Kristijano Ronaldo je sa dva gola u meču sa Irskom ušao u istoriju, a oborio je rekord legende koja je dala sve za svoju reprezentaciju.
Kada neko pomene Iran teško da ćete se sjetiti fudbala. Prvo na pamet padaju politika, teokratska vlada, slavna istorija, poezija, a naravno kao asocijacija broj jedan nafta. Ipak sve do sinoć Iran je imao najboljeg strijelca u istoriji fudbala.
Njemu i dalje legende poput Lionela Mesija, Fereca Puškaša, Gerda Milera, Roberta Levandovskog, Pelea ili Maradone nisu ni blizu. On je i dalje jedan od samo dvojice fudbalera koji su u karijerama dali više od 100 golova za nacionalni tim, a ime mu je Ali Dei.
Rođen u Teheranu kao jedan od 15.000.000 Azera koji žive u zemlji Persijanaca postao je nacionalni heroj i ikona, a od 1998. godine malo ko ko je iole pratio fudbal nije znao za njega.
ZA GODINU 22 GOLA – A ONDA ISTORIJA PRED STOTINAMA HILJADA
U zeleno-bijelom dresu, sa karakterističnim brkovima i neizbježnom trakom oko glave Ali Dei je još 1993. godine dok je tresao mreže u domaćem prvenstvu zaigrao za nacionalni tim i odmah je krenuo da rešeta.
U prvoj godini u nacionalnom timu dao je sedam golova, a onda je došla nestvarna 1996. godina u kojoj je na samo 18 mečeva dao 22 gola!
Ipak, najveći uspjeh u karijeri nisu bili ni golovi, ni kasnije titule, pa ni transfer u veliki Bajern iz Minhena već 1998. godina. Uz Deija u timu su bili mladi Mehdi Mahdavikija, kao i Karim Bageri i Kodad Azizi, a Iranci su prvi put poslije 20 godina mogli da slave – otišli su na svjetsko prvenstvo.
Prvo su, uglavnom Deijevim golovima, redom deklasirali Kirgistan Siriju i Maldive, a onda su u narednoj grupi kvalifikacija završili drugi iza Saudijske Arabije što im je dalo šansu da odu na Mundijal, ali kroz baraž.
Morali su da pobijede Japan, Dei je svoje uradio postigavši jedan gol u tom meču za vođstvo od 2:1, ali Japanci su prvo izjednačili, a onda dali zlatni gol i otišli za Francusku. Nije sve bilo izgubljeno, uslijedio je drugi baraž ovoga puta sa pobjednikom okeanijskih kvalifikacija Australijom, a odlazak na prvo SP poslije 20 godina nije mogao da prođe bez Deija.
U Iranu je viđen spektakl, 128.000 ljudi je iz sveg glasa navijalo za domaćina, ali je na kraju bilo 1:1. U Melburnu je Australija povela sa 2:0, a onda se golovima Bagerija i Azizija za četiri minuta (75. i 79. minut) Iran plasirao na SP!
Gdje je tu Dei? Pa asistirao je kod gola koji je odveo Iran u grupu F Svjetskog prvenstva!
UPOZNALA GA SRBIJA - A ONDA JE PALA AMERIKA!
A onda je harizmatičnog Iranca i cijeli taj tim upoznala i Srbija. Otišao je tim Jugoslavije predvođen Slobodanom Santračom na Mundijal, a u grupi su nam zapali baš Iranci.
To je bio prvi meč grupe F, a srpski tim se dobrano namučio sa Irancima, pa nam je samo jedan projektil Siniše Mihajlovića iz slobodnog udarca donio minimalnu pobjedu.
Ali taj meč su mogli i da izgube, a da u svojoj domovini ne dobiju nikakve kritike. Ipak, onaj sljedeći je morao da se dobije! Na redu je bio meč sa Amerikom, a iako su igrači međusobno podijelili cvijeće jedni drugima prije meča, na terenu je sve pucalo.
Nije ni na ovom meču Dei dao jedan od svojih 109. golova za nacionalni tim, ali ga je ipak nacija od preko 60 miliona ljudi slavila. Najveći ideološki protivnik Irana, zemlja koja je bila pokretač sankcija koje su uvedene ovoj zemlji morala je da prizna poraz.
Pri rezultatu 1:1 Dei je poslao fenomenalan pas Mehdiju Mahdavikiji u 83. minutu, ostavio ga samom pred golom Kejsija Kelera i kad je krilni fudbaler pogodio mrežu Azija je proključala. Slavili su igrači na terenu, slavio je cijeli Iran, ali i veliki dio muslimanskog svijeta koji je smatrao da mu je Amerika najveći protivnik!
