Igrao je u Iraku i vidio razoreni Mosul. U Gruziji su ga gađali u hali, a trener je mislio da je Željko Obradović! Pamtite ga iz Partizana, ali priča Aleksandra Mitrovića je mnogo više od nekoliko minuta koje je odigrao na F4 u Parizu. Zavalite se - ovo je za film!
/piše Nikola Lalović - mondo.rs/
"Neće ni siromašniji od Srba da odu u Irak! Možda ja i jesam budala, ali neki drugi Srbin je jedini otišao u Sjevernu Koreju, Istočni Timor... Mi smo ovdje navikli na dosta spartansko vaspitanje i tretman otkad smo bili mladi. Što u sportu, što u porodici. Ja sam zahvalan roditeljima koji su mi dali svu ljubav ovog svijeta, razmazili su me u smislu pažnje i ljubavi, toga nikad nije manjkalo, ali bih dobio po nosi kad god nešto nije valjalo. Nikad nije bilo: 'Pusti ga, naš je.' Iz toga su rasli normalni ljudi", počinje svoju nevjerovatnu košarkašku i životnu priču za MONDO Aleksandar Mitrović.
Ime koje zvonu u ušima navijača Partizana ne samo zbog smederevskog napadača koji pomijera granice već i zbog momka koji je došao 2009. godine došao iz Mege i kao klinac gledao Kecmanovu trojku u Zagrebu, pa i Mekejleba, Robertsa, Marića i Veselog u Parizu na F4 Evrolige. Kao mladi talenat sa klupe je čekao šansu, skupljao minute. Dvije godine kasnije Peristeri mu je bio prvi inostrani angažman, a da mu je tad neko rekao da će 2024. moći da kaže da je košarku igrao u Iraku, Mongoliji, Tajvanu, Bahreinu, Kataru, Saudijskoj Arabiji, Gruziji...
"Teško da bih vjerovao! Nekako to vidim kao ljepotu života, jer te odvede na najvjerovatnija moguća mjesta, makar u mom slučaju. Volim to da često ponovim - zadovoljan sam karijerom i životom. Gledam život na mikro nivou, ja sam srećan što sam se danas probudio, što su svi moji dobro i zdravo, lijepo mi je što mogu da sjednem i da popričamo. A mjesta koja sam vidio i sve što sam doživio, to je nešto što vrijedi više od samog novca koji sam zaradio", priča Aljoša Mitrović.
ALBANCI? JEDINO SAM SE SA NJIMA DRUŽIO!
Igrao F4 sa Partizanom, pa čekao ISIS u Mosulu! Intervju: "Ja sam Srbin, za mene su Iračani heroji"
Osvajač bronze na U16 prvenstvu Evrope u Španiji 2006. godine bio je definitivno jedan od najvećih talenata u državi. Trebalo je hrabrosti i svjesnosti da 2017. kada je prvi put kročio u Aziju potpuno promijeni svoj put. Više nije cilj Evroliga nego život, iskustvo, ali i neka druga košarka.
"Kada sam pao sa visokog nivou sa 20 ili 21 godinom nisam se osjećao lijepo i nisam bio zadovoljan onim što mi se nudilo. Prvi odlazak u Aziju je bio skroz slučajan sa 27-28 godina, ali kada sam vidio kako to izgleda i da tamo mogu mnogo više iskustava da doživim tamo nego igrajući u Evropi Češku, Slovačku, neka bude i Poljsku, to me nije zadovoljavalo. Pogotovo što je došlo do jednog pomeranja pozicija u košarci. Ja sam odgajan kao bek, plejmejker, međutim visinom sam krilo. Centri su sada niži, plejmejkeri su niski i košarka koja se meni nudila je da ja stojim u uglu i da idem na skok u napadu dok američki plejmejker dribla loptu 40 minuta. To nikako nisam mogao da igram jer nisam taj tip igrača. Smatram da sam mnogo obučeniji, jer sam stvarno sarađivao sa vrhunskim trenerima."
Poslije Partizana bio je u Podgorici koja mu je ostala u lijepom sjećanju, pa u Metalcu iz Valjeva, a poslije Peristerija 2012. sljedeća inostrana destinacija bila je Slovenija.
