• Izdanje: Potvrdi
Čitaoci reporteri

ČITAOCI REPORTERI

Videli ste nešto zanimljivo?

Ubacite video ili foto

Možete da ubacite do 3 fotografije ili videa. Ne smije biti više od 25 MB.

Poruka uspješno poslata

Hvala što ste poslali vijest.

Dodatno
Izdanje: Potvrdi

Ukucajte željeni termin u pretragu i pritisnite ENTER

Bio je kapiten Mijatu, Robiju, Šukeru, Bobanu: Donijeli su Jugoslaviji svjetsku titulu!

Autor Goran Arbutina

Bivši srpski fudbaler ostvario je najveći uspjeh karijere kada je predvodio omladinsku reprezentaciju SFRJ do istorijskog uspjeha - zlata na Svjetskom prvenstvu u Čileu. Pročitajte intervju sa Milanom Pavlovićem.

 Intervju Milan Pavlović Jugoslavija generacija Čile 1987 Izvor: MN PRESS

Prošlo je 33 godine od veličanstvenog podviga jugoslovenskih omladinaca na Svjetskom prvenstvu u Čileu

U ekskluzivnom razgovoru sa kolumnistom MONDA Nebojšom Petrovićem, kapiten i vođa te slavne generacije Milan Pavlović kaže da sjećanja još uvijek ne blijede. Naprotiv, kako vrijeme odmiče, sve su jasnija i lepša.

Možda će vas zanimati

 "Podsjetili ste me na nešto zaista sjajno, fantastično prelijepo… na generaciju prije svega ljudi, pa tek onda igrača. Kada pogledate koliko godina je prošlo, a i dalje se priča o timu koji je otišao u jednu daleku zemlju i vratio se okićen titulom svjetskog prvaka. Kada smo uoči polufinalne utakmice imali problema sa povredama jer su Boban i Štimac bili pod znakom pitanja, rekao sam selektoru Joziću da ne brine i da sigurno osvajamo trofej. Bio sam ubijeđen da je to najnormalniji epilog jednog dugogodišnjeg rada. Jednog procesa u kome je učestvovalo mnogo vrhunskih stručnjaka, od Miljana Miljanića, do Ćeleta Vilotića, Radeta Bečejca, Radeta Matića i mnogih drugih. Vodilo se računa o svakom detalju, nije se radilo samo kvalitetno već i sa ljubavlju, što je uticalo na stvaranje sjajne atmosfere u reprezentaciji. Uspjeh u Čileu je bio preteča onoga što će Ivica Osim napraviti sa svojim momcima na Svjetskom prvenstvu u Italiji“.

Pavlović u svakoj prilici ističe kolika mu je bila čast da sa kapitenskom trakom predvodi igrače kalibra Mijatovića, Šukera, Bobana, Prosinečkog…

"Svi su oni napravili vrhunske karijere, ali su zahvaljujući izuzetnim ljudskim osobinama nastavili sa podvizima i kao funkcioneri. Nekolicina nas nije uspjela da dosegne njihove visine, ali je svako za sebe odabrao neki put i na tom putu dao svoj maksimum. Ja sam sedam godina radio u Olimpijakosu, 20 godina u Asterasu, bio sam sa Goranom Stevanovićem u Kini gdje smo pokušali da učinimo nemoguće. Veliko mi je zadovoljstvo što kao instruktor FIFA putujem po svijetu i svoje fudbalsko iskustvo prenosim na mlade i perspektivne stručnjake. Mnogo sam naučio od svog mentora Jana Poulsena, koji je sa Danskom 1992. godine osvojio titulu evropskog šampiona. Jednostavno, svi ti ljudi, ti ’čileanci’, nose u sebi neku harizmu, imaju ljudske i fudbalske kvalitete koji im pomažu da u svakom poslu pruže maksimum i dođu do rezultata".

Putevi su ih odveli na različite strane, ali su mislima i dalje zajedno, kako i dolikuje ekipi koja se zahvaljujući timskom duhu popela na svjetski tron.

