Sinoć je kao malo kada svakom navijaču srce bilo puno gledajući reprezentaciju i kao malo kada bi Marakana "gorjela" da je na njenim tribinama moglo da bude bar 45.000 ljudi.
Otkucao je tek 36. minut utakmice i na semaforu je stajalo 0:2. Moćni Portugal je rutinski stigao do ubjedljive prednosti, a Srbija bila u velikom zaostatku poslije dva jeftino primljena pogotka na sličan način.
Prosječnom navijaču reprezentacije Srbije, valjda poučenom iskustvom, možda je u tim trenucima prolazilo kroz glavu - "Ovo bi moglo da bude bolno".
Ali ovo je neka nova Srbija. Ovo je Srbija koja napada evropskog šampiona i koja se istinski ne predaje ko god bio sa druge strane. Ovo je Piksijeva Srbija!
Poslije startne pobede nad Republikom Irskom u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo, selektor Dragan Stojković imao je jasnu poruku za svoje igrače, ali i čitavu naciju.
"Radujemo se utakmici i dočekujemo velikog šampiona, biće to jako otvorena utakmica. Ne pada nam na pamet da se branimo i da čekamo da nam nešto padne sa neba. Očekujem "fajt" i da uživaju ljudi koji budu gledali", bile su njegove riječi dan pred meč, kao da je mogao da vidi u budućnost.
I uživali i te kako jesmo! Nema šta ovaj meč nije ponudio - četiri gola, prelijepe akcije Srbije, povratak iz nokdauna, crveni karton i dramu u nadoknadi vremena o kojoj priča fudbalska Evropa.
Srbija je za 90 minuta prešla put od velikih ambicija, preko velikog zaostatka do žala za pobjedom. Ali vremena za detaljniju analizu će biti na pretek. I zašto su tri od četiri gola u ova dva susreta primili poslije lošeg praćenja centaršuteva protivnika, i zašto je ponovo pao fokus u završnim minutima, kada je i Milenković dobio crveni karton i Dmitrović nepotrebno istrčao kod onog "fantomskog" gola...
Sada je vrijeme da sagledamo šta je to dolazak Piksija donio. Jer, kao malo kada je svakom navijaču srce bilo puno gledajući reprezentaciju Srbije i kao malo kada bi Marakana "gorjela" da je na njenim tribinama moglo da bude bar 45.000 ljudi.
Ako bismo već jednom rječju morali da opišemo Srbiju (a mogli bismo da oduševljeno koristimo brojne epitete) onda bi ta riječ bila - Hrabrost sa velikim H.
HRABROST PIKSIJA ZA SUPER OFANZIVNU SRBIJU
Pričao je i najavljivao, ali je opet sve iznenadio. Stojković je jasno isticao prije meča da je želja njegove Srbije da napadne Portugal i svojim izborom startne postave je to najbolje oslikao.
Piksi se odlučio na super ofanzivnih 3-4-1-2. Bio je to sistem u kojem je Srbija imala dva klasična špica, Dušana Tadića iza njih, Sergeja Milinković-Savića na sredini i krilne fudbalere na pozicijama krilnih bekova. Filip Kostić i Darko Lazović su kompletirali "šestorku" ofanzivno orijentisanih igrača u prvoj postavi, što je samo po sebi djelovalo nadrealno imajući u vidu kvalitet rivala.
Ali Stojković je riješio da njegov tim ne smije da se boji nijednog trenutka. Srbija je i u prvih pola sata, kada nije baš mnogo toga išlo, insistirala da kroz pas iznosi loptu iz odbrane ka napadačkoj trećini. Mijenjao se ritam, a još češće i strana po kojoj su napadali, u čemu je važnu ulogu imao Milinković-Savić.
Piksijeva Srbija ima mu*a - pitajte Portugal! Selektor je hrabar za desetku, "orlovi" su sa njim i ofanzivni i mudri!
Istina, ta ultraofanzivnost isprva nije rezultirala u dobroj napadačkoj igri. Pred srpskim golom, Nikola Milenković je dva puta bio uhvaćen "na spavanju" kada je gotovo 15 centimetara niži Diogo Žota u oba navrata uspijevao da mu pobjegne i glavom matira golmana Dmitrovića.
Portugalci su bili osokoljeni olakim golovima i riješeni da pokažu kakvi su majstori, "sakrivši loptu" domaćinu sve do poluvremena.
