Zašto sam navijač i Bosne i Hercegovine...
Od malena se trudim da budem pošten prema sebi i drugima, pa sam u skladu s tim, posebno u mladosti često ulazio u sukobe sa neistomišljenicima, koji su "igrom slučaja" bili uvijek većina.
Tako je i danas, mada sam naučio da svoje argumente više ne iznosim ukoliko neistomišljenici, po mom sudu, to ne zaslužuju, odnosno ukoliko nisu dovoljno tolerantni da saslušaju i nekog ko se s njima ne slaže. I da misle svojom, a ne glavom bilo kakvog mnoštva, od zajednice etažnih vlasnika, preko političke partije, pa sve do religije ili nacije.
A tako se dobijaju izbori...Urlanjem, prekidanjem, napadanjem, lažima, podmetanjima, prijetnjama, ukratko kreiranjem straha i nesigurnosti, a ne programom, razvojem, napretkom ili dosljednjošću pa onda možete da zamislite kako je to kad ste običan čovjek.
Elem, kad se raspala Jugoslavija, ona velika, naravno da sam ostao navijač države koja ju je naslijedila - SR Jugoslavija, pa potom Srbije i Crne Gore, te na koncu Srbije, jer pripadam srpskom narodu.
Navijač sam i selekcije Crne Gore takođe jer skoro deceniju ljetujem u Herceg Novom, gradu koji je u srednjem vijeku osnovao kralj Srba, Bosne, Primorja i Humske zemlje Tvrtko Prvi Kotromanić, a koji je prema starim spisima istoričara slavio identični slavu kao i moja porodica - Sv. Grigorija Čudotvorca.
Bodrio sam ranije često i Hrvatsku, praktično sve do samog finiša prošlogodišnjeg Mundijala u Rusiji s obzirom da mi je rođena žena Dalmatinka, ali sam prestao kad su plasman u polufinale "vatreni" proslavili pjevajući filoustaške pjesmuljke izvođača poznatog po "vanvremenskom" hitu "Jasenovac i Gradiška stara" u kojoj se veliča, i to u bukvalnom smislu, klanje Srba.
Da ne pričamo o hrvatskim fudbalskim navijačima, koji koriste gotovo svaku priliku da povicima "Ubij Srbina" ili "Srbe na vrbe", proslave sportski uspjeh svog nacionalnog tima, pa je onda još jasnije i prirodnije što sam prestao da bodrim "kockaste susjede".
E sad, "pitanje svih pitanja" sarajevske javnosti je navijanje za Bosnu i Hercegovinu, mada sam mišljenja da je to bespredmetno s obzirom da emocije nisu nešto racionalno. Nikom nije problem što Turčin treće generacije u Njemačkoj navija za Tursku.
Valjda je bitno da kao građanin ne pljačkam državu, da uredno plaćam poreze, poštujem zakone i dejtonski Ustav, pošto boljeg nemamo, ali eto, odgovoriću.
S obzirom da živim u BiH, imam i bh. pasoš pomoću kojeg s vremena na vrijeme otputujem izvan njenih granica, doduše rijetko zbog hronične "promaje" u buđelaru, nekako mi je prirodno da navijam i za "zmajeve" iako navijači stalno ističu zastave sa grbom pomenutog srednjevjekovnog kralja krunisanog u manastiru Mileševa, čime praktično podržavaju i moju porodičnu slavu.
Ti "ljiljani" mene lično ne vrijeđaju iako većina građana u Republici Srpskoj nema pozitivne emocije prema njima zbog proteklog rata u BiH, a bogami ni prema ovoj najnovijoj zastavi koju posprdno nazivaju baterijama "Varta".
Istinabog, taj rat, koji je po mom sudu, bio najviše bratoubilački jer nije bilo okupacije od inostranih sila, npr. Austrije, Njemačke, Turske ili štatijaznam, kao u slučaju nekih ranijih sukoba. Odnosno, da pojednostavim, bila je to borba za "porodičnu srebrninu" poslije, na žalost, prerano upokojenog djeda.