"Ja sam igrao u Laškom, to je grad nepostojećih ljudi! Navodno je populacija 3.000, jako je lijepo, ali je premalo. Nemaš nikakav sadržaj, to je faktički odmorište za bogate babe i dede iz Austrije i Njemačke. Upoznao sam finih ljudi u Sloveniji, ali ono što je tipično je što sam se u Laškom najviše družio sa Albancem koji drži poslastičarnicu i sa Albancem koji drži giros na željezničkoj stanici. Oni su mi nekako bili najpribližniji", prisjeća se svojih dana prije pune decenije u Zlatorogu.
U Rabotničkom je krenuo 2015. godinu, ali je brzo otišao u Bugarsku i tamo zatekao – drevni grad! Nekadašnji Filipopolj, poprište jedne od najvećih bitaka Aleksandra Makedonskog! "Ja sam živio u Plovdivu, mnogo je lijep grad, jedan od najstarijih na svijetu. Tu imaš rimski amfiteatar u centru i oni su uspjeli da ga sačuvaju. To je gospodsko mjesto, imaš dosta turskog, grčkog uticaja, ima dosta prosvećenih ljudi. U Bugarskoj sam stvarno uživao i tamo sam poslije dvije sezone u kojoj nisam igrao kako treba vratio samopouzdanje i stvarno sam bio dobar."
"VALJDA DOBIJU BODOVE AKO TE DIGNU NA HAUBU"...
Igrao F4 sa Partizanom, pa čekao ISIS u Mosulu! Intervju: "Ja sam Srbin, za mene su Iračani heroji"
Poslije dvije dobre godine u Akademiku iz Plovdiva krenuo je zapravo put Aljoše Mitrovića koji će ga obeležiti. Ipak te 2017. godine otići u Aziju, nije bilo lako...
"Bilo je kasnije tih situacija, da mi se neki ljudi smiju jer ja igram po Aziji, a poslije zovu: 'Hej, hajde sredi nam neku Dohu...' Treba ipak preskočiti to u glavi, da je to bila makar Kina ili Japan, jer to ipak zvuči ozbiljno", počinje on, pa objašnjava kako se odlučio da zaigra košarku u Dohi: "Ja sam u januaru otišao u Mladost iz Zemuna jer sam shvatio da nema ponuda koje sam želio – Poljska, Češka ili Švedska gdje sam prošao pripreme i morao da napustim klub jer mi je pukla Ahilova tetiva. Dogovorio sam se sa ljudima iz kluba da potpišem otvoren ugovor i na kraju je ispalo da sam poslije samo jedne odigrane utakmice dobio poziv iz Katara od srpskog trenera Miše Dobričana. Njemu se u tom momentu povrijedio igrač, naš pokojni drugar Nemanja Miljković, divan momak. On je htio četvorku/peticu da zamijeni dvojkom/trojkom i mene je zvao. Meni se to svidjelo, bilo mi je dovoljno egzotično, dovoljno mi je djelovalo kao izazov, to je totalna nepoznanica. Kad iz Poljske ideš u Češku, iz Češke u Belgiju, to je nešto slično, na šta si navikao. To je Evropa, spreman si tu na sve. Sa te strane mi je Katar bio jako interesantan i nije mi trebalo puno da razmišljam. Bolje mi je djelovalo da završim sezonu kupajući se na plaži nego putujući po Srbiji u KLS-u."
Otići iz Evrope u Aziju, u drugu kulturu, klimu, gdje se igra neka potpuno drugačija košarka nije lako. Ali je najteže privići se na arapski saobraćaj! "Bio je kulturološki šok i navikavanje na neke stvari na koje ovdje nisam navikao. Na neki način opet učiš život, samo u drugoj zemlji i u drugoj kulturi. Bilo je novina u ophođenju sa ljudima, novina u redovnom životu, ali su mi novine u saobraćaju bile najtraumatičnije. Tamo svi voze moćne automobile i svi voze kao blesavi. Pritom, čim vide da voziš auto slabiji od 5.000 kubika ti si tamo meta, svi ti se nabijaju i pokušavaju da te istisnu sa puta, makar te bacili u jarak! A ne gine niko! Najfascinantnije je što se oni u takvom ludačkom saobraćaju snalaze kao carevi. Vide se izudarana vozila, ali kako se vozi, to nije ništa. Zapravo su ti ljudi majstori vožnje u tom haosu.", ističe Mitrović u razgovoru za MONDO, a onda dodaje da je na Istoku najrizičnije biti – pješak!
