• Izdanje: Potvrdi
Čitaoci reporteri

ČITAOCI REPORTERI

Videli ste nešto zanimljivo?

Ubacite video ili foto

Možete da ubacite do 3 fotografije ili videa. Ne smije biti više od 25 MB.

Poruka uspješno poslata

Hvala što ste poslali vijest.

Dodatno
Izdanje: Potvrdi

Ukucajte željeni termin u pretragu i pritisnite ENTER

Košarka mora da se voli, ne da se gleda kroz novac i slavu: Novica o svemu po malo - Bez prve B lige ne bih postao igrač

Kapiten Partizana je završio karijeru, a prije dvije godine je pričao o svemu

Novica Veličković Izvor: MN PRESS

Svirao je Novica Veličković kraj. Odlučio je da stavi tačku na dugu i uspješnu karijeru.

Potvrda toga je stigla danas i zvanično. A, kako je sve počelo i kako je to izgledalo iz njegovog ugla pričao je u Mondo podkastu prije dvije godine.

"Cijeli život se vučem iz toga. Meni je derbi posebna utakmica, toliko emocija, toliko stvari na terenu, oko terena. Emocija je 70-80 odsto moje košarke. Na nju radim dosta stvari kroz karijeru", počeo je Veličković koji je pored Partizana igrao za Real, Megu, Bamberg i Trabzon.

U različitim etapama je nosio crno-bijeli dres, kao dijete kluba, kao afirmisan igrač i kao veteran.

"Došao sam u prvi tim Partizana i kada mi neko doda loptu, vratio bih mu odmah da šutira. Ne mogu da kažem da sam bio tremaroš, već je bila neka blokada, nešto je to za mene bilo veliko. Vremenom sam se opuštao. Jedino opuštanje mi je bilo bacanje za loptu. Pomogao mi je mnogo Deki Milojević, on se stalno borio. Svaki trening sa njim je bio krvav, značio mi je mnogo."

Nastavlja u istom dahu:

"Vodimo 15-20 razlike, dobiješ šansu da igraš u posljednjih pet minuta. U glavi mi je bilo ne smijem da primim nijedan koš, nebitno mi je bilo koliko ću ja da dam. Ne smije da mi da koš onaj drugi, bio Gečevski, Focis ili ne znam ko. Uješću ga, šta god, udariću, baciću se na njega, samo nema koša. Bilo je to nagrađivano. Deki mi je razbijao tu tremu. Sjećam se meča protiv Budućnosti u ABA Ligi, udvajali su Dekija konstantno, mi smo imali dosta povrijeđenih igrača. Kaže mi prije toga da će mi izbaciti loptu i da šutiram i da ga ne zanima. Molio sam ga da to ne radi. Tri napada, tri lopte mi je izbacio, prvu sam promašio, dvije sam dao. Bilo je oko pet minuta prije kraja. Tu su još bili Avdalović, Božić, Šuput, Drobnjak, pravi mentori. Kasnije Kecman, imao sam pravo odrastanje.

Pokušao je tu ulogu mentora da prebaci na sebe u prethodnih par godina karijere.

"Trudim se da prenesem drugima. Fizički, sa svim ovim povredama, ne mogu izvedem 70 odsto stvari koje sam mogao kao klinac. Na neko iskustvo mogu da im pokažem neku caku, nešto šta treba. Kao najstariji im kažem da je osnova odbrana i da se igra defanziva. Svi znate da postignete koš, da kreirate, prvo razmišljaj kako ne smije neko da ti da koš, za napad ćemo lagano. Tvoj koš je svetinja. Na taj način ih savjetujem, da košarka nije dva poena kada te otpozdravi cijela hala, više sam volio igrače koji čine saigrače boljim, nego one koji su gledali da daju 20-30 poena. Neizvodljivo je da neko stalno daje toliko poena, jaki sistemi to ne trpe. Poznat sam kao neko ko se uvijek borio. Ko može da te zagradi, da se baciš na ničiju loptu, da prvi kreneš na protivnika, ne da dozvoliš da krene da te melje, kreni ti na njega. Tako sam se i ja mjerio sa onima koji su po 10 godina stariji od mene, prvi krenem, pa da vidim gdje sam. Bolje ja njega da napadnem nego on mene.

U prvi plan stavlja igranje u prvoj B ligi protiv starijih i snažnijih igrača.

