Ponekad ljudi ne žele da traže od drugih pomoć ni onda kada im je potrebna ili neophodna.
Neki odbijaju i onu pomoć koja im treba, a koju su im drugi samoinicijativno ponudili. Zar nije iracionalno ne primiti potrebnu pomoć?
Kada ljude upitamo zašto ne žele da im drugi pomognu, dva odgovora su najčešća.
Prema prvima, primanje pomoći je priznanje da je neko nemoćan, a samim tim i nesposoban. Smatraju da ljudi uvijek moraju da budu jaki i samostalni da se ne bi osramotili kao nesposobni "slabići". Odbijanjem pomoći se dokazuje da neko može sam, da je jak, dovoljno moćan i sposoban.
Riječi nemoć i pomoć jesu izvedene iz korijena moć. Pomoći nekome doslovno znači dati dodatnu moć za savladavanje prepreke. Nemoć je realnost, a ne znak nesposobnosti. Svačija moć ima granicu iza koje je nemoćan, a nekada i bespomoćan, piše Zoran Milivojević za "Politiku".
Drugi odbijaju pomoć, jer ne žele da drugima ostanu dužni. Ne žele da budu dužnici koji su u obavezi da vrate uslugu i onda kada im to ne odgovara. Da li nas primanje pomoći zadužuje na ovaj način ili nas samo čini zahvalnima?
Razliku zahvalnosti i dugovanja je najlakše objasniti na primjeru novčane pozajmice. Osoba koja je dobila pozajmicu osjeća zahvalnost, ali u čemu je njen dug? Ona jeste dužna da vrati novac koji je pozajmila - to je njen dug - ali nije dužna da u nekoj budućoj prilici ona pozajmi novac prvoj osobi.
Osjećanje zahvalnosti je uobičajena reakcija na tuđe dobročinstvo. Ona povećava vjerovatnoću da će osoba koja je primila pomoć, svom dobročinitelju da uzvrati pružanjem pomoći u budućnosti, ukoliko mu zatreba. Ali ovaj odnos nije automatski: bilo bi lijepo da zahvalna osoba uzvrati uslugu, ali to nije obaveza, to nije dužnost. Kao što je sadržano u riječi "za-hvalnost" ona se izražava tako što se kaže: "hvala za ..." uz eventualno simbolično darivanje.
Nekada ljudi upravo čine drugima da bi ih uveli u "emocionalno dužničko ropstvo". To je suština igre "dužnik" u kojoj neko jednom učini veliku uslugu, a onda cijeli život na to podsjeća "dužnika" koji treba da mu to stalno "plaća" čineći mu raznorazne usluge.
Ljudi čine drugima usluge ne zato što su ih drugi natjerali na to, već zato što su to odlučili. Čak i onda kada neko odluči da se žrtvuje za drugog, to je njegova odluka i njegova odgovornost, a nije odgovornost drugog.
To što neko povremeno pokušava da emocionalno ucjenjuje drugog, tvrdeći da mu ta osoba nešto "duguje" zato što je jednog trenutka primila pomoć, nije razlog da se pomoć odbije.
Umjesto da se odbije pomoć, treba odbaciti ucjenu. Odnos je zdrav kada se dobro osjećaju i onaj ko prima i onaj ko daje pomoć.
(MONDO, foto: Guliver/Getty/Thinkstock)