U narednom meču Iran je izgubio od Njemačke i ispao u grupi, ali to nije bilo bitno. Čekala je ova zemlja svoju drugu pobjedu na SP sve do trijumfa nad Marokom 1:0 2018. godine, ali teško da će ikad išta nadmašiti pobjedi nad Amerikom i nacionalnu ekstazu nakon Deijeve asistencije i Mahdavikijinog gola!
NIJE ZLATO SVE ŠTO SIJA
Brojke ovog 192 centimetra visokog centarfora u nacionalnom timu su impresivne. Dao je 109. golova, a čak u četiri kalendarske godine uspijevao je da postigne dvocifren broj golova.
Za Iran je osam puta dao het-trik, a kada je 17. novembra 2004. godine posljednji put pogodio tri puta na meču za Iran postao je prvi čovjek u istoriji sa više od 100 golova u nacionalnom timu.
Na "Azadi stadionu" u Teheranu je pogodio 44 puta, što je najviše golova za neki nacionalni tim na jednom stadionu, a s obzirom da sada reprezentacije sve više igraju na nekoliko domaćih stadiona teško da će taj rekord ikada pasti.
Ali nisu brojke sve, zapravo je njegov odnos prema državnom dresu ono što ga je mnogo više uzdiglo u očima sunarodnika. Otkako je debitovao 1993. godine protiv Pakistana pa sve do kraja reprezentativne karijere 2006. godine Iran je uvijek bio na prvom mjestu, čak i kada je potpisao ugovor karijere sa Bajernom.
Naime Dei je u Njemačku otišao 1997. godine, igra je za Arminiju iz Bilefelda i imao prosječnu sezonu sa 7 golova u 25 mečeva. Ipak poslije igara na Mundijalu Bejrn je odlučio da ga dovede, što je opet odvelo iransku legendu u istoriju.
Kao dio tima sa kojim je stigao do finala Lige šampiona bio je prvi azijski fudbaler koji je igrao u LŠ, ali i prvi koji je postigao gol u tom takmičenju. Možda bi i duže ostao u Bavarskoj i osvojio još trofeja da u Minhenu nisu bili šokirani njegovim zahtjevima da što ranije ide u nacionalni tim i da ostaje sa reprezentacijom što duže.
Zbog toga je prešao u Hertu, a nakon pet godina u Njemačkoj opet se vratio u domovinu, gdje je mogao da se posveti svom cilju – davanju golova za Iran i obaranju rekorda.
Uspio je to 2003. godine, kada je golom protiv Libana prestigao Ferenca Puškaša koji je decenijama sa 84 gola za Mađarsku bio najefikasniji svjetski fudbaler. Na kraju je dočekao i nagradu – možda već prestar i možda i realno ne zaslužujući mjesto selektor ga je poveo na Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj.
IRAN IZNAD SVEGA I PORUKA – KRISTIJANO, TVOJ JE!
Na kraju će možda neko spočitati Deiju rekord jer je po osam golova dao Laosu i Maldivima, šest Libanu, a stradali su i timovi poput Šri Lanke, Nepala, Iraka, Omana, Bahreina...
Ipak, 109 golova je puno u bilo kojoj konkurenciji, a Dei je jasno stavio svijetu do znanja da ne gaji o sebi lažno mišljenje kada je poslije Evropskog prvenstva rekao:
"Čestitke Kristijanu Ronaldu, koji je na gol od obaranja mog rekorda. Počastvovan sam ovim dostignućem koji će pripadati Ronaldu – velikom fudbalskom šampionu i humanisti koji inspiriše živote miliona ljudi širom svijeta", napisao je Dei tom prilikom.
I suština njegove karijere nije bila ni u titulama, ali ni u golovima. Igrao je dvije decenije i uzeo dvije titule – jednu u Irani i jednu u Njemačkoj. Ali je našao svoje mjesto među zvijezdama i bio čovjek koji igra prvo za reprezentaciju, a tek onda za klub.
Da je drugačije razmišljao, mogao je da dominira sa Bajernom ili da godinama igra u Evropi. To mu nije bilo bitno, on je bio fudbaler iz nekog prošlog vremena, a takvih više nema.
Nema više ni Deijevog rekorda, ali nema veze, sad on pripada boljem fudbaleru. Ipak, Dei ostaje ono što je oduvijek želio da bude, heroj svog naroda.
Malo li je?
(MONDO)