Okršaj dva tima sa istim nadimkom i nezaboravni dvomeč u polufinalu
Jedna od najslavnijih generacija Partizana poklopila se sa jednom od najvećih Mančester junajteda. Obje ekipe imale su identične nadimke: Tim Amara Gegića zvao se "Partizanove bebe", a Mata Bazbija, naravno - "Bazbijeve bebe".
Bilo je to u polufinalu Kupa šampiona, kada je favorizovani Mančester došao u Beograd da pobijedi, a na kraju se nekako provukao.
Te večeri se za kolumnistu Monda Nešu Petrovića prisjetio i Mustafa Hasanagić, legendarni centarfor crno-bijelih, a mi vam prenosimo stariji tekst, jer se tu realno ništa nije promijenilo.
Uživajte:
13. april 1966. Beograd i Jugoslaviju trese fudbalska groznica. Na noge šampionskom sastavu Partizana, stiže slavni Mančester junajted.
"Baš sam prije neki dan gledao sjajan dokumentarac na Areni o avionskoj tragediji Mančester junajteda po povratku sa utakmice protiv Crvene zvezde" – počinje priču za Mondo Mustafa Hasanagić, legendarni centarfor crno-bijelih – "Bilo je tu igrača koji su preživjeli nesreću i osam godina kasnije vratili se u Beograd da odmjere snage sa nama u polufinalu Kupa šampiona. Recimo, Bobi Čarlton i golman Greg. Iskreno, film mi je pomogao da još jednom shvatim koliko je to zapravo bio veliki klub."
Partizanov 13. april, dan kad je pao veliki Mančester: Legendarni centarfor se prisjeća fudbalske groznice
Veliki i moćan. Pazite sastav: Kreg – Brenan, Dan – Krirand, Folks, Stajls – Best, Lou, Čarlton, Herd i Koneli.
"Oni su te godine imali ubjedljivo najkvalitetniji tim u Evropi. Bili su jači od Reala i Intera. Bukvalno nisu imali slabu tačku u ekipi. Uostalom, dvije godine kasnije postali su evropski prvaci, a Džordž Best je osvojio 'Zlatnu loptu'. U timu koji je tukao Benfiku sa 4:1 u finalu Kupa šampiona, bilo je osam igrača iz beogradske utakmice protiv Partizana. Plus trener Mat Bazbi."
Krenimo redom. Od šampionske titule koju su crno-bijeli osvojili u sezoni 1964/65 i stekli pravo da predstavljaju Jugoslaviju u najkvalitetnijem evropskom takmičenju.
"Odigrali smo cijelo prvenstvo na visokom nivou i nijednog trenutka naš trijumf nije doveden u pitanje. Bili smo ubjedljivo najefikasnija ekipa sa 62 gola i završili smo sa osam bodova prednosti u odnosu na Sarajevo i Crvenu zvezdu. Meni je ta titula mnogo draža od one iz 1963. godine, jer sam postao standardni prvotimac i dao pun doprinos u pohodu na šampionski tron."
U sezoni kada su dogurali do finala Kupa šampiona, crno-bijeli osvajaju tek 11. mjesto u domaćem prvenstvu.
"Nije to ništa čudno. Dešavalo se i drugim ekipama, jer nije lako igrati na dva fronta. Nama u individualnom smislu niko u ligi nije mogao na crtu. Nažalost, došlo je do prvih pučeva u ekipi. Ne sjećam se detalja, ali bilo je utakmica koje smo igrali u nekompletnom sastavu. Ti unutrašnji nesporazumi udaljili su nas od borbe za odbranu titule i Vojvodina je zasluženo osvojila prvo mjesto. Srećom, u Evropi je sve išlo kao po loju."
Iako je žrijeb bio nemilosrdan. Na startu Nant, poslije Verder, pa Sparta.