"Igrao sam prvu B ligu i to mi je mnogo značilo, ne bih postao igrač da nisam tamo igrao. Igraš protiv namazanih igrača, ne protiv asova i igrača koji su ostvareni, već protiv onih koji doživljavaju to kao neki vid rekreacije, ne daju da ih neko dijete predribla i da ih uči košarci. Uslovi, tereni, to su mahom bile školske sale, negdje lopta ne odskače, negdje odskače. Mislio sam da neki tamo mogu da igraju ABA ligu, trudio sam se da shvatim zašto ne igra, pa saznam da je advokat i da mu je košarka rekreacija, a da ne možeš da ga dobiješ. Imao sam traume od nekih igrača, što ih više biješ to je za tebe gore. Sjećam se Karića, kako si tvrđi, on sve gori i gori."

Šesta Lična Novica Veličković
Izvor: MONDO

Drugačije vrijeme, drugačiji način rada.

"Putuješ sa prvim timom, treniraš, ide utakmica na kojoj možda imaš neki minut, možda nemaš. Onda se recimo vratim iz Slovenije, pa pokušam da se naspavam, doručkujem, da dobijem snagu da bih išao na Torlak da igram utakmicu i 35 minuta, to ne možeš da nadoknadiš. Ako si pravi ti ćeš bilo koji nivo da doživiš, igraćeš na maksimumu. Ako hoćeš da kalkulišeš to možeš na bilo kom nivou, ali tako nećeš dotaći neke zvijezde. Ako si pravi igraćeš i B ligu i srpsku ligu na maksimumu, ja sam se trudio tako da radim. Sjećam se, ne zadovoljim odbranu u prvom timu, pa u mladom timu čuvam plejmejkera 40 minuta i ne smijem da ga čekam na našoj polovini, već ga pritiskam preko cijelog terena cijeli meč. Ta prva B liga nije bila za potcjenjivanje. Preteška liga je jaka liga, nekolicina je imala jake uloge u KLS. Trudio sam se da, uprkos umoru i svemu, tih 35 minuta odigram dobro. U tom razvojnom klubu Partizana budeš bitan, stvari se vrte oko tebe. Treba da se nametneš svojim odnosom. Mnogo mi je značilo, ne bih mijenjao stvari da sam opet klinac.

Prisetio se i nekih zanimljivih okršaja iz tog perioda.

"Pamtim dobro, otišao sam u Grocku, lik tetoviran, 195 centimetara visok, igra centra, jak, ne možeš mu ništa. Ja jedva 100 kilograma, tek sam počeo sa nekim tegovima, ne možeš mu ništa. Dobij ga! Ne možeš. Ima 28-29 godina, sve fore zna, šta god da provučeš tu je. Onda u javnosti ode priča da sam u mladoj reprezentaciji, pa ti dođe tako neko da ti pokaže ko je tata. I toga nedostaje mnogo. Ne znam gdje se to izgubilo. Mlad igrač mora kroz minute i igru da stekne sigurnost, rutinu, igranje je zlato. Bitno je da igraš, za godinu dana ćeš naučiti neke stvari, nećeš biti svjestan koliko si naučio. Tek sada sam sjvestan koliko mi je to značilo. Sjećam se u prvom timu, gledam Milojevića koji igra 33-34 minuta, odmah sam ga pitao kako se ne umara, ja uđem tih pet minuta u igru i djeluje mi da ne mogu da izdržim 15. Kao mlad igrač juriš, trčiš na sve strane, tako je bilo u B ligi, njemu da me sačuva su dovoljna dva koraka, meni 10 treba. Iskustvo je važno, manje se trošim u ovim godinama nego kada sam imao 19", pojašnjava Veličković.

Poslije igranja u Partizanu je uslijedio prelazak u madridski Real.

"Bilo je mnogo klubova u opticaju tada, gledao sam trenerski da izaberem. Kada su se oni javili i trenerski se poklopilo u tom momentu sa Etoreom Mesinom, ekipa se pravila, ostalo je par igrača. Kada sam otišao tamo, ne znam da li bih za druge klubove kupio odijelo, ali sam vidio te izlaske iz aviona u tim odijelima. Jedna od stavki je bila da kupim to odijelo, da se pojavim tako iz respekta prema brendu i svemu. Nisu zahtijevali, ali ta putovanja sa kravatama, odelima. Samo su mi cipele smetale, klizaš se, brzo sam ih i sklonio, kombinovao sam odela sa patikama. Imao si nekad duža putovanja, pa ne možeš. Meni su cipele neudobne, ne mogu da funkcionišem u tome.

