Znate, ma sigurno ste čuli za tog Argentinca duge plave kose i rasnog strijelca, koji je ostao čuven po izjavi: "Ako je kokain droga, ja sam narkoman".
A nije Klaudio Kaniđa bio loš napadač, naprotiv. Nadavao se golova gdje god da je igrao, između ostalih i za dva najveća argentinska kluba - River Plata i Boka Juniors.
U Evropi je pet godina proveo u Italiji, od grada ljubavi Verone, preko Bergama do vječnog grada Rima, gdje je rešetao mreže za "vučicu". Poslije se preselio u portugalsku Benfiku, a potom i nekoliko godina igrao u škotskoj Premijer ligi za Dandi junajted i Glasgov Rendžers.
Ipak, imao je baš onaj pravi "južnjački" temperament zbog kojeg se često sukobljavao sa trenerima u Evropi i mijenjao sredinu.
Dres "gaučosa" nosio je okruglo 50 puta i postigao 16 golova, ali svakako najvažniji su bili pogoci iz osmine finala i polufinala Mundijala 1990. godine u Italiji.
Prvim je izbacio Brazil, a drugim donio izjednačenje i penale protiv selekcije "azura", uništivši san tadašnjeg nacionalnog heroja Italije, Sicilijanca Salvatorea "Tota" Skilaćija.
Ali "Sin vjetra" kako su ga zvali u Argentini nije igrao u finalu zbog dva žuta kartona pa je Njemačka pod vođstvom Franca Bekenbauera postala šampion svijeta i to golom iz sumnjivog penala, koji je sigurno izveo Andreas Breme.
Iako mi je Kaniđa u to doba bio jedan od najomiljenijih igrača i neko s kim bi u tom periodu rado mijenjao život, barem kad je riječ o popularnosti kod tinejdžerki, Argentinci su nas Jugoslovene eliminisali u četvrtfinalu nakon boljeg izvođenja jedanaesteraca, pa sam odbijao da za njih navijam.
Sjećam se te utakmice u Firenci kao da sam je danas gledao, a vjerovatno je neću zaboraviti dok sam živ jer smo posljednji put zajedno na okupu gledali tekmu stari, buraz i ja, a stara iz kuhinje kibicovala...
Neću zaboraviti nikad crveni karton Refika Šabanadžovića, promašaj Deje Savićevića sa tri metra, prečku Piksija Stojkovića, uhvaćenu lopte uživo Tomislava Ivkovića velikom Maradoni, odbrane Serhija Goikoečee Dragoljubu Brnoviću i na kraju Faruku Hadžibegiću. Ne mogu, sve i da hoću, zaboraviti ni gromoglasnu podrške koju su imali plavi pod vođstvom selektora Ivice Osima na stadionu "Artemio Franki" od novosadske "Red Firm" zajedno sa "Red Army" odnosno "rođenima" iz Mostara.
Sakrio sam tada suze iza dugačke kose, koju sam pustio zahvaljujući i tom Klaudiju, koji je bio poput rok zvijezde, a zbog tvrdoglavog odbijanja da je ošišam, završio sam čak i na popravnom u prvom razredu Gimnazije.
Mislio sam da je to najgore što se može desiti u životu, na žalost, vrlo brzo su uslijedili događaji koji su završeni tako da sam poput velikog broja građana Bosne i Hercegovine bio primoran umjesto "ausvajsa" pokazivati izbjegličku legitimaciju.
Kaniđu sam praktično potpuno zaboravio, stigli su neki novi heroji i antiheroji, ali mi se u život vratio 2006. godine kada sam poslije tragičnog raspada Jugoslavije prvi put otišao u Sarajevo.
Završio sam do tada Filozofski fakultet, pronašao ženu svog života i već se nekoliko godina bavio sportskim novinarstvom u odavno "upokojenom" listu "Fokus".
Znate kakve su bile novinarske plate, a i danas nisu bog zna koliko bolje, pa sam koristio svaku moguću priliku da dođem do neke ekstra love. Tako sam na direktnu ženinu "prijetnju" da probam unovčiti gomilu nekorisnog i besmislenog znanja, riješio da upadnem u kviz "Super milijunaš".
Prošao sam nekakva testiranja kad jedno predveče zazvoni fiksni telefon: "Dobro veče, vi ste taj i taj, ja sam taj i taj...". Uglavnom, da skratim, dobro sam uradio te testove i pozvan sam da učestvujem u kvizu na OBN-u sa svim plaćenim troškovima, hotelom i da povedem jednu osobu tj. ženu.
Iskreno, cijeli put nam je bio neka vrsta "medenog mjeseca" jer na pravi nismo mogli da idemo zbog kako naši političari vole kazati "izuzetno teške finansijske situacije".
Posjetili smo strica, profesora matematike i fizike u penziji, koji je ostao da živi u Sarajevu, pojeli ćevape na Baščaršiji i divili se raznolikosti i šarenilu, kako se to popularno danas kaže, ljudskih resursa. S jedne strane, sreli smo nekog pankera sa krijestom u šetnji sa djevojkom sa 20-ak pirsinga po licu, a preko puta ulice, lika sa dugačkom bradom i podvrnutim 'tolama, koji je prodavao video kasete i CD-ove sa naslovima "Džihad", "Dženet"...
Ipak, bio sam nervozan kad smo stigli na televiziju, ali kad je došao red na mene voditelj iz Hrvatske je s par riječi smirio moju urođenu nesigurnost.
Prvih nekoliko pitanja je bilo iz opšte kulture, što bi vjerujem 99 odsto ljudi znalo tačno da odgovori, sjećam se do "praga" od 500 KM da je bilo jedino: "Ko umire u svakoj epizodi Saut Parka"?
Dakle, elementarno znanje...
Tačno sam odgovorio i na pitanje za hiljadarku, a onda je uslijedilo pitanje kao stvoreno za sportskog novinara: "Ko je postigao 1500. gol na mundijalima?".
Ne znam napamet, majku mu, ali kontam izračunaću od Montevidea 1930. otprilike, a imam i tri džokera.
Ponuđeni odgovori, ako me sjećanje dobro služi bili su Žist Fonten, Pele, Karl-Hajnc Rumenige i Klaudio Kaniđa.
Čim sam čuo njegovo ime, odmah sam se nasmiješio i pomislio - to care, ti sigurno nisi! Fontena sam takođe eliminisao jer je igrao prije 800 godina, pa sam zatražio džoker pola-pola. Plašio sam se da neće ostati Pele i Rumenige, ali je na sreću kompjuter ostavio Kaniđu i Rumenigea, pa sam sa stopostotonom sigurnošću, ma ruku bih stavio na panj, odlučio za Karl-Hajnca.
Hm...
Na moje, malo je reći iznenađenje, to nije bio tačan odgovor.
"Strmopizdio" me Kaniđa sa dvije milje na pet stoja što je vjerovatno njemu bilo premalo za dnevnu dozu kokaina. Uzeo mi čova više od tadašnje tri plate. Mogao sam da ga zamislim kako se cereka...
P.S. Još mu nisam "halalio".