Na današnji dan prije 24 godine tragično je preminuo Haris Brkić. Zbog toga niko nije odgovarao, što je sramota koja ne smije da se zaboravi i zanemari. Ne zato što je bio košarkaš Partizana i reprezentacije Jugoslavije nego nečiji sin, drug, prijatelj. Čovjek.
Kada se 5. oktobra desio državni udar, kada smo nakon izbora 24. septembra dobili smjenu vlasti, Srbija je očekivala bolje dane i neku ljepšu, bogatiju i - bezbjedniju budućnost. Umjesto toga došle su godine tranzicije, nesigurnosti, otpuštanja, privatizacija za jedan dinar ili dolar i mafijaških obračuna po ulicama. Dok je stari sistem umirao, a novi nije stizao da se rodi - 12. decembra prije tačno 24 godine hladnokvrno je na parkingu ispred hale "Pionir" upucan Haris Brkić. Na današnji dan prije 24 godine je preminuo.
Usred bijela dana, na putu sa treninga kući, neko je upucao reprezentativca Jugoslavije. Neko, jer ni 24 godine kasnije ne znamo ko je to.
"U Beogradu se maltene zna ko šta ima na trpezi toga dana, a ne može da se sazna kad neko ubije nekoga u centru grada?! Vjerujem da iza ubice stoji neko moćan, čim je ubistvo ostalo nerasvijetljeno, ali nije na meni da istražujem, to je policija trebalo da odradi", rekla je jednom prilikom njegova majka Radmila Brkić.
"Nikada neću dočekati pravdu za mog Harisa"
Izašao s treninga Partizana i otišao u smrt: Sjećamo se Harisa i priznanja Zemunskog klana, ali pravde nema!
Bio je 12. decembar 2000. godine kada je Haris Brkić izašao sa treninga nešto ranije. Nije se tih dana osjećao dobro, a to što je izašao prije nego što je bilo planirano mu je bilo posljednje što je ućinio. Upucan je na parkingu, a tri dana kasnije poslije velike borbe izdahnuo je u bolnici. Dvije i po decenije već čekamo da čujemo ko je to učinio i riječi majke Radmile da ne vjeruje da će ikada doći do pravde za njenog sina svakoga dana su sve istinitije.
"Bojim se da nikad neću dočekati pravdu za mog sina Harisa. Čula sam da je neki čovjek u Informeru pomenuo imena Harisovih ubica, ali ja više ne znam u šta da vjerujem. Policajci mi za 21 godinu nisu pomenuli nijedno ime potencijalnog ubice, niti su mi rekli sta bi mogao da bude motiv zločina. Nikad nisam čula za njih, niti su mi poznata njihova imena. Za sve ove godine inspektori su se smjenjivali na tom slučaju i nikad mi niko od njih nije pomenuo nijedno ime potencijalnog ubice. Ne znam ni da li policiju više interesuje ubistvo mog sina..."
Kada je preminuo, Haris Brkić je imao 26 godina. Nakon mlađih kategorija Bosne, prešao je u Partizan, gdje je počeo da igra seniorsku košarku. Poslije pozajmice u Borcu iz Čačka, šest godina je nosio crno-bijeli dres, a za to vrijeme postao je možda i najvoljeniji košarkaš crno-bijelih. Uspio je da uzme tri titule i tri kupa, igrao je na Fajnal Foru Evrolige 1998. godine, a sa reprezentacijom je na Evropskom prvenstvu 1996. godine uzeo bronzu. Nakon Partizana igrao je za Budućnost i u moćnom projektu je uzeo titulu, a onda se vratio u svoj Partizan. Da igra košarku i da beogradska publika gleda najpoznatiji dvokorak jugoslovenske košarke. Ne da umre na parkingu, a pogotovo ne da bi se poslije njegove smrti puštale glasine o tome da je nekome dugovao novac i slično.
Konačno neko progovorio o imenima ubica, ali...
Izašao s treninga Partizana i otišao u smrt: Sjećamo se Harisa i priznanja Zemunskog klana, ali pravde nema!
Konačno smo čuli i nešto novo o ovom slučaju kada je izvjesni Bojan T. za "Informer" govorio kako je bio lični kurir Dušana Spasojevića, sada aktuelnog u novijem sjećanju otkako smo gledali "Sablju". On je naveo i imena ubica, mada naravno veliko je pitanje koliko je tome vjerovati sada, kada se legende o kriminalu iz devedesetih prepričavaju iz dana u dan i postaju sve brojnije i nevjerovatnije.