Fudbaleri su tamo bili poznatiji i praćeniji.

"Ne može da se poredi košarka sa fudbalom. Vidio sam jednom Lasanu Dijaru u gradu da šeta, toliko su medijski propraćeni. Dio gdje je Kristijano Ronaldo živio, uvijek je sjedilo 10-15 ljudi koji su samo čekali da on prođe kolima, da ga uslikaju, samo da ga vide na taj djelić sekunde. Oni ne mogu da izađu nigdje, o njima sve znaju. Mi smo bili slobodni, nismo imali problem nigdje, neko te prepozna, tipa Rejesa, Ljulja, Rudija, njih prepoznaju kao legende kluba, mi nismo, mogu i da kažem da nas baš i ne prepoznaju.

Srpski i španski derbi su ipak "nebo i zemlja".

"Ma, ni blizu. Moj odlazak tamo je bio kada sam navikao na ovo ovdje. Jedino što može da postoji je bilo ovo ovdje. Ne može da se poredi buka i navijanje u Srbiji, tamo te ne vole kada odeš u Barselonu i obratno, ali nije nivo galame. Nije toliko vruće, ne može da se poredi. Ne znam koliko u svijetu mečeva može da se poredi sa ovim. To su dva giganta koji uvijek imaju brutalne individualce i određene specijalce koji su godinama tu. Barsa je bila toliko dominantna tada, Viktor Sada, Grimau, Navaro koji je tata. Sve najbolje imaju Real i Barsa. Uživanje je igrati, hala je krcata, posebno kada je borba za trofeje. Odnos između ta dva kluba je veliki kao ovdje Zvezda i Partizan.

 Da ga nisu zaboravili vidjelo se tokom fajnal-fora u Beogradu kada su ga pozvali da sjedi u njihovoj loži.

"Najdraži su mi prijatelji oko ekipe, ekonom, doktor, fizio, Ereros koji je bivši igrač, direktori. Jako dragi ljudi su i bivši igrači, kada sam sjeo sa njima u Areni na meču sa CSKA bilo mi je baš drago. Zadržao sam super odnose, kada god su gostovali u Beogradu išao sam da ih vidim i uvijek se zadržimo po tri-četiri sata, ta delegacija koja ide, možeš da ih vidiš pošto su u velikom broju. I Real je familija. Taj odnos koji imaju prema legendama je poseban. Ništa se ne prepušta slučaju, klub se brine o igračima po završetku karijere, prave od njih legende."

Tokom razgovora u podkastu je jedna od tema bio sistem kvalifikacija i veliki broj FIBA "prozora", tada je Srbija uspjela da se kvalifikuje za Svjetsko prvenstvo u Kini na kom kasnije nije ostvarila uspjeh.

"Sistem kvalifikacija je pretežak, u toku sezone se ubacuju ti mečevi, tu su povrede, nagomilane utakmice. Mogu samo da pretpostavim koliko je njima teško, jer je meni kao veteranu odmor potreban. Evo imali smo sad Kup koji se završio u nedjelju, u ponedjeljak se okupljaju, u srijedu idu na meč, ne znam stvarno šta može da se uradi za dan dva. Ja sam prošao okupljanje pred kvalifikacije 2008. godine. Imali smo mjesec dana za pripreme, samo si razmišljao o tih sedam-osam utakmica. Ovdje imaš igrače koji su u NBA, Evroligi, dolaze iz različitih dijelova, napadi nisu isti, sve je drugačije, malo vremena.

Kao dvije bitne utakmice iz reprezentativne karijere izdvojio je Eurobasket 2009. i trijumf protiv Slovenije poslije produžetka (96:92) i godinu dana kasnije četvrtfinale Svetskog prvenstva i pobjeda protiv Španije (92:89).