HRABROST PIKSIJA DA NAPRAVI PROMJENE I NE BUDE TVRDOGLAV
Ipak, Piksi je pokazao da nije sujetan, da umije da uvidi kada njegove odluke ne donose ono što je očekivao i da se prilagodi. Prvo poluvrijeme nije donijelo očekivanu energiju, u čemu je doprinijela i smirenost Portugala na lopti, a Stojković je imao hrabrosti da odmah napravi promjene.
U svlačionici je bio hladan kao špricer, otkrio je poslije meča, rekavši igračima da vjeruje u potpuni preokret koji se umalo i dogodio. Nije čekao 60. minut da nešto proba tek da bi se reklo da je probao. Odmah u poluvremenu je riješio da na teren pošalje Nemanju Radonjića i Nemanju Maksimovića.
Napravljene su rokade - Maksimović je ušao u sredinu na mjesto Milinković-Savića, ovaj je otišao na Tadićevu poziciju iza dvojice napadača, dok je kapiten "orlova" postao drugi napadač uz Mitrovića.
Ako smo nešto naučili iz ova dva Stojkovićeva meča na klupi Srbije, to je da se ne libi da napravi promjene i u oba meča su te promjene bile izvanredne. Radonjić je bio praktično igrač utakmice, uspijevši da poslije samo 25 sekundi na terenu asistira Aleksandru Mitroviću za njegov istorijski 39. gol u dresu Srbije, a onda i 15 minuta kasnije da ostane perfektno smiren i na najbolji mogući način asistira Filipu Kostiću za izjednačenje.
HRABROST DA SRBIJA NAPADA I NA 2:2
Srbiji je 15 minuta bilo dovoljno u nastavku da obriše "minus" od dva gola i stigne do izjednačenja, ali energija "orlova" tada je samo nastavila da raste. Momci u crvenim dresovima su jurili po terenu, već su mogli da "namirišu krv" evropskog šampiona, ozbiljno uzdrmanog poslije najljepše kontre srpske reprezentacije u 21. vijeku.
Radonjić je nastavio da muči Žoaa Kansela na desnom boku, pa je i Fernando Santoš morao da uvede Nuna Mendeša, dok je Tadić u središnjem dijelu terena nastavljao da pokazuje da je "diplomirao fudbal", kako je to selektor Stojković jednom prilikom izjavio.
Bilo je šansi da se stigne do 3:2, prije svih ona Radonjićeva kada je projurio desnim krilom i šutirao u gol Portugala. Bio je tu i udarac Tadića iz poluvoleja koji je Antoni Lopes odbranio, pa onda i pokušaj glavom Sergeja poslije kornera koji je odmah zatim uslijedio, kada je lopta otišla malo pored stative. Istina, na kraju su "orlovi" i ostali bez snage, razumljivo je, a i sreća ih je pogledala u 93. minutu poslije pada koncentracije Marka Dmitrovića.
Tu sreću su toliko pominjanom hrabrošću i zaslužili.
HRABROST PIKSIJA DA MIJENJA MENTALITET SRBIJE
Izgleda da je Srbiji zaista bio neophodan selektor koji neće govoriti u frazama i tražiti izgovore. Izgleda da je potreban neko ko će uporno govoriti "napašćemo Portugal" kao dobar dan. I u tim Piksijevim riječima prethodnih dana nije bilo ničeg neiskrenog, zato je toliko osvježavajuće slušati njegove konferencije za medije.
"Morate da vjerujete da možete da napravite rezultat i to je veoma pozitivno. Ako ste vi svi zadovoljni, ja sam onako... Da ne uvrijedim Portugal, ali ja sam baš očekivao da pobijedimo", pričao je Stojković poslije meča.
Njegova harizma i hladnokrvnost u isticanju najviših ciljeva - jasno i glasno, bez ustezanja - pozitivno je uticala i na same igrače. Piksijeva hrabrost ide do te mjere da pokušava da promijeni mentalitet čitave Srbije i svih 7.000.000 "selektora".
Tako su se pred meč sa Škotskom malo i pribojavali sami sebe, što se nažalost ispostavilo tačnim, a nekoliko mjeseci kasnije i poslije tri treninga sa timom, od Piksijevog tima smo već očekivali da uradi nešto veliko. Poslije herojskog povratka u meč sa Portugalom, Srbiju već "vidimo" u Kataru, na novom Svjetskom prvenstvu. Zato izvinite na jrečniku, ali moramo da primijetimo...
Ova Piksijeva Srbija ima muda.
(MONDO)