U danu poslije derbija više se priča o saopštenjima klubova i reakcijama na suđenje, a o samoj igri ni riječi. I to dovoljno govori o meču.
Istaći najboljeg pojedinca 163. "vječitog" derbija je poput traženja igle u plastu sijena. Ne zato što su svi bili loši ili odlični, nego zato što su svi bili prosječni.
U redovima Partizana i Zvezde niko nije bio katastrofalan, još manje sjajan, pa je pravo pitanje šta ćemo to pamtiti iz ovog derbija koji je zapravo počeo podjelom bodova u Humskoj (1:1), a nastavio se prepucavanjima dvije strane Topčiderskog brda.
Naravno, glavna tema je suđenje, a o fudbalu (kom fudbalu?) više niko i ne priča.
Počelo je greškom Strahinje Erakovića, koji je jurnjavom za Lazarom Markovićem i stabilnom igrom u nastavku pokušavao da "niveliše" svoju ocjenu do granice prosječne, dok je Filip Stevanović, momak koji je iskoristio njegov kiks i postigao jedini gol za Partizan, u nastavku odigrao veoma "tiho" potrošivši se više u odbrani.
S druge strane strijelac jedinog gola za crveno-bijele Aleksandar Katai do šuta sa "kreča" u 75. minutu imao je mnogo bespotrebnih soliranja, koja nisu rezultovala ni sa čim konkretnim što bi moglo da mu drastično podigne ocjenu.
Nije bilo nikakve "dominacije" crveno-bijelih koju spominju iz Zvezde, sem u posjedu lopte - što samo po sebi nije dovoljno da biste bili dominantni na meču.
Takođe, nije tačno da je Zvezda bila "potpuno bezopasna", kako to ističu iz Partizana, pošto su gosti preko Gobeljića pogodili stativu i imali ozbiljnu šansu koju Falćineli nije pretvorio u gol, dok ništa više uzbuđenja posle gola Stevanovića nisu napravili crno-beli.
Sudeći po komentarima poslije meča, gdje su se oba tabora takmičila ko će više sebe da pohvali, djeluje kao da smo gledali duel Barselone i Real Madrida.
Ipak, to je samo paralelna stvarnost…
Još jednom je kvalitet fudbala u "vječitom" derbiju bio na ispodprosečnom nivou. To se i najbolje ogoli kada nema publike na stadionu, tada je potpuni fokus na dešavanjima na terenu, a upravo atmosfera sa tribina zamaskira da mi u stvari rijetko kada gledamo dobar fudbal.
GDE JE BIO NAPAD PARTIZANA?
Partizan je od ranog gola odlučio da se povuče, čuvajući ljubomorno jedan gol koji je mogao da ih dovede na minus pet, a to je funkcionisalo dok su imali snage.
S obzirom na to da je u redovima Partizana bilo nekoliko igrača koji nisu dovoljno spremni ili su veoma umorni (Jojić, Natho, L. Marković…) bilo je očekivano da će poslije popuštanja adrenalina ostati bez goriva za visoki presing koji je napravio u početku problema Zvezdi.
Čim je snaga počela da izdaje igrače Partizana i sa klupe nije bilo dovoljno kvalitetnih zamjena, počeli su da se povlače "u krilo" golmanu Stojkoviću i na kraju su primili gol.
Napad uopšte nije funkcionisao, odnosno oslanjao se samo na kontre, a Zvezda je minimalno rizikovala i rijetko kada im je dozvoljavala da po osvojenoj lopti dođu do poslednje trećine, pa stoga i ne čudi veliki broj žutih kartona u timu Dejana Stankovića.
Potpuno izolovani Takuma Asano i Lazar Marković nisu mogli sve sami da odrade, možda bi bilo drugačije da je na terenu bio Suma koji je zbog povrede oka rano napustio meč, ali svakako da dio tereta ide i na dušu veznog reda koji je veću bitku vodio misleći o odbrani sopstvenog gola, dok je rezultat bio pozitivan.
Odbrana je na kraju odradila solidan posao, ali to nije nešto što želite da istaknete u prvi plan kada zaostajete na tabeli, pa i ne čude prozivke iz tabora Zvezde zbog "igranja bunkera".
GDJE JE BIO VEZNI RED ZVEZDE?
S druge strane Zvezda je imala ozbiljnih problema u organizaciji igre, upravo zbog manjka rizika u pasu, a najviše jer "trojka" u veznom redu nije funkcionisala.
Sanogo je u posjedu lopte stajao ispred Erakovića, Degeneka i Rodića, svako od njih je teško distribuirao loptu ka naprijed, pa se na kraju sve svodilo na kombinatoriku ove četvorice igrača, što je najveći i udio posjeda lopte Zvezde.
Nikolić i Ben su igrali kao centralni vezisti, spuštali su se i tražili loptu, ali prvi zbog toga što je imao i dvojicu čuvara na leđima, a drugi jer nikada nije igrao na tom mjestu - nisu pružili mnogo.
Jasno je koliko su falili Ivanić i Kanga, ali nije opravdanje što Zvezda na klupi nije imala nijednog igrača koji je mogao da odgovori u ovom sistemu pošto su otišli Jovičić, Jovančić i Vulić. Odnosno, jedina opcija bio je Petrović, ali njegova forma je diskutabilna.
Kada je Zvezda malo promijenila sistem i zaigra sa dvojicom u napadu došla je do gola, ali mnogo više zbog toga što je Partizan bio neviđeno umoran.
Povlačenjem se pomjerilo i težište igre, pa su Nikolić, Katai i Falćineli bili mnogo bliže.
"MRVICE" OPTIMIZMA - DJECA NA TERENU
Ako je poslije svega viđenog potrebno izvlačiti i nešto lijepo, onda je to svakako što su od starta derbija na terenu viđena čak petorica fudbalera mlađih od 21 godine.
Partizanu je 18-godišnji Filip Stevanović donio i gol, dok je Svetozar Marković vodio velike bitke sa Dijegom Falćinelijem. Na kraju je čak i dobio pohvale svog trenera, a možda je malo više povjerenja Stanojević mogao da ima u mlade snage kada su izmjene u pitanju.
Dok su se Lazar Pavlović i Denis Stojković nadali minutima, šansu su dobili "prekaljeni" fudbaleri poput Milana Smiljanića i Ivana Obradovića.
S druge strane Strahinja Eraković je "gurnut u vatru", pratiće ga greška kojom je Partizan poveo, ali riječi ohrabrenja koje je dobio od Dejana Stankovića, i ostalih saigrača, govore dovoljno da mu u klubu veruju i da će ga podržati uprkos kiksu.
Meč su počeli i "roviti" Željko Gavrić, koji definitivno nije bio spreman za ovaj meč, pa je zamijenjen na poluvremenu, odnosno Veljko Nikolić koji je orkestrirao veznim redom Zvezde u nekim prethodnim mečevima, ali ovoga puta nije mogao da dođe do izražaja. Možda se i previše tražilo od njega i nije imao s kim da podijeli odgovornost u veznom redu.
Na kraju, dovoljno je reći da su tim bez pravog napada i tim bez pravog veznog reda postigli po gol, a to najviše govori o 163. "vječitom" derbiju.