"Peđa Mijatović je dao sjajnu izjavu na onoj promociji filma u Madlenijanumu, rekao je da nema veze što zbog privatnih i poslovnih obaveza nemamo priliku često da se srećemo, bitno je da smo jedni drugima u glavama i srcima. Imao sam zanimljivu situaciju kada sam držao predavanje za UEFA pro-licencu u Crnoj Gori, pa su u klupama sjedili Branko Brnović, Lemajić, Leković, Mijović, Dragićević… čitav stručni štab crnogorske reprezentacije. Pozvao sam ih poslije časa na kafu, oni su se nasmijali i rekli ’ne, ne, nije u redu da učitelj i učenici idu zajedno na piće’. Mnogo je tu obaveza, nema se vremena za druženje. Davor je predsjednik HNS, Zvone je radio u FIFA i Milanu, Jarni vodio mlađe kategorije, Štimac obavljao razne uloge u klubovima i savezu… to su ljudi koji zrače pozitivnom energijom i nemaju strah da se uhvate u koštac sa različitim vrstama odgovornosti".

Mnogi su skloni da porede dvije zlatne generacije fudbalskih omladinaca, mada ‘novozelanđani’ tek treba da dokažu da su i u seniorskoj konkurenciji dostojni nasljednici heroja iz Čilea.

"Za sada su samo Milinković-Savić i Mitrović napravili nešto konkretno, ali i oni moraju još mnogo da rade da bi krenuli stopama Mijatovića, Bobana, Šukera, Prosinečkog… Dodao bih i malog Živkovića koji se preporodio ovdje u Grčkoj, postiže odlučujuće golove za PAOK i igra zaista dobro. Ja sam prije Svjetskog prvenstva na Novom Zelandu poslao mejl podrške na adresu FSS i napisao da nijedan uspjeh nije nerealan i nedokučiv ukoliko se u njega zaista vjeruje. Gospodin Paunović je sve uradio perfektno, napravio je ekipu od momaka koji uporedo sa velikim fudbalskim potencijalom plijene harizmom i karakterom. Možda još uvijek nisu dostigli nivo ’čileanaca’ jer su rano otišli iz Srbije i ne igraju u velikim evropskim klubovima. Igrači iz moje generacije su imali po 100 i više nastupa u klubovima ’velike četvorke’ prije nego što su otišli u inostranstvo. Moraš da sazriš u domaćem takmičenju, da se formiraš kao ličnost, da bi u nekoj jakoj evropskoj ligi pravio razliku i razvijao se u igrača vrhunske klase. Druga su vremena, nekada se igralo na fintu i potez, današnji fudbal zahtjeva i od golmana da bude tehnički obučen kako bi učestvovao u fazi organizacije igre".

Pavlovića je obradovao uspjeh Crvene zvezde i plasman u nokaut-fazu Lige Evrope.

"Pratio sam nastupe svih klubova iz regiona, moram da priznam da me je i TSC vrlo prijatno iznenadio. Zvezdini rezultati su jako bitni sa aspekta razbijanja kompleksa, jer je do skoro bilo nezamislivo da neko sa ovih prostora dogura tako daleko na međunarodnoj sceni. Nekada je moj Željo igrao polufinale Kupa UEFA, isto tako i Radnički iz Niša. Neophodno je da se probude fudbalski centri, da i oni stanu na noge. Jaki klubovi plus jaka liga, jednako je jaka reprezentacija. Zato mi je žao što su Srbija i Bosna i Hercegovina tek poslije penala ostale bez plasmana na Evropsko prvenstvo. Da nije bilo tog peha protiv Škotske, srpski fudbal bi nastavio da se razvija na najbolji mogući način. Samo oni koji se ozbiljno bave trenerskim poslom znaju koliko je teško kad ostanete bez kompozicije tima. Pomjeranje Gudelja u zadnju liniju drastično je poremetio balans čitave ekipe. U Norveškoj se vidio pravi kvalitet Srbije i da je stručni štab protiv Škotske mogao da računa na Kolarova i Đuričića, garantujem da bismo pobijedili sa dva ili tri razlike. To se jasno vidjelo pred kraj utakmice i u produžecima".