"Što istočnije to luđe! Staneš na ulicu kao pješak, niko neće da stane da je pređeš, a kad zakoračiš na put – on ubrzava! U Gruziji je to bilo još izraženije. Kako spustim stopalo na pješački prelaz automobil ubrzava, vjerovatno dobija određeni broj bodova ako me zvekne dobro", priča nam kroz osmeh.
Na pješačenje i vožnju se nekako navikao, ali trebalo je navići se i da je na tvojim plećima ogromna odgovornost. Čak i ako ubaciš 30 poena stoji ti mač nad glavom. "Košarka je isto bila jedna vrsta navikavanja jer sam došao iz Evrope. Nije bitno da li je to najviši ili neki malo niži nivo, imao sam sreću da iskusim to sve, u Evropi se svuda gleda timska igra i vodi se računa o detaljima koji su jako bitni za fundamentalnu košarku koju smo mi naučili da igramo. Tamo ti se sve svede na zvezde, da se lopta da strancu i da stranac mora da postigne što više koševa kako ga bogati šeik ne bi maltetirao ili poslao kući poslije utakmice. Mač nad glavom stalno! Tu sam prvi put vidio da neki igrači kojima ja ne mogu da priđem kvalitetom dobijali otkaze nakon mečeva sa 30 poena jer je neko iz kluba procenio da to nije dovoljno dobro i samo mu je uručio kartu za kući."
IGRAO ZA PRVAKA EVROPE – U STALJINOVOM GRADU!
Igrao F4 sa Partizanom, pa čekao ISIS u Mosulu! Intervju: "Ja sam Srbin, za mene su Iračani heroji"
Kada bi se na nekom kvizu pojavilo pitanje u koja je dva bivša prvaka Evrope igrao Aleksandar Aljoša Mitrović, teško da bi mnogo ljudi znalo odgovor. Partizana bi se svi sjetili, ali..."Dinamo Tbilisi je bio prvak Evrope u vrijeme Sovjetskog saveza! U vrijeme kada sam ja došao bio je to tim sa šampionskim ambicijama, prepun dobro plaćenih igrača, reprezentativaca Gruzije, a to je košarkaški jako pismena nacija. Oni znaju da igraju košarku i obožavaju je. Što se tradicije tiče osim nekoliko banera koji su tu u trening sali ne priča se toliko o uspjesima kluba za vrijeme SSSR-a", priča nam o potpuno nestvarnoj sezoni 2017/18 provedenoj u Gruziji.
Smještena između Dagestanaca, Uzbekistana, Kazahstana, Turkemistana, iznad Jermenije i Azerbejdžana, naslonjena na Tursku, blizu Sirije, Gruzija je zaista na geopolitički na nevjerovatnom mjestu na mapi svijeta. "A ti si tvrdo pravoslavno gnijezdo! Znaš koje je to ludilo! U momentu kada sam ja bio tamo bio je tu stari patrijarh (Ilija II, 90-godišnjak koji je na čelu crkve od 1977. godine, prim, aut) i oni su mi pričali: 'On kad bi digao ruku i rekao idemo na Tursku ili na Rusiju, cijeli narod bi krenuo!' Nevjerovatno."
Možda ne bi baš svako otišao u Gruziju da igra košarku, ali ko god može da je posjeti to ne bi trebalo da posjeti. Zbog prirode, hrane, vina... "Tbilisi je fenomenalan grad, on je uz rijeku Tkvari, grad koji ide u dužinu, a ne u širinu zato što su u širini brda. Najbolja stvar kod Tbilisija je što metroom stižeš svuda. Sovjetski metro – najbolja stvar na svijetu! Imaš samo jednu liniju od prve do posljednje stanice i tu si ti car. A hrana je sjajna, najbolja vina na svijetu, pa nije džabe Staljin pio kad su u njegovom gradu pravili, a i dalje prave, najbolja slatka vina na svijetu!"
Ipak Gruzini nisu baš najjednostavniji narod na svijetu. Očigledno da je to što su okruženi stalnim previranjima i što su preko glave prevalili baš mnogo istorije uticalo na njihov karakter. "Tamo ljudi imaju jako preku narav i koliko mi umijemo da budemo žalosno nesložni među nama, toliko Gruzini mogu biti mnogo gori, jer su možda i agresivniji od nas. To se vidi i na ulici, svađaju se ljudi, galame... Obična šetnja korzoom, ti vidiš da ljudi češu jedni druge rame o rame i okreću se i mršte se. Borba za prevlast stalna..."