"Prvaci Francuske, Njemačke i Čehoslovačke, tri fudbalske velesile toga doba. Činjenica je da mi na četiri utakmice u Beogradu nismo primili nijedan gol. Imali smo gol-razliku 12:0. Granitna odbrana i ubitačan napad. To nam je protiv Nanta i Verdera pomoglo da već poslije prvih 90 minuta obezbijedimo plasman u naredno kolo."
Sparta se pokazala kao mnogo krupniji zalogaj. Partizan je prvi put došao u situaciju da juri prednost rivala. A ona je djelovala nenadoknadivo.
"Nismo zaslužili da izgubimo sa 4:1 u Pragu. Dao sam gol, poveli smo u 16. minutu i imali još nekoliko odličnih prilika do kraja utakmice. Ja sam bio u identičnoj situaciji kao kod prvog gola… izašao sam oči u oči sa golmanom Sparte, malo iskosa sa desne strane… i opet sam isto šutirao, iznad njegove glave… kao u rukometu… ali, lopta je pogodila raklje i odbila se skoro do centra igrališta. Jusufi je imao odličnu šansu… uopšte nismo igrali loše, ali smo bezveze primali golove i došli u gotovo bezizlaznu situaciju pred revanš na JNA."
Publika nije gubila nadu. Rijeke navijača slivale su se ka Humskoj i tribine su sat vremena prije utakmice bile ispunjene do posljednjeg mjesta.
"Vladica Kovačević je već u 4. minutu otvorio reviju golova i to je bio uvod u spektakularno prvo poluvrijeme, možda i najboljih 45 minuta u istoriji Partizana. Golman Sparte je još četiri puta kapitulirao do odlaska na odmor. Meni je u nastavku susreta poništen regularan gol. Nikome na stadionu nije bilo jasno šta je svirao bugarski sudija (Dimitar Rumencev, op.aut). Kada smo ga okružili, samo je rekao ’dosta vam je 5:0, šta će vam šesti’ (smijeh)."
Muji je sličan gol poništen i protiv Mančestera u Beogradu. I to kakav! Pravi projektil sa 20 metara…
"… pod prečku golmana Grega. I to je bio apsolutno regularan gol. Došlo je do vazdušnog duela na ivici njihovog šesnaesterca, ja sam sačekao odbitak i lansirao ga volejom u mrežu Junajtedovog gola. Sudija je svirao faul našeg igrača u skoku, iako je sve bilo čisto. Da su mi priznali ta dva pogotka, bio bih prvi strijelac Kupa šampiona. Ovako sam podijelio drugo mjesto sa Konelijem iz Mančestera, dok su Euzebio i Florijan Albert bili za gol efikasniji."
Mančester je prvo poluvrijeme odigrao fenomenalno i pravo je čudo kako se na odmor otišlo rezultatom 0:0.
"Imali smo mnogo sreće u prvih 45 minuta. Englezi su imali par stopostotnih šansi. Sjećam se da je Lou sa pola metra promašio prazan gol. Lopta je pogodila prečku i odbila se u polje. Fudbal je takav, ne pobjeđuje uvijek bolji. Mi smo u Briselu nadigrali Real, ali je trofej otišao u Madrid. U Beogradu je Mančester dominirao terenom, a Partizan slavio sa 2:0."
Maler razbija upravo Hasanagić na početku drugog poluvremena. U stilu Kristijana Ronalda. Skok sa zadrškom u vazduhu i perfektan trzaj glavom pored skamenjenog centarhalfa gostujuće ekipe.
"Neki kažu da je Jusufi centrirao, ali meni je u glavi Josip Pirmajer. U svakom slučaju, fenomenalno nabačena lopta i predivan gol. Englezi su poznati po svojoj superiornosti u skok igri i meni je bio izazov da im odgovorim njihovim oružjem. Nisam ja bio nešto naročito visok, ali sam imao sjajan tajming. I obožavao sam golove glavom. Poslije je Bečejac povisio na 2:0. Takođe, veoma lijepa akcija. Vasović je odigrao pravovremeni pas, Bečejac primio na grudi, zahvatio ’dropku’ i savladao Grega."
