makadamski put vodi ka romskom naselju. Unaokolo su deponije smeća, kamenolomi... Iz prve romske kuće odzvanja izvorna muzika, a mještanin nam pokazuje na Nazifovu kuću, koja je s lijeve strane na brežuljku i koja je prepoznatljiva po plavoj boji.
Ispred kuće je česma, do nje manja deponija željeza. U prizemlju je naložena vatra. Senada je spremila ručak za svog glumca, a djeca su željno iščekivala babu. Potkrovlje nije opremljeno. Nema prozora.
"Ne znam kome je bilo teže – meni, koja sam čekala vijesti iz Berlina, ili Nazifu, koji je bio tamo, a u mislima s nama. Prije godinu dana sam faktički bila na samrti. Hvala bogu, noćna mora je iza nas, a ja ne bih željela da se to ikom ponovi ma kako se zvao i koje vjere bio", govori nam Senada.
Ispred kuće nije bilo crvenog tepiha, ali su komšije Nazifa na rukama unijeli u dvorište. Kasnije su po kaljavom sokaku "pronosali" i "Srebrnog medvjeda".
"Kada se sve smiri, ostat ćemo sami i zaboravljeni kao i do sada. Nećemo imati posla, a naša djeca neće imati zdravstvenog osiguranja niti će moći ići u školu. Tuga golema", govore komšije.
(MONDO)