IZ INATA UZEO TITULU KOD "GRUZIJSKOG ŽELJKA"!
Gruzija mu je donijela mnogo sjajnih iskustava, ali i titulu – osvojenu iz inata. Gruzijski "Željko Obradović" je trener koga sigurno neće zaboraviti. "U Gruziji mi je trener davao otkaz poslije druge utakmice finala! Jako čudan čovjek, on je gledao Željkove utakmice u Evroligi i kako vidi neku novu akciju – on potpuno promijeni sve u igri. Jedne nedjelje se igra sve za mene, druge nedjelje sam u ćošku, treće neću ni da igram, bilo je prilično suludo."
Navijači Crvene zvezde pamte Kutaisi po kultnim fudbalskim utakmicama sa ekipom Torpeda, a naš sagovornik po pravoj košarkaškoj atmosferi! "Mi smo te godine imali tim da se objektivno prošetamo kroz ligu, međutim sa trenerovim manevrisajem smo se baš mučili. Kao drugoplasirani smo ušli u finale i igrali smo sa ekipom koja je igrala najbolju košarku te godine - Kutaisijem. Ja to mjesto pamtim samo po sivilu, ali i dvorani gdje te 3.000 ljudi pljuje i gađa svime što stigne. Samo što sandale ne skinu da te gađaju. Jedna lijepa košarkaška atmosfera, ali stvarno jeste, to je stvarno lijepo", priča za MONDO Aleksandar Mitrović.
Sistem takmičenja je bio takav da je Dinamo igrao prve dvije utakmice u gostima, pa onda dvije kod kuće i majstorica je bila u Kutaisiju. Ali to je bilo sve samo ne normalna plejof serija...
"Prvu utakmicu tamo smo izgubili, drugu smo pobijedili, na sveopšte čuđenje. Pri povratku na večeri smo sjeli na pečenje i kapiten ekipe se pobunio što je igrao malo. Onako, kapitenski. Zaprijetio je da neće da dođe sutra na trening, a onda je trener rekao: 'Ako mi se on ne izvini, ja više nisam trener ekipe!' Naravno kapiten se nije izvinio i nama se trener sutradan nije pojavio na treningu. Imali smo tri dana između tih utakmica i za to vrijeme je pomoćnik koji je iz Srbije vodio ekipu. Na kraju smo namolili trenera da dođe i vodi utakmicu, ali je rekao da neće ništa da nam priča! Mi dobijemo tu treću utakmicu i umjesto da završimo u Tbilisiju mi se vraćamo u Kutaisi da nas Gruzini gađaju čim stignu... Naš trener naravno u prvih deset minuta dobije dvije apsolutno nepotrebne tehničke, ostavlja nas na cjedilu, kao prava muškarčina i mi na inat pobjeđujemo utakmicu!"
OTVARAJ VRATA, OVDJE IRAČKA POLICIJA!
A onda – kreće ludilo! Godina je 2019. i košarkaš koji je sa Partizanom išao u Pariz da igra fajnal for Evrolige našao se u Iraku! Godinu dana ranije u Bagdadu se svaki dan pucalo, zemlja je bila u haosu i ratnom stanju, a sada je on išao tamo da igra košarku. Zašto, pobogu?
"Što se Iraka tiče, ja sam to vidio čak i kao košarkaški izazov jer je ta liga bolja od katarske. A više sam gledao i kao životni izazov", priča on, pa objašnjava: "To je bilo godinu i po dana nakon rata. Da li sam ja pokušavao nekome nešto da dokažem? Vjerovatno najviše sebi, da mogu da se snađem i u tome, iako su roditelji, prijatelji i moja tadašnja djevojka, svi su bili u čudu kada sam ja rekao da ja tamo želim da idem. Pričao sam sa dva-tri igrača koja su igrala tamo prethodne sezone, oni su mi rekli da je sve bilo ok. Komunicirao sam sa konzulatom i naš tadašnji konzul mi je rekao: 'Ako si nekada želio da ideš u Irak sada je najbolje vrijeme, sada je mirno.' Ispostavilo se da je definitivno bilo tako, osim tog jednog privođenja kada me je komšija prijavio da sam američki špijun!"