Nije bio kraj. Partizan je nastavio sa opsadom Junajtedovog gola i malo je falilo da se Muja i Bečejac po drugi put upišu u strijelce.
"Eto vidiš, toga se ne sjećam. A često me prijatelji pitaju za šansu koju sam imao u posljednjim trenucima utakmice. Ima valjda snimak na jutjubu i kažu da je veoma kvalitetan. Ja ga nisam gledao, ali mi kažu da sam bio u idealnoj poziciji da još jednom zatresem mrežu. Greg je odbranio i onda je Bečejac u nastavku akcije šutirao pored gola. Nije važno, ovo nam je bio sasvim dovoljan kapital za revanš na Old Trafordu."
Sedam dana kasnije, fudbal je ustupio mjesto borbi do posljednjeg daha. Pisalo se da su Vasović, Šoškić i Rašović više vremena proveli u vazduhu, nego na travi. Famozni sudija Dinst tolerisao je provokacije domaćih igrača, pa je Miladinović zaradio isključenje i ispao iz konkurencije za finale protiv Reala.
"Revanš se igrao 20. aprila, na moj rođendan. Zanimljivo da je tog dana i Mat Bazbi proslavio 20 godina rada u Mančester junajtedu. Uspjeli smo da odolimo njihovim napadima i tek je Stajls u 72. minutu uspio da postigne jedini gol na utakmici. Šole je branio fantastično. Nisam se dugo čuo sa njim, malo je bolešljiv u posljednje vrijeme. Neko mi reče da je bio u Sokobanji i da mu je sada bolje."
Brisel, 11. maj 1966. Mnogo je čudnih okolnosti koje su vezane za utakmicu sa Real Madridom. Neke su i dan danas pod velom misterije.
"Činjenica je da smo omanuli u organizaciji. Nije bilo discipline, nismo bili na visini zadatka u tako važnom trenutku za klub i za naše karijere. Da ne ulazim sada u detalje… bilo je svega i svačega."
Recimo, iscrpljujućeg šopinga prije utakmice…
"Ma šoping je bio najmanji problem. Mislim da su menadžeri najviše doprinijeli nestabilnosti ekipe. Iskoristili su činjenicu da je mnogo igrača te sezone napunilo 28 godina i da su stekli pravo za odlazak u inostranstvo. U Brisel su putovale naše žene i djevojke… Jednostavno, priprema za utakmicu nije bila na odgovarajućem nivou. Mnogo mi je žao… boli me i dan danas… imali smo šansu da ispišemo istoriju i postanemo prva jugoslovenska ekipa sa oreolom evropskog šampiona."
Jedna fotografija izaziva posebnu sjetu. Na njoj dominiraju Atomik i Velibor Vasović u nebeskom skoku iznad odbrane Reala.
"Vaske je dao gol i dijelilo nas je 20 minuta od velike pobjede. Ono što mi najteže pada, jeste način na koji smo dozvolili Realu da izjednači rezultat. Bukvalno iz našeg kornera. Lopta je udarila Galića u butinu i odbila se pravo u noge njihovom igraču. Zato smo bili otvoreni i oni su iskoristili slobodan prostor za ubitačan kontranapad. Vaske je ostao ’jedan na jedan’ sa Amansijom, nije htio da ga ruši, ovaj ga je obišao driblingom i savladao Šoškića".
Eh, da ga je srušio…
"… pa morao je. Vaske je bio veliki sportista. Zračio je harizmom, pucao od snage i imao taj nevjerovatan voljni momenat. Često je išao glavom, gdje neko ne bi smio nogom. Kajao se kasnije, ali… Znate šta, tu i trener mora da vikne ’faul’, bez obzira što nije u fer i sportskom duhu. Velika šteta. Real je imao smjenu generacija i nije bio onoliki bauk kao sredinom pedesetih. Čak je i briselska publika bila na našoj strani, jer su Španci u četvrtfinalu izbacili Anderleht."