Na primjer u mom hodniku u zgradi bila su tri stana s tri različite nacije, a onda je moj stari preko noći proglašen "agresorom" kao da je došao sa Madagaskara i tu oteo nekom 64 kvadrata stambenog prostora i kao da našeg prezimena nije bilo u grobljima od Kulina bana do namijenjenih oslobodiocima od fašističkog terora.
Ne znam, i pored toga sukoba koji je nas sve unesrećio, prirodno je da su mi Edin Džeko ili Toni Šunjić, s kojima mogu da razgovaram na našem jeziku, kako god ga zvali, bliži od nekog tamo Kristijana Ronalda, Henrika Mktarijana ili Kostasa Fortunisa, s kojima bih, da imam priliku morao da pričam na engleskom jer jedino njega iole govorim. I to loše.
Sa "zmajevima" dijelim i zajedničku kulturu, na žalost i tešku istoriju, identičan mentalitet, čak i način razmišljanja, pa su mi sigurno bliži od Jermena, Grka, Rusa ili Portugalaca. Ma sigurno su mi sličniji i od nekih tamo Šumadinaca, Mačvana ili Vranjanaca, koje uzgred ne razumijem gotovo ništa iako govorimo istim jezikom.
Pored toga, imao sam i jako pozitivno iskustvo sa zeničkog "Bilinog polja", kada sam izvještavao sa utakmice baraža protiv Portugala (0:0) u kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo 2012. godine.
Tog 11. novembra 2011. godine tražio sam mjesto da sjednem i popijem kafu prije dvoboja u hotelu i kako je sve bilo "dupke" puno navijača BiH, posebno sa obilježjima BH Fanatikosa, razmišljao sam da uzmem piće i vratim se u sobu.
Kad začuh...
"Jarane, sjedi ovdje kod mene", rekao je jedan navijač, koji se prilikom našeg upoznavanja nije mogao "čudom da načudi", kako to da je neko iz Banjaluke, a pritom Srbin, došao da gleda utakmicu i navija za BiH.
"Ma daj ba, foliraš me", dodao je ovaj Sarajlija, kojem sam da bih prekinuo njegovo nepovjerenje "isukao" ličnu kartu sa sve ćiriličnim potpisom.
Odmah je izvadio telefon i počeo da zove svoju "raju" i moram priznati da sam se malo osjećao neprijatno, ne zato što sam se plašio da ću da popijem batine, već zato što sam se osjećao "kao da igra mečka", odnosno nekakvo čudo.
U roku od par minuta stigla je ekipa sa redom bošnjačkim imenima, koji su insistirali da s njima provedem vrijeme do odlaska na "Bilino polje". Da se ne lažemo, na trenutak sam pomislio da ulazak u automobil s nepoznatim navijačima (bilo čega i koga), a kamoli s fanovima u jaknama sa natpisima BHF, nije najpametnija odluka, posebno ukoliko ne pripadate "većini", ali eto, ja sam prelomio i u narednih nekoliko sati smo, pazi sad, obilazili kafane i restorane, jeli, pili i pjevali.
Svo nepovjerenje između nas nestalo je kad mi je stigla SMS poruka od brata, koji je već skoro 30 godina Novosađanin, u kojoj je pisalo: "Forza Bosna".
Da se razumijemo, u međusobnom meču između SCG i BiH šest godina ranije u okviru kvalifikacija za Mundijal u Njemačkoj sam bio uz "plave" i čak pisao protestno pismo tadašnjoj "Slobodnoj Bosni", koja je minimalan poraz "zmajeva" zahvaljujući pogotku Mateje Kežmana i huliganske ispade domaćih navijača izjednačila sa svim ljubiteljima fudbala u Beogradu, kao i sa cijelim srpskim narodom.
Tekst prepun mržnje su naslovili "Trijumf koljača", što me zgrozilo jer sam bio, do tada, redovan čitalac sarajevskog nedeljnika.
Hoću da kažem, priznajem, navijam za BiH da bih nervirao šoviniste iz svojih redova, a često znam i da stanem na "srpsku" stranu kad se u sarajevskoj javnosti počne gađati kamenjem za trun u banjalučkom oku.
A u svom im ponekad promakne i balvan.
P.S. I ništa od toga ne radim za pare, već za lični ćeif.
Pročitaje sve kolumne ŠataraŠ