Crnogorski fudbaler ostavio je dubok trag na "Marakani" i još se pamti njegov gol Laciju. Takođe, još se pamti i njegov kontroverzni potez u Zagrebu.
Branko Bošković je bivši crnogorski fudbaler koji je na prelazu dva vijeka bio biser Crvene zvezde, a potom i "desetka" Pari Sen Žermena. Na poziciji ofanzivnog veziste ostao je na "Marakani" upamćen zbog sjajne lijeve noge i zbog gola u čuvenom dvomeču protiv moćnog Lacija Dejana Stankovića i Siniše Mihajlovića, koji ipak nije bio dovoljan da velikan iz Rima padne.
Nekadašnji đak Mogrena stasavao je u Crvenoj zvezdi od 1998. godine, u Ljutice Bogdana postao je i "A" reprezentativac Srbije i Crne Gore, a poslije raspada državne zajednice sve do kraja karijere 2014. nosio je dres Crne Gore. Probijajući se kroz omladinske selekcije SR Jugoslavije, Bošković je često skretao na sebe pažnju golovima, atraktivnim potezima, a ostala je upamćena i njegova kontroverzna proslava gola protiv Hrvatske.
Bilo je to u jesen ratne 1999. godine, kada je mlada reprezentacije igrala u Zagrebu, u Kranjčevičevoj ulici, protiv Hrvatske. Bio je to meč kvalifikacija za Evropsko prvenstvo i bio je uvertira legendarnog meča na "Maksimiru", kada su Srbi i Crnogorci eliminisali Hrvatsku iz kvalifikacija za seniorski EURO. Utakmica mladih selekcija završena je remijem 2:2, a strijelci za srpsko-crnogorski tim bili su Branko Bošković za 0:1 u 44. minutu i Ivica Francišković u 75. minutu za konačnih 2:2.
Bošković je dao gol na asistenciju saigrača iz Crvene zvezde Branka Jelića, a onda je "rafalom" pucao po tribinama.
"Hahaha, joj nemoj mi to spominjati. Šalim se. To je bilo radovanje u stilu Gabrijela Batistute. Ni sam nisam znao šta me je snašlo. Poslije debakla u prvom susretu protiv Hrvata u Beogradu od 2:6, gdje sam bio na klupi, kada smo bili favoriti i kada su se angažovali igrači iz A reprezentacije, u revanšu smo bili oslabljeni. Selektor Milovan Đorić se posvađao sa dosta igrača i dosta njih je otkazalo. U Zagreb smo išli bukvalno sa ekipom iz naše lige. Kada sam dao gol, prvo mi je u glavi bilo kako se Batistuta raduje i tako se desilo da budem neki kao heroj", rekao je Bošković za "Glas Srpske".
Bošković je tada bio zvijezda u usponu i znalo se da ga čeka veliki transfer, kao i da Zvezdu očekuju velike stvari sa njim. Dolazak na "Marakanu" bio mu je velika želja dok je igrao u Crnoj Gori.
"Ja bih svojevremeno i pješke došao u Zvezdu. Sramota me je bilo da tražim bilo kakve uslove, da ne bih pokvario transfer, da mi neko ne bi rekao: 'Ajde mali, vraćaj se kući'. Meni je bilo samo bitno da dođem na 'Marakanu'. Da su ponudili ugovor na deset godina, a ne na pet koliko sam potpisao, ja bih pristao. Samo mi je bilo bitno da obučem taj dres. Na Zvezdu gledam kao na Real Madrid, bez obzira na rezultate. Mislim da je Pižon Petrović rekao da pravi navijač Zvezde za nju navija i kad ona nije kako treba. Nisam neko ko kritikuje. Nikad ne bih nešto negativno rekao za moj klub. Taj klub je za mene nešto više nego bilo koji drugi. Za Zvezdu sam uvijek davao 30 odsto više nego za bilo koji drugi klub. Kada igraš u Zvezdi nema veze koje s druge strane terena. To bih volio da i ovi igrači sada nauče, jer moraju biti svjesni da predstavljaju klub koji je bio prvak svijeta. Ispali smo tada od Bajera iz Leverkuzena, u Beogradu je bilo 0:0, a tamo su nas dobili 3:0. Ta ekipa je igrala ono čuveno finale Lige šampiona protiv Reala. U Beogradu smo mogli igrati sa bilo kim."
U Zvezdi je 1999. zaigrao i sa Dejanom Savićevićem.
"Gledao sam ga kao idola u najjačoj ligi, Seriji A i odjednom nakon par godina ja sjedim do njega u svlačionici i treniram s njim. Prvi moj derbi protiv Partizana igrao sam s Dejom. Bio je igrač utakmice, on je koliko se sjećam u novinama dobio ocjenu 8,5, a ja 8. Namjestio sam pokojnom Cunetu Gojkoviću gol. Inače, na tom meču Goran Drulić je dobio crveni karton i ostali smo s igračem manje. Pokojni Goran Bunjevčević je bio libero i svi su tako igrali. Dejo mu se nakon isključenja Drulića okrenuo i rekao: 'Igraćemo sa četvoricom u liniji'. Mi se pogledasmo, nikad to nismo igrali i stanemo u formaciju 4-4-1. Izvukli smo remi protiv jakog Partizana."
