Veljko Paunović održao je vrlo srčan i emotivan monolog o problemima srpskog fudbala, ali u njemu ima i "slabih tačaka" o kojima mora da se priča. Za najmanje tri stvari selektor Srbije nije u pravu i bez toga će Srbija teško naprijed.
Fudbalska reprezentacija Srbije nalazi se u jako teškom trenutku, možda i najtežem u 21. vijeku. Pet vezanih poraza samo su vrh ledenog brijega katastrofalne atmosfere oko srpskog državnog tima koji je partijama u Ligi nacija izgubio i ono malo ugleda kog je ostalo iz perioda kada je Dragan Stojković Piksi još bio omiljen među navijačima.
I najveći optimisti polako su počeli da dižu ruke od državnog tima pošto ni dolaskom Veljka Paunovića - jednom od rijetkih svijetlih tačaka srpskog fudbala - stvari nisu krenule nabolje. Paunović je gotovo godinu dana već selektor Srbije i djeluje kao da se nisu pomjerili sa nulte tačke, još žive u ukorijenjenim deluzijama da su "neko i nešto", ali i njegovima da to "ide nabolje, samo je potrebno strpljenje". I ne djeluje da oko toga dvije strane mogu da se slože.
Zbog toga je Veljko Paunović poslije poraza od Njemačke gotovo bio frustriran dok je pokušavao da objasni da nije sve tako crno kako se čini, ponavljajući da su tek na početku procesa i da je potrebno još mnogo vremena da bismo vidjeli neki napredak. Razumljiva je njegova strast da odbrani svoju tezu, ali u njoj postoje najmanje tri stvari za koje nije u pravu...
Ne, rezultat nije jedini parametar
Srbija je izgubila pet uzastopnih utakmica - ili ako ćete drugačije: sedam od devet od dolaska Veljka Paunovića. "Tukli" su je Englezi 2:0, Španci 3:0, Zelenortska Ostrva 3:0, Meksiko 5:1, Grčka 2:1 i na kraju Njemačka 2:0, dok su bili bolji od Letonije i Saudijske Arabije sa po mršavih 2:1.
Koliko god da bi Veljko Paunović volio da svi to zaboravimo i ignorišemo, šireći pozitivnu energiju i vjerujući procesu, teško je to ignorisati - prosto se dogodilo samo jednom, 2003. godine.
"Ako nam je samo parametar rezultat...", ljut je bio Veljko Paunović koji kao da je zaboravio da je veći problem od pet poraza što ni u jednom meču nismo bili ni blizu željenog nivoa igre: "Naravno da je svakako i utisak jedna od stvari koja je danas možda ostala drugačija nego u prethodnoj utakmici. Ali ako idemo iz utakmice u utakmicu i stalno smo na ringišpilu osjećanja, nećemo nigdje stići, a pogotovo je kod nas na Balkanu to. Ja ne znam odakle mi, s kojim pravom, mislimo da mi znamo više ili da smo u ovom trenutku spremniji od nekoga?"
U pravu je kada kaže da je Srbija mala zemlja i da su možda nekada i previše ponosni i žele da se takmiče sa najvećima, ali mi ne govorimo tu samo o rezultatu: Njemačka im je šutnula 32 puta ka golu (osam u okvir gola), dok su oni jednom sa 26 odsto posjeda; Holandija je šutnula 25 puta ka golu Vanje Milinković-Savića (osam u okvir gola) uz 67 odsto posjeda, pa Grčka 26 puta (devet u okvir gola) sa 61 odsto posjeda.
Dakle, ka golu Srbije upućena su 84 šuta za tri utakmice i primili su samo šest golova, uz njihov prosječan posjed lopte od 32 odsto. Da li je sada jasnije Veljku Paunoviću da nam nije samo rezultat parametar?
Ne, ništa nismo vidjeli od mladih
"Prvo imamo situaciju gdje gledamo da vratimo igrače i vratili smo pojedince (Tadić, Sergej) u reprezentaciju. Znači, pravimo s jedne strane jednu čvrstu bazu, a s druge strane i neke mlade igrače koje pripajamo reprezentaciji. Gledamo na duge staze, pravimo proces koji je potreban. Potrebno je vrijeme. Onaj ko nema strpljenja, ja ne mogu da mu ga dam", rekao je vrlo decidno Veljko Paunović, opet pomalo uljepšavajući stvarnost.
