Vladimir Beara sahranjen je 11. avgusta 2014. godine, ali ne u skladu sa svojim željama. Iako je za života podigao pravoslavnu grobnicu u svom selu u Dalmaciji, supruga je odlučila da ga sahrane kao katolika u Splitu.
Kada se priča o najvećem golmanu svih vremena od mlađih čujemo Manuel Nojer. Od onih koji su sada već srednja generacija Đanluiđi Bufon ili Iker Kasiljas. A od onih malo starijih Jav Jašin... I životom su spremni da brane uvjerenje da je sovjetski golman - po kome danas i nagrada za najboljeg čuvara mreže nosi ime - najveći koji je ikad stajao među stativama.
Međutim, Lav Jašin ima sasvim drugo mišljenje. Kada su njega jednom prilikom pitali ko je za njega najveći golman na svijetu, tu je bez dileme ispalio: "Za mene je Vladimir Beara najbolji."
Ko je Vladimir Beara?
Cijeli život pravoslavac, a sahranjen kao katolik: Najvećem Srbinu u Hrvatskoj supruga odbila posljednju želju
Vladimir Beara je rođen u dalmatinskom selu Zelovo Sutinsko 1928. godine, u srpskoj porodici. U poslijeratnom periodu počeo je da se zanima za fudbal i igrao je za ovu ekipu do 1955. godine kada je prešao u Crvenu zvezdu, a do kraja karijere nastupao je još za Alemaniju Ahen i Viktoriju Keln. Pamtićemo ga i sa gola reprezentacije Jugoslavije za koju je upisao 59 nastupa - za devet godina u državnom timu - i bio je dio generacije koja se sa Olimpijskih igara u Helsinkiju 1952. godine vratila sa srebrom oko vrata.
Koliko god da je njegova igračka priča bila zanimljiva, toliko je i ona životna, pošto su ga neminovno mnogi počeli svojatati po rasparčavanju bivše države, a posebnu pažnju privukla je njegova sahrana.
Zašto je Beara sahranjen na katoličkom groblju?
Iako se za života izjašnjavao se kao Srbin, pravoslavac i želio je da počiva na pravoslavnom groblju u rodnom selu, u porti Crkve Svetog Ilije gdje su sahranjeni i njegovi preci, to se nije dogodilo. Vladimir Beara sahranjen je na Lovrincu, katoličkom groblju u Splitu.
Iako je već spremio grobnicu u rodnom selu - želja mu nije ispunjena. Sahranili su ga kao katolika u Splitu, na već pomenutom Lovrincu, uz opelo koje su služila tri fratra. Odluku je donijela supruga Jadranka.
"Ja sam odlučila da sahranimo Vladimira Bearu na Lovrincu i to je moje pravo. U Zelovu su mi rekli da je led oštetio grobnicu, a kad sam došla na grob, vidjela sam da led nije mogao da napravi to, već je to neko uradio namjerno", ispričala je tada Jadranka za hrvatske medije, objasnivši zašto je odbila da ispuni njegovu posljednju želju.
Pravili mu probleme jer je pravoslavac
Odluka njegove supruge Jadranke Coce (prije toga bio oženjen Boricom Jonić) sporna je prije svega iz razloga što je Vladimir Beara tokom života imao velike probleme zbog svoje vjeroispovijesti, posebno dok je igrao za Hajduk. Kako su pisali mediji, saigrači i ljudi iz Hajduka su išli do te mjere da su ga čak zbog toga i ponižavali, a upravo to je razlog zbog kojeg je 1955. godine napustio ovaj klub nakon osvajanje titule prvaka Jugoslavije sa Splićanima.
Bio je legenda Hajduka u tom trenutku, ali je odlučio da obuče dres Crvene zvezde sa kojom je potom osvojio tri titule i dva Kupa maršala Tita, a ostaće upamćen kao fudbaler koji je uz Dragana Džajića osvojio najviše titula u prvenstvu velike Jugoslavije (sedam), kao i po tome da su ga mnogi smatrali najboljim golmanom svoje generacije.
I ne samo svoje generacije...