Kao bijelac od dva metra nije se svidio komšiji u zgradi i on mu je na vrata poslao vojnu policiju. I to iračku! "Znam da me je cinkario komšija. Ja sam tog čovjeka upoznao prvi put i progovorio sa njim veče prije toga. i rekao sam da sam iz Srbije, da se bavim sportom, a on je nekako iz moje 'opasne' pojave zaključio da sam američki špijun i poslao mi vojsku na vrata!"
Ipak iz ove perspektive – komšiji je oprošteno. "U momentu kada se to događalo naravno ja sam uputio mnogo ružnih riječi na našem jeziku, koji je bogat ružnim riječima, jer nisam mogao da se iskontrolišem što mi se desila takva neprijatnost. Ali kad pogledam malo širu sliku Iračani imaju negativan sentiment prema Amerikancima i možda je u pitanju bio određeni strah. Ja sam i na ulici često puta imao situaciju da šetam sa saigračima Iračanima i prilaze drugi ljudi poluzapitano i ne baš pozitivno. Pitaju da li sam Amerikanac, ali čim im moji saigrači kažu da nisam Amerikanac mijenja se cijela kompleksija njihovog lica. Ne vole Amerikance i Britance. Poslije svega što im se desilo ja ih i razumijem", govori Aljoša, a nama je samo da se složimo.
Košarka je kaže, prilično kvalitetna, ali kako je izgledao svakodnevni život u Bagdadu? Jednom od najstarijih i najbitnijih gradova na svetu, ali i na mestu koje je doživelo svakakva razaranja.
"Nikakvih problema nisam imao, čak i kad sam bio sam ja sam uživao u Bagdadu. Meni se svidio njihov mentalitet, oni su slični nama. Hoće da se raduju, da popiju i pojedu, jako su društveni, meni je zapravo u Bagdadu bilo jako lijepo. Ja o Iračanima imam najbolje moguće mišljenje, pogotovo kada znamo šta su ti svi ljudi prošli. Prolazio sam kroz Mosul u dva noću godinu dana nakon razaranja i to je zaista tužno za vidjeti. Tužno je tek i pomisliti kakve implikacije ima sve to što se desilo. Koliko je ljudi raseljeno, koliko je poginulo. A neki drevni i hrišćanski i islamski hramovi su srušeni u svemu tome, a oni imaju veliki značaj za sve vjernike ovog svijeta."
IMAM ALI, ZLATNI KAVEZ I 'ISTINA' SA CNN-A
Kada pogledate toponime po Iraku svaki sa sobom nosi hiljade godina istorije. Od mjesta gdje je bio Vavilon pa sve do Nadžafa, Basre... Iskustvo iz jedne džamije koju je posjetio neće nikada zaboraviti. Na mjestu gde je sahranjen zet proroka Muhameda, imam Ali, ljudi doživljavaju nešto što je teško opisati rečima.
"Bio sam u Hili, to je grad koji je zapravo Vavilon. Proveo sam dva-tri sata tamo pokušavajući da nađem nešto što bi moglo da me uputi da je to drevni grad i nisam uspio da nađem. Da li sam bio loše usmjeren ili se o tome nije vodilo računa, ne znam. Bio sam u Nadžafu, to je grad u centralnom Iraku gdje se nalazi treća najbitnija islamska džamija. To je džamija imama Alija. Mene su saigrači zvali: 'Mi idemo tamo da klanjamo, da li bi želio da ideš sa nama?' Ja sam rekao naravno, jer ja hoću da imam to iskustvo, pošto mi se potrefilo da imam saigrače i šite i sunite. Osim što to izgleda grandiozno ono čime sam ja najviše bio oduševljen, pošto je u toj džamili u zlatnom kavezu uokviren grob imama Alija, ljudi koji se drže za šipke tog kaveza i strast sa kojom se oni mole... Meni je bila prosto nevjerovatna. Ja sam se zapitao: 'Čovječe, šta je ovo?' To je vjerovatno neka vrsta blagog transa. Vidi se da svi vladaju sobom, da niko nije pao u neku šizoidnu fazu, osjeća se da je to nešto što njih ispunjava snagom. To je nešto što treba vidjeti svojim očima. Fotografije unutra nisam mogao da pravim jer moraš da ostaviš telefon ispred, ali da sam mogao to da snimim... Kapa dole!", ushićeno priča MItrović za MONDO.