Čast da bude kapiten najslavnije generacije u istoriji jugoslovenskog fudbala, Pavlović je zaslužio ponašanjem i igrama u dresu sarajevskog Željezničara.

"Znate kako se kaže – za druge se navija, Željo se voli. Pratim sa posebnom pažnjom rezultate mog omiljenog kluba. Šteta što su zbog nekih neočekivanih poraza protiv rivala koji nisu u njihovom rangu, napravili toliki zaostatak za Sarajevom na polusezoni. Tu Željo mora da pronađe ravnotežu u formi. Oduševljen sam kako je stadion rekonstruisan, nažalost trenutna situacija ne dozvoljava da na Grbavici vlada onaj prepoznatljiv ambijent. Verujem u Amara i ne sumnjam da će sa svojim saradnicima iskorigovati neke detalje i vratiti Željezničar u borbu za šampionsku titulu“ – kaže Pavlović i dodaje:
„Za Želju me vežu najljepše uspomene. Sjećam se gola koji sam dao u pobjedi protiv Veleža od 2:0, koji je proglašen za najljepši u cijeloj sezoni. Ako bih birao najdražu utakmicu, onda je to ona sa Partizanom 3:3… toliko dramatike, lijepog fudbala, šest golova, pun stadion… padala je kiša posljednjih 20 minuta i nikome nije padalo na pamet da napusti tribine. Jako mi je drago što sam zahvatio generaciju Meše Baždarevića, Baljića, Škore, Mihajlovića, Bahtića, Nikića, Komšića, Berjana, Šabanadžovića… što sam delio svlačionicu sa takvim igračkim i ljudskim veličinama. Kakav se fudbal igrao na Grbavici najbolje govori scena uoči jedne utakmice sa Crvenom zvezdom kada mi je Robi prišao i rekao ’Mićo, mi svuda igramo i uglavnom napadamo, ali kad dođemo ovdje znamo da će prštati na obje strane i nikada nismo sigurni šta nas čeka’".

Iako se trenutno nalazi u Grčkoj gdje je nedavno nastupao za veterane njihove zemlje i oduševio na turniru sa Italijom i Albanijom, Pavlović ne krije da se uželio trenerskog posla.

"Vezan sam za teren i ne plašim se odgovornosti. Bio sam trener prvog tima, vodio omladince, obavljao funkciju tehničkog direktora… mislim da sam fudbalski sazrio i da mogu da odgovorim zahtevima nekog ozbiljnog kluba. Možda će vam zvučati čudno, ali moja ambicija je da jednog dana osvojim Ligu šampiona i Ligu Evrope ili da sjednem na klupu neke reprezentacije i osvojim Evropsko i Svjetsko prvenstvo. Neko bi rekao nepromišljeno i preambiciozno, ali ja zaista vjerujem u svoje sposobnosti. Radio sam u Olimpijakosu i Asterasu i izbacio mnogo igrača koji su danas grčki reprezentativci i brane boje velikih evropskih klubova. Ostavio sam neki pečat u njihovoj karijeri i spreman sam da svoje znanje, praksu i iskustvo stavim u službu nekog novog kolektiva. Možda Mačve ili Željezničara, što da ne? To su dve moje najveće ljubavi i bila bi mi čast da se prihvatim izazova u sredinama gdje me ljudi vole i poštuju" – poručuje kapiten slavne generacije iz Čilea Milan Pavlović.

(MONDO)

Komentari 0

Komentar je uspješno poslat.

Vaš komentar je proslijeđen moderatorskom timu i biće vidljiv nakon odobrenja.

Slanje komentara nije uspjelo.

Nevalidna CAPTCHA

NAJNOVIJE

Kolumna - Nebojša Šatara

Navijači

MONDO Tim kola

FK BORAC

RK BORAC