"Dušan Spasojević nam je ispričao da su košarkaša Harisa Brkića 12. decembra 2000. na parkingu ispred hale 'Pionir' ubili Čeda Č. i Mirko B. Haris ih je zatekao dok su mu obijali kola, pojurio ih je, a oni su zapucali. Mirko je kasnije ubijen u obračunu sa policijom, a Čeda se ubio. Nas nekoliko je sjedilo za stolom, u to vrijeme je izbio problem oko krađe nekog skupog auta. Vozilo je trebalo da bude vraćeno vlasniku uz otkup, ali se tu nešto bilo iskomplikovalo, te je Duća nekoliko ljudi, pa i mene, pozvao na 'raport'... Bio je strašno bijesan, urlao je, mislio sam da će nas sve pobiti! U tom bijesu je u jednom trenutku rekao: 'Šta ste htjeli? Da napravite sranje kao ona dva debila što su roknula Brkića?!' Svi smo za stolom ostali u šoku, jer niko od nas nije ništa znao o ubistvu košarkaša, koje se desilo nekoliko mjeseci ranije. Kad se Duća malo smirio, pitali smo ga šta se desilo sa Brkićem i onda nam je sve ispričao. Haris je, prema Dućinoj priči, na dan ubistva nešto ranije izašao iz hale i na parkingu zatekao Mirka B. i Čedu Č., kako mu obijaju auto, mislim da je to bio novi 'golf'... Haris je pokušao da ih spriječi, zaletio se na njih, a ova dvojica su povadili pištolje i upucali ga. Brkić je tri dana kasnije umro u bolnici... Spasojević nam je tada rekao i da su 'Mirko i Čeda ubili košarkaša zbog auta koji bi mogli da prodaju za par hiljada maraka, a da onda glume neke opasne krimose'. Nazvao ih je pilićarima, čak je pomenuo i da bi trebalo da ih 'smirimo', da se slučajno ne usude i na nas da udare. Poslije o njima više nije bilo riječi", rekao je Bojan T.
"Zgodno" sa ovim svjedočenjem je i to što je Mirko B. ubijen 2001. godine u Rakovici kada je pucao na policiju, a Čeda Č. 2006. godine na Karaburmi, takođe u sukobu sa snagama reda. Niti mogu da odgovore na optužbe, niti mogu da tuže za klevetu, niti mogu da budu privedeni pravdi. Nije ova priča mnogo ubijedila ni porodicu...
"U međuvremenu, naslušala sam se svakakvih priča u vezi sa tim zločinom, pa mi je teško da vjerujem i tom čovjeku koji je spomenuo ta imena. Prosto mi je nevjerovatno da su mi sina ubili lopovi koji su mu obijali auto?! Kako bi neko mogao da upropasti živote cijeloj jednoj porodici zbog običnih kola?! Ponoviću po ko zna koji put, ako je ubica mog sina slučajno živ, neka mi se javi, ne mora ni da se predstavi, i samo neka mi kaže zašto je pucao u Harisa. Zašto mi je ubio čedo? Neću ga teretiti", rekla je majka Radmila.
Sjećamo se, a pravde nema!
"Haris se nije osjećao dobro tog dana, ali je ipak počeo da trenira. Vlada fizioterapeut je to primijetio, pa ga je izmasirao i poslije toga Haris je krenuo kući...", rekao je jednom o tom danu Miroslav Berić. Na kraju smo vidjeli 200 uhapšenih, ministra policije Dušana Mihajloviča kako raspisuje nagradu od 300.000 njemačkih maraka za informaciju o ubistvu, ali istraga nikada nije dovela ni do kakvih saznanja.
"Više od 200 ljudi tada je privedeno i poligrafski ispitano, i niko ništa nije otkrio, čak ni motiv. Haris je kobne večeri imao novčanik kod sebe, novac, zlatni lanac, i ubica ništa od toga nije odnio, zato vjerujem da pljačka nije motiv. Ne mogu da kažem da se inspektori nisu trudili da uhvate ubicu, jesu, ali nikakav rezultat nisu postigli. Bio je sasvim normalan dečko, pun života i elana, nikakav problem sa zakonom nije imao, niti bilo kakav kontakt sa kriminalnim miljeom. I to ne kažem samo ja, to će vam reći svako koga je poznavao", rekla je Radmila Brkić, a potvrdio je svako ko je poznavao Harisa Brkića.
Mi se 15. decembra ponovo sjećamo Harisa Brkića. Navijači Partizana će ga se na narednoj utakmici sigurno sjetiti. Dok god pravde nema, sjećanje je slaba utjeha. Počivaj u miru, Harise.
(MONDO - Nikola Lalović)