Iračani za Srbiju toliko i ne znaju, ali su im Jugoslavija i Tito poznati. A kao i u Srbi i Iračani imaju problema sa nekim 'istinitim' tumačenjima događaja. "Ja sam to iskustvo gledao kao sjajno jer ja države u kojima sam igrao uglavnom vezujem za ljude. A ja sam bio okružen uglavnom fenomenalnim ljudima. Svi moji saigrači Iračani i ljudi na koje sam nailazio kasnije su bili sjajni i trudili su se da mi objasne šta je i kako je. Koja je njihova verzija istorije, a ne ono što je servirano na CNN-u i ostalim "istinitim" medijima."
Ipak, iako je rat zvanično bio završen te 2019. kada je Mitrović otišao u Irak boraca Islamske države je bilo na mjestima kroz koje je prolazio. I što je još gore na mjestima u kojima je stajao sa pokvarenim autobusom.
"Imali smo putovanje iz Bagdada u Zaho, grad na sjeveru na granici sa Turskom. Putovali smo autobusom i mi smo se vozili 12 sati jer nam se tri ili četiri puta kvario autobus. A autobus se kvario kako se smrkavalo u djelovima zemlje u kojima je još bilo preostalih ratnika Islamske države. Prolazeći kroz Mosul stigli smo poslije 12 sati. Ja sam bio srećan što smo mi stigli, samo mi je to bilo bitno. Ne, ozbiljno! Meni je to bilo dovoljno lijepo!"
KAD POGLEDAŠ - NIKO NAM NIJE BLIŽI OD ARAPA!
Igrajući godinama u arapskom i muslimansko svijetu doživio je nekoliko puta i da utakmice budu prekidane zbog – molitve. U duboko sekularizovanoj Evropi to izgleda potpuno nemoguće.
"To mi se prvo desilo u Kataru, a doživio sam to i u Saudiskoj Arabiji. Ispra je bilo šok, ali sam vrlo brzo shvatio da je to način na koji oni prilaze svojoj religiji. Ja to poštujem, oni su moji domaćini i meni je u redu da oni toliko vode računa o tome. To je njihov identitet i oni ga brane na taj način", jasan je Mitrović.
Iako je igrao na mnogim mjestima, nekako se uvijek vraćao Arabiji. Bilo da je to Bahrein, Katar, Saudijska Arabija... "Arapski svijet meni jako prija prevashodno zbog mentaliteta ljudi. Treba određeno vrijeme da se navikneš na njihove načine i tajminge jer kod njih vrijeme nema pretjerani značaj. Kod njih ćemo sve lagano, polako, ali naravno kad je njima hitno onda mora sve sad i odmah. Iskreno gledajući sad i Mongoliju i Tajvan, mislim da su nam Arapi kulturološki najbliži. Ono što sam ja ovdje pokušavao da objasnim ljudima je da su Saudijci nevjerovatno otvorenog uma. Nisu uopšte zatucani, iako je takva slika. Mlađe generacije stalno potenciraju da su njihove starije generacije bile zatvorenijeg uma, a da su oni sad otvoreni."
A takođe jedan stereotip je da je cijela Saudijska Arabija pješčana pustinja, bez vode, života, gdje jedino uspjevaju pustinjsko korijenje i nafta. Uspio je naš sagovornik i tamo da nađe planinu punu života, ali sa bandama na ulicama – kada je igrao u Abhi! "Tu majmuni šetaju ulicama, otimaju telefone i hoće da se biju sa tobom! Mogu da te prebiju, da te unakaze, da ti izbiju oko! Majmuni su koliko sam ja shvatio dio tog Abhinog ekosistema. To je grad koji je jako južno, odmah ispod je Jemen, grad u oblacima. Paradoks od grada zaista, sto puta mi se desilo da šetam i da prolazi oblak kroz mene!"
PRVO SRBIN, PA TEK ONDA DVAJT HAUARD I DEMARKUS KAZINS
Nakon Iraka i nove šetnje po Arabiji, stigao je i do Tajvana. Potpisao je za Taojuan Leoparde. Godina je 2021. i pandemija virusa korona je u punom jeku...