Srbija je zaista vratila pojedince u državni tim - Tadića u 39. godini i to poslije godinu dana ubjeđivanja, kao i Sergeja koga su imali u martu, pa nisu u junu, a onda ga nemaju ni za oktobar - i oni za sada nisu uzeli "ekipu pod svoje". Takođe, za sada je samo jednu utakmicu kod Veljka Paunovića odigrao najskuplji srpski fudbaler Dušan Vlahović (otkazao zbog sitnije povrede i to osmi put u posljednje četiri godine), što će reći da su miljama daleko od potrebnog kulta reprezentacije ka kome teže i koji su htjeli da dobiju dolaskom novog selektora.
Ni kada su mladi u pitanju, tu se nisu pretjerano istakli - prosjek godina protiv Njemačke bio je 28,6, što će reći da su u prosjeku bili za tri godine stariji od "pancera". Protiv Holandije su takođe bili stariji (27,6 - 26,6), kao i Grčke (27,9 - 25,2), tako da selektorova priča "ne pije vodu do kraja".
Nikola Simić i Mihajlo Cvetković počeli su protiv Grčke, Aleksandar Stanković i Kosta Nedeljković protiv Holandije, a mladi desni bek je bio od starta i u duelu protiv Njemačke - kao i Stefan Džodić. Ako već nisu imali ni rezultat, ni igru u pomenutim utakmicama, zašto makar nismo vidjeli mlade igrače od kojih se očekuje da vode reprezentaciju od idućeg ciklusa kvalifikacija? Izgleda da će se tek tada sjetiti Vasilija Kostova, Ognjena Mimovića ili Lazara Samardžića, fudbalera koji su nauštrb nekih veterana državnog tima gledali s klupe.
Ne, selektor neće promijeniti mentalitet
Veljko Paunović kao da još nije svjestan gdje je došao i želi da mijenja mnoge stvari, prije svega tjerajući navijače da spuštaju očekivanja od državnog tima, dok se takođe uhvatio i "ćorava posla" - promjene mentaliteta srpskog naroda: "Mi moramo da promijenimo naše vrijednosti - i govorim od prvog dana. Moramo da promijenimo naše kriterijume. Moramo da izađemo iz ovih okvira, a nažalost, malo je nas koji smo bili, vidjeli i radili negdje drugde i bili uspješni u tome. Kad dođem ovdje - ja dolazim da pomognem. I da vam kažem jednu istinu: nije samo fudbal odraz treninga, šta kaže selektor, šta kaže trener i šta oni rade u klubovima. Fudbal je odraz cjelokupnog stanja u našem mentalitetu."
Iako se radi o zaista optimističnom planu, to je nemoguće uraditi sam, kamoli kao selektor fudbalske reprezentacije Srbije koji se eto tek nekoliko puta godišnje nalazi sa fudbalerima - i uglavnom drugim grupama fudbalera. Njihov fudbalski mentalitet već je davno i duboko ukorijenjen u njima i počinje od školica fudbala, preko mlađih kategorija do vrata prvog tima, a posebna priča su oni koji su već "naučili" šta je fudbalska reprezentacija Srbije.
I tu se krije najveći paradoks - kako selektor očekuje da se promijene navike ekipe kojoj je prosjek skoro 30 godina i 50 nastupa za državni tim? To se, nažalost, neće desiti - Srbiji je potrebno potpuno čišćenje od "repova", kog kao da se selektor plaši, kako bismo mogli i da pomislimo da je veliki plan izvodljiv.
Za sada, bačeno je godinu dana, Srbija je napravila čak i nekoliko koraka unazad pošto u potrazi za onim što jesu, nisu saznali ni šta nisu. Ni kakav fudbal hoće da igraju, ni koji je njihov identitet, ni na koga mogu da računaju...
Slijede još tri utakmice u kojima mogu da se vade na to da se traže, kvalifikacije za EP počinju već u martu.