Prošle su pune dvije decenije od jedne od najspektakularnijih utakmica Eura
/Piše: Pavle Knežević/
Svi ljubitelji fudbala u Srbiji to Evropsko prvenstvo 2000. pamte po dvije utakmice, dva spektakla i dva nezaboravna emotivna "rolerkostera", od kojih je ova druga jedan od najspektakularnijih mečeva u istoriji Eura.
Poslije nevjerovatne drame sa Slovenijom, za koju smo mislili da se ne može nikada nadmašiti, ubrzo smo dobili potvrdu da može još luđe!
Danas "obilježavamo" i dvije decenije apsolutnog ludila od utakmice: Jugoslavija – Španija 3:4. Vodili su tada "plavi" tri puta, ostali sa 10 igrača, a onda u nadoknadi vremena primili dva gola i na kraju izgubili.
Ali, prije nego što pređemo na meč, dvije činjenice se moraju pomenuti. Jugoslavija je na tom turniru odigrala i treći meč koji će ljubitelji fudbala dugo pamtiti, a koji ćemo mi htjeti što prije da zaboravimo. U pitanju je naravno poraz 6:1 od Holandije.
Druga činjenica jeste da susret Jugoslavije i Španije nije imao nikakav uticaj na ishod turnira i zato vjerovatno i nije na prvom mjestu liste najboljih mečeva Eura svih vremena.
Te 2000. godine, Jugoslavija je tada bila još pod sankcijama, još je na vlasti bio ratni režim Slobodana Miloševića, a narod u Srbiji bio je umoran od zatvorenosti, siromaštva, bombardovanja godinu prije i tog ljeta se već uveliko "kuvalo" ono što će se desiti u septembru i oktobru iste godine.
U međuvremenu, izlaz se tražio u sportu, prije svega fudbalu. Rekosmo, bila je to po imenima đavolski jaka ekipa, ali nikako nije uspjevala da ispuni potencijal. Koliko je ko mogao, pohitao je u Belgiju i Holandiju, a "plavima" nije falila podrška sa tribina.
Na klupi je bio legendarni Vujadin Boškov, koga su mnogi krivili za "pogrešnu" postavku igre (svi smo mi selektori, jel'te), a koga oni stariji pamte i po izjavi prije meča sa Holandijom. Uvijek protiv nas motivisani i aktivni Denis Berkamp pozivao je svoj tim da okrene leđa kada se bude intonirala jugoslovenska himna, ali pošto je njegov prijedlog, naravno, odbijen, novinarima je rekao da Jugoslavija "mora dati bar pet golova".
"Bolje pet nego šest", odgovorio je lakonski tada Boškov. Heh.
Ali, to je neka druga priča. Što se tiče utakmice, Jugoslaviji je trebao bod, a Španiji pobjeda.
U to doba Španija još nije postala fudbalska (i sportska) velesila kakva je danas. Bilo je to prije Mundijala i dva vezana evropska prvenstva (tri ukupno), doba poslije "furije", a prije dominacije. Ipak, bio je tadašnji tim prepun velikih imena: Kanjizares, Gvardiola, Jero, Elgera, Fran, Raul, Serhi, Mendijeta, Ečeberija, Pako, Ursais, Valeron…I Hose Antonio Kamačo.
Ukratko rečeno, Španija je tada važila za odličan tim koji nikad ništa ne uradi. I ovdje je ispala od kasnijeg šampiona Francuske odmah u četvrtfinalu.
Nego, utakmica!
Boškov se odlučio za defanzivniju varijantu, kako postave, tako i igre. U 32. minutu "sjevnula" je kontra, kada je na tom turniru fenomenalni Ljubinko Drulović pobjegao na svojoj lijevoj strani, a onda odlično šutirao u šesnaesterac, gdje se našao najbolji strijelac turnira i naša gol-mašina Savo Milošević, koji je glavom poslao loptu u mrežu.
Nije vođstvo dugo trajalo. Raul je sedam minuta kasnije poslao loptu kroz "buket" naše odbrane do Alfonsa, koma nije bilo teško da savlada Kralja za 1:1.
Bili su bolji Španci u tom periodu, samo Raul je imao tri vrlo izgledne prilike, ali buduća legenda španskog fudbala dva puta nije bio precizan, a jednom je Kralj spasao mrežu.
Boškov je na poluvremenu ubacio Dejana Govedaricu umjesto indisponiranog Vladimira Jugovića. To je uradio da bi uspostavio ravnotežu, ali je dobio i neočekivanu prednost u 51. minutu. Opet je Drulović pokrenuo akciju: sjajno je prodro, došao ka šesnaestercu, proslijedio loptu do Govedarice, a ovaj je sa same linije smjestio pod prečku! 2:1!
Nije ni smirio puls fudbalera, a kamoli navijača, a već je uslijedilo novo izjednačenje.
Ečeberija je prodro po desnoj strani, vratio loptu u sredinu, a onda je Munitis uradio praktično isto što i Govedarica minut ranije: sa ivice kaznenog prostora poslao je loptu u mrežu.
Treba reći i da je sudija Žil Vesijer dijelio žute kartone vrlo lako. Jugoslovenskim igračima dodijelio je pet, a u 64. minutu je Jokanoviću pokazao i drugi. Opet su "plavi" ostali sa 10 igrača.
Ni to nije pokolebalo ekipu. Siniša Mihajlović je u 76. minutu izveo slobodan udarac sa oko 25 metara sa desne strane. Niko nije uspio da kontroliše loptu, koja je završila kod Govedarice. On je nekako, pored dvojice defanzivaca, proslijedio na drugu stranu, a tamo je Slobodan Komljenović u skoku skrenuo u mrežu: 3:2!
Taj rezultat ostao je i po isteku 90. minuta, ali je sudija svirao pet minuta nadoknade. U četvrtom minutu tog perioda dosuđen je vrlo sumnjiv penal za Špance poslije pada Abelarda, koji je Mendijeta sigurno pretvorio u 3:3.
Urlali smo tada na televizor, psovali francuskom arbitru sve po redu, ali džabe. Kada je Alfonso minut kasnije postigao svoj drugi gol, nastao je muk. S jedne strane bijes zbog poraza i još jednog osjećaja nepravde prema nama, ko zna kog po redu tih godina, ne samo u sportu, a sa druge pred spektaklom koji nam se odigrao pred očima.
Ispalo je poslije dobro, Norveška i Slovenija odigrali su 0:0, tako da je Jugoslavija prošla dalje, a onda i bolno završila takmičenje, naše posljednje evropsko.
Ipak, poslije 20 godina, taj poraz manje boli, ali sjećanje na ovo ne blijedi.