"Otišao sam na Tajvan u korona doba i dvije nedjelje sam bio samo u hotelu. O virusu neću da pričam jer nisam epidemiolog, ali činjenica da sam ušao u državu sa negativnim PCR testom i svakako sam morao u karantin – nije mi bilo drago zbog toga. Nisam mogao da izađem iz hotelske sobe, osjećao sam se kao životinja u kavezu. Sjećam se da sam pred kraj karantina radio PCR test gdje sam pomislio: 'Nemoj da sam se zarazio na neku posteljinu, polupaću sve ovdje! Da vide malo kako to Srbi rade'. Kada sam izašao na slobodu – potpuno nov čovjek!"
Zanimljivo je i kakav je tim odabrao. Bio je prvi stranac i kapiten u ekipi koja se sada redovno spominje na ESPN-u i u ostalim američkim medijima. "Ja sam bio prvi stranac koji je ikada potpisao za taj tim i bio sam kapiten ekipe. Sljedeće godine je došao Dvajt i sada će doći Kazins. Moji drugovi vole da se šale da ako meni nije valjalo, valjda će valjati Dvajtu i Bugiju", govori nam Aljoša uz osmijeh.
Sada je slobodan igrač i traži novi angažman, a prvi dio ove sezone proveo je na još jednom nevjerovatnom mjestu. Potpisao je za IHC Ejpse u Ulanbatoru! "U Mongoliju me je pozvao Slavoljub Gorunović koji mi je bio glavni trener. On mi je dao jednu dobru, primamljivu priču gdje sam ja Mongoliju vidio kao određenu vrstu izazova. Novac koliko mi je bitan toliko i nije, prije Mongolije sam odbio i neke ponude za više novca. Ali Mongolija je bila izazov, da probam da se dokažem i tamo. Otišao sam početkom oktobra, dočekalo me relativno prijatno vrijeme koje će nakon 15-20 dana da se pretvori u minus. Koji će nakon još deset dana da se pretvori u debeli minus. Kada izađeš na ulicu svaki nepokriven dio tijela ti peče kožu. Ja sam tu nosio i balaklavu (fantomku, prim. aut) i više slojeva odjeće, ali jednostavno ne pomaže. Stanovi i dvorane se fenomenalno griju, što i mora, država izgleda kao razglednica soc realizma. Sada se vidi tek da niče nešto od novih modernih građevina. U principu tu su Ulanbator i još dva-tri gradića u radijusu od 200 kilometara. Ostalo je sve pustinja sa nomadskim naseljima koja ne broje više od 100 ljudi koji žive u sibirskim uslovima. Žive u tim svojim jurtama, a to je zapravo kao šator koji ima šporetić i dimnjak."
Na kraju, šta pitati čovjeka koji je sve ovo prošao u životu? Samo jedno pitanje se nameće za kraj – koliko mu je u cijeloj ovoj avanturi pomoglo to što je iz Srbije?
"Mislim da mi je puno pomoglo. Citirao bih svog oca i njegovog najboljeg prijatelja: 'Ko se rodio i odrastao u Beogradu, taj može da živi bilo gdje.' Ja mislim da smo mi spremniji za život od većine drugih nacija bez da ikoga uvrijedim i mislim da smo otvorenijeg uma nego što bi to moglo da se pomisli. Što sam više putovao i što sam stariji shvatao sam sve više u koliko dobrom gradu i u koliko dobroj zemlji živim. Bez obzira na sve što ne valja, svaka država je sama po sebi nesavršena. Ali i iz subjektivnog razloga što je sve što volim zapravo ovde i objektivnog da je ovo država velikih mogućnosti na neki način. Srbija je nevjerovatan miks svega, skoro sve možeš da nađeš u Srbiji i zato su Srbija i Beograd fenomenalni.", završava nevjerovatnu košarkašku i životnu priču za MONDO Aleksandar Aljoša Mitrović.
Sa 33 godine kaže da planira još dvije godine da putuje svijetom, a da onda dođe i da nekoliko sezona provede u Srbiji, sebi za dušu. Do tada, ko zna gdje će ga put odvesti i šta će sve videti. A da nije iz Beograda i da nije iz Srbije – teško da bi doživio sve što jeste. Vrijedi razmisliti o tome.