"Kada je bila ta Slovenija bilo je drugačije, polufinale Evropskog prvenstva, prosjek godina 22-23. Mi mladi, Slovenci poubacivaše sve, svelo se na kraju na tu završnicu koja je meni djelovala kao vječnost. Teo da trojku, oni vrate, Teo opet, oni vrate. Toliko je preuzeo toga na sebe, pokazao je koliko može. Te stvari koje je uradio tada, hrabrost, zrelost, odluke koje je donosio. Onda Španci 2010. godine, preuzimanje sa Garbahosom, otišao sam ispod koša da probam da skinem skok. Ne možeš da znaš da li će ući, ali znaš da će Teo da je uzme ili će napraviti nešto da otvori drugima, ali će on donijeti odluku. Nacrtano je da on rješava to, ali treba to riješiti. Riješio je oba puta izvanredno. Imali smo tu neku glad, zajedništvo. Mi smo u te četiri godine do 2010. proveli oko devet mjeseci zajedno ujutru. Imali smo trčanje gdje smo padali na nos, povraćali, pa popodne još jači trening. Utakmica onda dođe kao odmor."

Novica Veličković, Miloš Teodosić Izvor: MN PRESS

Žali zbog jedne stvari - što nije draftovan u NBA Ligu. Imao je treninge u Sijetlu koji je imao šest pikova tada.

"Kada sam otišao tamo shvatio sam da je sve tamo atletizam ili ako si Evropljanin onda da si brutalan šuter. Osim recimo Pau Gasola. Tu je Nikola Jokić koji je atipičan. Postoje neka mjerenja, treba da se skoči iz mjesta, visina i težina se podrazumijevaju. Od čunja do čunja, pipanje čunjeva. U suštini sam sve to odradio. Poslije mi bilo žao što sam bio tamo, mada mi je bilo drago što sam vidio to. Nije moj stil bio da skočim metar, igrao sam više na čitanje i neke druge stvari, atletizam mi nije bio jača strana. Svakome želim da bude draftovan, to je negdje zapisano, znači ti to kada si mlad. Kada sam vidio ko se bira na draftovima i da bi u ABA ligi imao tri-četiri poena u prosjeku. Vidim u Zadru ili Hemofarmu boljeg igrača od njega. Zbog Derika Rouza sam krenuo da gledam NBA intenzivno."

Davao je tada izjave medijima koje, iz kasnije perspektive, možda nije trebalo.

"Izjavljivao sam tada da me ne zanima, nisam razmišljao o tome. Meni je evropska košarka zakon i to stvarno mislim. Obožavam taktiku, meni je to dobro. Imaju i oni skaute sa ovih prostora, pa čuju ili pročitaju. Želio sam da igram u velikom evropskom klubu, tako sam razmišljao. Možda sam pogriješio što sam javno to pričao. Poslije naporne sezone, titule, momentalno ideš na neke treninge tamo. U Sijetlu sam bio poslije 24 sata puta, ne znam gdje sam. Budim se u 4 ujutru, ne znam gdje se nalazim. Daju mi doručak, pa testiranja, trčanja. Bio sam preumoran, mada sam dobro odradio. Recimo driblaj samo desnom ili lijevom rukom. Krivo mi je što nisam bio draftovan. Više im odgovara neki koji je brži od mene ili može da skoči više, nisam malo skakao, ali ni blizu kao neki. Jedna vježba je bila sa nekim ljestvicama, pojavi se lik i iz mjesta pipne sve, ja pipnem tri od 40. Nema zalet, nema ništa, skoči i pipne sve. Druge stvari se tamo gledaju. To je i potrebno za NBA. Drago mi je kada vidim koliko naših ima tamo i da se dobro snalaze. Nisam gledao nikad NBA meč uživo i krivo mi je. Igrao sam protiv Jute, frapirao sam se, zaledio sam se. Plejmejker Deron Vilijams. Igra pleja, duplo jači od mene minimum, način na koji dribla loptu u preuzimanju, ne vidim koliko je prebacuje kroz noge, iza leđa, odabere stranu i ode, mogu da stanem u stranu, ali će on proći. Bio je tada Ol-star igrač, nevjerovatno."

Novica Veličković, Rade Zagorac Izvor: MN PRESS

Još tada je bilo priče o odlasku u penziju...

