Pred njim je bila blistava karijera jer je u Evropu stigao kao najveći talenat na svijetu. Sve se promijenilo zbog jednog detalja.
Trebalo je da Adrijano postane najbolji fudbaler na svetu! Trebalo je, stvarno je trebalo.
Samo je malo falilo da brazilski fudbaler razornog udarca ljevicom "raznese" Seriju A. Iako je blistao prekratko, uspio je da osvoji titule sa Flamengom, Korintijansom i Interom. Bio je osvajač Kopa Amerike 2004. godine sa reprezentacijom, a na istom turniru bio je najbolji igrač i strijelac.
I ovo je priča o njegovom padu...
Mnogi će ga zapamtiti samo po protraćenom talentu, ali priča brazilskog fudbalera Adrijana, čovjeka čiji je šut u igrici imao ocjenu 99, mnogo je kompleksnija od toga. Podigao se do neba zbog porodice, a ponovo stigao do prašine da ulicama Rio de Žaneira zbog nje.
"Adri, čovječe, ti si mješavina Ronalda i Ibrahimovića... Da li si svjestan da možeš da budeš najbolji fudbaler ikad?", govorio je jednom prilikom Ivan Kordoba, u trenutku kada je brazilskog asa bilo nemoguće vratiti na pravi put...
Depresija je već uzela najtalentovanijeg fudbalera te generacije. Čovjek razornog udarca, nevjerovatne snage i brzine, a opet i nevjerovatno dobar tehničar, bio je izgubljen. Negdje između fudbala prema kojem se strast ugasila, porodice koja se raspadala nakon očeve smrti i burnog života koji je tek počinjao.
"To je moj najveći poraz u karijeri. Osjetio sam se beskorisno. Zalupio je slušalicu i počeo da vrišti, ne možete da zamislite taj zvuk. I danas me podilaze žmarci", ispričao je godinama kasnije Havijer Zaneti, legendarni kapiten Intera koji je sjedio pored Brazilca u trenutku kada je saznao najgoru vijest u životu.
Pogledajte neke od fotografija iz bogate karijere koja je morala da bude i bolja:
Od najjačeg šuta do udarca koji nije prebolio: Bio je najtalentovaniji, ali i životinja koja je kratko trajala!
Telefonskim pozivom su mu početkom avgusta 2004. godine javili da je njegov otac Almir preminuo.
Bio je to, ispostaviće se kasnije, prvi znak da se velika karijera neće desiti. Dječak za kojeg je čitava familija sakupljala novac kako bi mogao da trenira u Flamengu bio je previše vezan za oca. Njegovim pozivima radovao se poslije mečeva, njemu je posvećivao golove poslije tog 3. avgusta 2004. godine.
Volio bi da je to mogao da uradi telefonom... Morao je pogledom u nebo!
Otac je bio jedna od dvije najbitnije figure u njegovom životu. Druga je bila baka, koja je osam godina svakog dana išla sa njim na treninge. Putovali su sa dvije linije gradskog prevoza, jeli kokice usput jer su samo za toliko imali, a zatim je baka satima sjedila na tribinama, gledala mladog Adrijana i vikala na drugu djecu da mu dodaju loptu.
"Bila je Murinjo prije Murinja. Bila je bezosjećajna. Analizirali smo treninge u povratku kući. Nikada neću to zaboraviti. To je bio cijeli moj život. Nije ni čudo što sam tri puta ponavljao peti razred...", govorio je godinama kasnije Adrijano.
Ako biste željeli da znate šta je bio Adrijanov život, treba da ga poslušate.
Fudbal u faveli, koja za njega nema pogrdno značenje kakvo im se često pripisuje, bilo je sve što je želio.
"Slušajte, zaradio sam mnogo novca u karijeri. Ali, koliko novca biste platili da imate tu radost ponovo? Znate o čemu pričam", napisao je godinama kasnije u kolumni koja mu je postala svojevrsna životna ispovijest.
I tamo gdje je sve počelo, kao da se sve i završilo.
Karijera koju su obilježili golovi u Flamengu, Interu, Fiorentini, Parmi i Sao Paulu stigla je do kraja gotovo na istom mjestu. Bilo je pokušaja da se vrati na pravi put, onaj golgeterski kojima je koračao godinama, ali Adrijano za to nije imao snage.
Povratak u rodni Brazil spojio ga je sa njegovim prijateljima iz detinjstva, onima koji su zajedno sa njim šutirali loptu uskim uličicama. Za razliku od Adrijana koji je izabrao fudbal, oni su birali kriminal. Bili su ozloglašeni, imali mnogo problema sa zakonom i veoma lošu reputaciju.
O tim ljudima svojevremeno je za MONDO govorio i Dejan Rambo Petković, Adrijanov saigrač iz Brazila.
"Imao je neko društvo iz kraja, iz jedne od najvećih favela u Rio de Žaneiru. Super su to drugovi, ali oni su iz druge priče."
Brazilski fudbaler to je drugačije vidio...
"Adrijano je na drogama, nestao je u favelama, bankrotirao je, sad je na kokainu... Znate koliko sam puta pročitao te naslove?", istakao je Adrijano. Bilo ih je, čak i za njegov način života, previše.
Buran stil života, sa alkoholom i ženama lakog morala oko stola počeo je još u Interu, nakon očeve smrti.
"Osjećao sam se srećno samo kada bih pio. Mogao sam da zaspim samo ako sam bio pijan. Plašio sam se kašnjenja na treninge, pa sam dolazio pred Manćinija direktno iz provoda", opisao je Brazilac.
Svako od opijanja u životu bilo mu je lakše u rodnom gradu. Kako voli da kaže, Imperator bez Adrijana ne znači ništa. Tako da, Adrijano se nije odrekao miliona, karijere i slave, samo se Imperator vratio tamo gdje je Adrijano!
Kakav je mogao da bude, dovoljno će vam reći Ibrin citat.
"Kada sam došao u Inter prvo sam rekao predsjedniku da zahtijevam da igram s njim. On je bio životinja. Mogao je da šutira iz bilo koje pozicije, niko nije mogao da mu uzme loptu, da startuje na njega… Bio je čista životinja, ali je to nažalost kratko potrajalo", pričao je Zlatan Ibrahimović.
Vjerovatno je to i najbolji opis Adrijana. Životinja čija je karijera prekratko potrajala.
Srećan 40. rođendan, zvijezdo koja nikada nije zasijala, "Imperatore".
(MONDO)