Poslije dvije titule sa Crvenom zvezdom i osvojenim Kupom 2002, otišao je u Pari Sen Žermen.
"PSŽ iz mog perioda i ovaj danas se dosta razlikuju. Klub ima tradiciju. Klub je veliki, da li zbog samog grada ili igrača. Mlad je klub, ali ima renome. Ko bi odbio Pariz? Ni ja nisam puno razmišljao. Iako sam prije transfera imao ponude iz Italije, ali stariji igrači su imali prednost za odlazak, takva je bila politika kluba. Nije bilo kao danas, odigraš tri utakmice i prodaju te poslije šest mjeseci."
Branko "pucao" po Hrvatima u Zagrebu, pa ga Zvezda prodala PSŽ-u: Podmetnuli mu Ronaldinjov broj, shvatio je sve
S obzirom na to da je došao na poziciju ofanzivnog veziste, pisalo se i pričalo da stiže u Pariz da mijenja Ronaldinja, ali uvijek su mu takve priče smetale.
"Vahid Halilhodžić me je gledao i doveo, jer im se povrijedio jedan igrač. Bukvalno u posljednjim minutama prelaznog roka sam prešao u Pariz. Prije toga sam sa Zvezdom igrao kvalifikacije za Ligu šampiona. Pomirio sam se da ostajem. Poziv je stigao iznenada i sa ove tačke gledišta, da sam imao iole bolji ugovor u Zvezdi rekao bih da bih razmislio. Ali, jednostavno četiri i po godine sam proveo na 'Marakani' i nisam imao neki veliki ugovor. Tako da je to bila odluka samo da riješim egzistenciju, a nisam gledao da li mi klub, liga i ostalo odgovaraju. Bio sam mlad. Pisalo se da mijenjam Ronaldinja, ali mene je iskreno sramota kada neko to priča, jer je Brazilac bio najbolji igrač svijeta. Sve mi je to natureno, ima pozadina zašto nisam pokazao sve koliko sam mogao. Recimo moj broj nikad nije bio 10, već 11. Broj sam uzeo na njihovo insistiranje i sav teret je pao na moja pleća, ali nema veze, nikad nisam bježao od odgovornosti. Mislim da sam ipak ostavio neki trag."
Iako je u tom periodu bilo govora o njegovim nesuglasicama sa Halilhodžićem, Bošković ističe da su uvijek imali dobar odnos.
"Stvarno smo imali dobar odnos. Meni je smetalo recimo, dam Olimpiku iz Marseja dva gola, a on me ne povede na sljedeći meč i kaže mi da odmorim. Nisam kao mlad igrač mogao da se nosim s tim toplo-hladno sistemom, čas igram, čas sam na klupi. Da sam bio iskusniji znao bih kako bih se postavio. Na meni se sve slomilo. Sa Ljubojom je imao problem na nacionalnoj osnovi, jer je javna tajna da je Ljuboja pričao da su mu jedina dva trenera koja su ga sputavala u karijeri bili Halilhodžić i Faruk Hadžibegić."
Poslije Pari Sen Žermena ponovo ga je htjela Zvezda.
"Tačno je. Nakon dvije sezone u PSŽ-u imao sam ponudu da se vratim nazad. Stojković je postao predsjednik i kontaktirao je sa mnom, ali jednostavno, svježe sam otišao u inostranstvo. Htio sam da ostanem u Francuskoj, a prije toga sam četiri i po godine bio u Zvezdi. Nije baš bio pravi tajming za povratak-"
A, onda je napravio najveću grešku u karijeri. Troa ga je pozvao, a on je potpisao i brzo shvatio da nije trebalo.
"Prelazak u Trou je moja najveća greška u karijeri. Sve je to super, mali klub, dobra sredina, ali jednostavno nije mi odgovaralo da se cijelu utakmicu branim. Kao lijevo krilo više sam igrao lijevog beka, jer smo se stalno branili. Borili smo se za opstanak i tu je bila greška u mom izboru, ali nagovorili su me, pritiskali su me, što iz kluba, što menadžer, što i ljudi iz Troe."
Kada se pomene reprezentacija, Bošković ne krije koliko ga je zaboljelo "brisanje" sa spiska pred Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj.
"Kada sam prešao u Francusku, mislim da je tada Petković preuzeo reprezentaciju. Bio sam tu, igrao kvalifikacije. Pozivan sam bio na sve turneje i kada je izašao spisak za Mundijal, nisam samo ja bio sklonjen, sklonili su još dosta momaka, a u Njemačku su išli i neki povrijeđeni igrači. Baš sam bio razočaran. Jednom se ide na Svjetsko prvenstvo u karijeri. Niko mi se poslije nije javio. Odigrao sam dosta utakmica. Protiv Italije asistirao sam Saši Iliću za gol."
Crvenu zvezdu i dalje prati i raduje se njenim uspjesima. "Kad god mogu gledam utakmice, sve pratim. Drago mi je što je generacija koju je vodio Vladan Milojević uspjela da uradi ono što mi nismo. Bilo mi je puno srce, prvi put sam sebe protiv Jang Bojsa uhvatio da reagujem kao navijač, obično mirno pratim utakmice, ali su me momci silno obradovali."
f