"Kako se bliži kraj razmišljam o mnogo stvari. Odluka nije ni malo lagana. Meni se to bliži, razmišljam šta i kako bih. Sve sam dosadniji sa objašnjavanjima, pokušavam da im prenesem bar malo nečega, volim teren, meni je teren energija. Dođe pola igrača nervozno, sve to vuče neku energiju, ljudi ne shvataju koliko je teško biti trener. To je 24 sata mozga u košarci. Ni malo lagano nije. Uopšte raditi u klubu, to zahtijeva možda i veće odricanje nego igrački dio. Kao igrač imaš trening, pa odeš na kafu, ručak, spavanje, pa popodnevni trening, pa vidiš ako te nešto boli paziš se ili se iskidaš što ja više volim. Trener treba da spremi prijepodne, popodne trening, pa skauting, razmišljanje o igračima, baš težak posao. Ne znam šta ću, ali volim teren. Volio bih da me nešto uvijek drži na njemu. Od 10. godine samo o košarci razmišljam."

Iz njegovih reči se vidi koliko voli ovaj sport.

"Možda sam i previše razmišljao kao klinac. Moraš košarku da voliš da bi ti ona sve vratila. Ne možeš da je posmatraš kroz novac ili slavu, ako je voliš sve drugo kasnije dolazi. Volim je mnogo, mnogo mi je dala. Upoznaš toliko ljudi. Meni je ekstra trenerski posao, ali je težak. Da svako može da bude trener vjerovatno bi bio vrhunski, ne bi bio samo jedan Željko Obradović. U svemu tome je na vrhu, da ih ima bilo bi ih više. Prije nekoliko godina nisam igrao i uzeo sam da sudim meč, sve je bilo drugačije, ne vidim da li je faul ili nije, sve se brzo dešava. Na terenu perfektno vidim stvari, kada si sa strane, kontrola odbrane i napada. Treba da ispraviš ovog što je pogriješio u odbrani, pa onda u napadu. Igračka karijera nema veze sa trenerskom. Ti imaš znanje poslije igranja, recimo Šaras. Kada sam prvi put igrao protiv njega, perfektno čitanje svega, pika, dodavanja, ma idi. Slušao sam Žoca nedavno, može da prepozna igrača koji će biti trener, da svaki može, vjerovatno bi bio. Nije lako tako nastaviti iz igračkih u trenerske vode.

Veličković i Smodiš Izvor: MN PRESS

Na kraju je uslijedilo standardno pitanje - ko je bio najteži za čuvanje?

"Ne bih Dekija Milojevića ni danas mogao da sačuvam. Oni mi se smiju, ja Pecarskom kažem da ti dođe Deki sad, pa da vidiš. Kad te udari ramenom u grudi... On je znao perfektno da koristi svoju silu, ti spašavaš goli život kad te udari, za to vrijeme on poentira. Kad sam došao u Megu, Deki nije igrao par godina, pa smo zaigrali jedan na jedan. Udari me, flešbek i kraj, nema dalje. Napredovao sam mnogo. Smodiš je bio najkrvaviji. Toliko je jake noge imao, struk, možda gore nije djelovalo, kada krene da zida to je doviđenja. Nekoga možeš da udariš, da ometeš. Meni je fora bila samo da ne primi loptu, snaći ću se. Fizički ne mogu da izdržim, volim udarac, ne bježim. On je bio jako prgav. Nije davao da ja njega kao klinac nešto, zakači me po ruci, sudije ne sviraju. Protrčiš pored njega, udari te. Da ga nadigraš, ma kakvi. Tu postigne 10-15 poena, pas u pravo vrijeme, čeka šut, iznudi faul. Bilo je tu još igrača. Vujčić iz Makabija, 27 poena, 10 skokova i 7-8 asistencija i to je bilo nevjerovatno. Zavrti pas kao na ulici kada se šalimo. Mnogo dobrih igrača, tadašnja Evroliga je bila paklena. Imao si samo u Panatinaikosu - Dijamantidis, Spanulis, Jasikevičijus, aj zaustavi pik en rol. Dijamantidis lijeva ruka jača, ova dvojica desna, ovaj čita pik ovako. Dijamantidis je bio nestvaran", zaključio je Veličković. 

Komentari 0

Vaš komentar je proslijeđen moderatorskom timu i biće vidljiv nakon odobrenja.

Slanje komentara nije uspjelo.

Nevalidna CAPTCHA

NAJNOVIJE

Kolumna - Nebojša Šatara

Navijači

MONDO Tim kola

FK BORAC

RK BORAC