Zamalo stradao kao dijete
Prvi s lijeva Vladimir Beara, veliki golman splitskog Hajduka i beogradske Crvene zvezde, kao borac 9.dalmatinske udarne divizije 1945.pic.twitter.com/peOUANuML2
— Aloner (@OkshasT)April 12, 2023
Beara je kao osamnaestogodišnjak posmatrao trening Hajduka na Starom placu, pa je dobio poziv da zamijeni tadašnjeg prvog golmana. Bio je tada kao električar po zanimanju, statirao je i u splitskom pozorištu kao baletan (čak i tokom fudbalske karijere), a kao igrač Hajduka osvojio je tri titule (1950, 1952. i 1955. godine), pa potom prešao u Crvenu zvezdu, sa kojom je bio šampion 1956, 1957, 1959. i 1960. godine, a osvajač Kupa 1958. i 1959. godine.
Tako su ga zbog svojih nevjerovatnih golmanskih karakteristika zvali "leteći panter" i "čovjek od gume", pamti se i da su mu dali nadimak "balerina sa čeličnim rukama", Vladimir Beara je u djetinjstvu bio nestašan i doživio je strašnu nesreću kada je jedva izvukao živu glavu.
Šta se dogodilo? Vladimir Beara je kao dijete udario glavom o kamen dok je s drugom djecom skakao u duboku rupu od zemlje i pijeska. Pao je u komu i ljekari u tom trenutku nisu imali dobre prognoze. Kako su pisali mediji, majka Marija ga je iz bolnice u Splitu zaprežnim kolima odvezla u manastir Dragović, gdje su mu čitali molitve za ozdravljenje pred ikonom Svete Petke. Vladimir se probudio iz kome i zbog toga je za života ostao religiozan.
Pamti se šta je uradio za Jugoslaviju
⚽️#WorldCup1958#Sverige1958
— Марко Црни (@markocrni1981)March 24, 2024
❤️JUGOSLAVIJA 3:3 PARAGUAY
sleva: Branko Zebec (kapiten), Vladimir Beara, Tomislav Crnković, Dobrosav Krstić, Novak Tomić, Radivoje Ognjanović, Zdravko Rajkov, Todor Veselinović, Vujadin Boškov, Aleksandar Petaković, Dragoslav Šekularacpic.twitter.com/lEUitslQ7K
Vladimir Beara bio je član tima Crvene zvezde koji je u Beogradu odigrao čuveni meč protiv Mančester junajteda, prije velike Minhenske tragedije. U dresu crveno-bijelih je u sezoni 1959/60 dobio Žutu majicu Narodnog sporta, kao najbolji fudbaler sezone. Bio je to prvi put da je golman proglašen najboljim igračem.
Za reprezentaciju Jugoslavije nastupao je od 1950. do 1959. godine i za nju igrao 59 puta. U finalu Olimpijskih igara u Helsinkiju 1952. godine odbranio je penal legendarnom Ferencu Puškašu. Jugoslavija je na tom turniru osvojila srebro.
Nastupio je Vladimir Beara i na tri svjetska prvenstva, a bio je i član FIFA tima svijeta koji je igrao protiv Engleske 1953. godine. Po okončanju igračke karijere postao je trener i radio u Njemačkoj, Holandiji, Kamerunu, Austriji i SFR Jugoslaviji, međutim nije imao značajnijih uspjeha.
"Vladimir Beara i Bora Kostić su najzaslužniji što je Zvezda osvojila tri titule za četiri sezone tokom pedesetih godina. Beara je jedan od najboljih golmana svijeta, poseban čovjek. Volio je svoju porodicu, nikome nije smetao i svi smo bili ponosni što ga poznajemo", rekao je Dragoslav Šekularac u jednom intervjuu nakon smrti "velikog Vladimira", a koji je sa golmanom igrao u Crvenoj zvezdi.
"Pamtim ga po tome što je jedne godine u Mostaru odbranio čak pet šansi, zicera, i mi smo pobijedili i postali prvaci Jugoslavije. Šta više može da se kaže o golmanu koji nam je na taj način donio titulu."
(MONDO - Milutin Vujičić)