U Sankt Peterburgu smo našli Sergeja Kuznjecova, čovjeka koji je Crvenoj zvezdi oteo evropsku titulu koju su joj svi već upisali. Poslije nestvarnog preokreta u meču koji niko nije mogao da vidi - Spartak iz Lenjingrada je nanio Zvezdi možda i najteži poraz u istoriji.
"Nije ovdje bilo nikakvog Spartaka koliko ja znam. Na tu foru nećeš ući. Idi javi se našem šefu obezbjeđenja, pa vidi da li možeš unutra", rekla mi je vrlo kiselo nasmijana zaposlenica u "Jubilejni palati" u Sankt Peterburgu.
Iako sam ja tvrdio da je u toj hali igrao Spartak iz Lenjingrada koji je sa legendarnim trenerom Vladimirom Kondrašinom uspio da pobijedi Crvenu zvezdu 63:62 u finalu Saporta kupa 1975. godine, osoblju to nije bilo poznato, a ja nisam želio da ispitujem sećanje šefa obezbeđenja bilo čega. Prije odlaska na Winline basket kup u Sankt Peterburg, probao sam da u sjećanje igrača Crvene zvezde prizovem to finale.
"Ne sjećam se polufinala sa Jugoplastikom, ali se sećam tog finala da smo izgubili nesrećno.Mogli smo da osvojimo 5-6 trofeja, da je upao neki trener i nalupao nam šamare", iskreno mi je rekao uvijek direktni Zoran Moka Slavnić, dok je Ivan Sarjanović od cijelog finala u Nantu imao samo jednu uspomenu.
"Mi smo tada igrali u Nantu u Francuskoj i sjećam se da nas je vodio Neca Đurić kao trener. Znam da je bila dramatična utakmica i da smo je izgubili bezveze za jedan poen. Sjećam se nekih neformalnih trenutaka i sjećam se da je jedan ogroman centar Spartaka šetao gradom i prepoznao nas. Pitao nas je da li znamo gdje bi on mogao da kupi farmerke. A on od nas viši za dvije glave, meni je to bilo toliko smeijšno da sam eto to zapamtio kao detalj."
Čudo u Nantu, Zvezda veću ranu ne pamti
Našli smo čovjeka koji je Zvezdi oteo evropsku titulu: U finalu koje niko nije vidio desilo se čudo
Zato smo u ogromnom Sankt Peterburgu morali da nađemo čovjeka koji je savladao Crvenu zvezdu u tom meču. Dvojica lidera ovog tima Vladimir Arzamakov i Saša Belov su tragično preminuli veoma mladi, a mi smo razgovarali sa legendarnim - Sergejem Sergejevičem Kuznjecovim. Čovjekom koji je u tom meču dao poene za pobjedu tima. Iako njegova slika stoji na vratima "Jubilejni dvorane" i mnogi ga se sjećaju zbog pobjedničkog koša, on sada priznaje da je mogao biti tragičar.
"To je bilo u Nantu. Mi smo počeli tako što smo gubili sa 13:1. Tamo je bio jedan strašan igrač koji nam je davao mnogo poena. U drugom poluvremenu je trebalo da se obrati pažnja na njega. Gubili smo sa 17 poena razlike, Trudili smo se, trudili smo se, ali nažalost to je bilo prije 52 godine. Bila je teška utakmica, igrali smo poen za poen. Ja sam na pet sekundi do kraja napravio peti faul. Napadali smo na jednog Jugoslovena, bacali smo se na njega. Hvala Bogu, nije pao. Dobio je faul, sve mi se steglo u stomaku. Šutirao je slobodno bacanje, ali se hvala Bogu lopta odbila od obruč i tako smo postali šampioni", prisjetio se on tog finala.
Tim Vladimira Kondrašina je samo dvije godine ranije savladao Jugoplastiku u finalu kada je osvojio svoj prvi Kup Rajmunda Saporte, a i dan-danas se Sergej Kuznjecov sjeća neverovatnih igara Ratka Tvrdića. Naredne sezone Crvena zvezda je savladala Zbrojovku iz Brna u finalu, a onda je godinu dana kasnije izgledalo da će odbraniti trofej. Ipak, Spartak je taj meč preokrenuo iako je u 30. minutu bilo 53:38 za crveno-bijele. Predvođeni Arzamaškovom i Belovom (17 i 10 poena) uspjeli su da serijom 18:2 dođu do pobjede na kraju.
"Mislim da je Spartak bio specifična ekipa. Tada nam je trener bio Kondrašin. On nam je dozvoljavao da igramo. Bilo je discipline, ali ne toliko stroge.Za razliku od današnjih ekipa, gdje je igra pod potpunom kontrolom trenera, gdje se igrači toliko trude da slušaju samo šta trener govori. Trebalo bi da postoji neka granica između trenerskih instrukcija i igre, ali ta granica više ne postoji. Tada je Spartak bila toliko kvalitetna ekipa koja je mogla da napravi preokret uz svoju lepršavu igru", priča nam legendarni Rus i tako pobija mitove i izmišljene teze o sovjetskim sportistima kao robovima i robotima, koje nam je Zapad reklamirao.
Ipak, nije taj trijumf prošao toliko spektakularno u Lenjingradu niti u Sovjetskom savezu. Znalo se koji je klub bitan, a čak nije bilo ni prenosa.
"Iskreno govoreći, to što smo postali šampioni je tako nekako prošlo neprimjećeno u zemlji. Sve se ovde vrtjelo oko CSKA. Zbog toga, jer smo igrali i jedni i drugi u isto vrijeme, nas je CSKA prekrio. Tu utakmicu niko nije ni vidio jer u to vrijeme nije bilo direktnog prenosa na televiziji. Javili su samo da smo pobijedili u evropskom takmičenju."
Sovjetski Jokić koga smo rano izgubili
Našli smo čovjeka koji je Zvezdi oteo evropsku titulu: U finalu koje niko nije vidio desilo se čudo
"Aleksandar Belov je bio najbolji bijeli skakač i centar sa minimalnom visinom za to mjesto, ali čovjek od gume. Dominantan kao figura, ali ne dugo jer je kratko trajao zbog pogibije. Centar koji je dobio Amerikance usred Minhena 1972. godine kada su shvatili da nisu Bogom dani i da moraju da šalju uvijek najbolje ekipe i da budu ozbiljni.Ja ga znam još iz Viga, bio je predolimpijski turnir za nas mlade koji smo bili juniori i on je bio. Tada sam vidio da je to buduća zvijezda. Nije dugo trajao, zato njega manje i znaju", prisjetio se najboljeg igrača tog Spartaka Zoran Moka Slavnić.
Saša Belov je sa 198 centimtara visine bio centar kome skok nije mogao da promakne. Na Olimpijskim igrama u Minhenu 1972. godine zajedno sa Sergejom Belovom u jednom od najkontroverznijih finala OI ikada uzeo je zlato Amerikancima, a onda je umro jako mlad u oktobru 1978. Ispostavilo se da je imao angiosarkom, jako rijetku vrstu kancera.
"Ta smrt je tragedija, zamislite čovjek je imao 27 godina... U našem gradu je tada bio avgust mjesec, igrao se šampionat svijeta u Milanu. Mjesec dana prije toga sam u sportskoj sali čuo da govore da mu srce nije dobro. U septembru sam opet čuo da ima problema sa srcem. Nisam to shvatio ozbiljno, pomislio sam, ma dobro je on, ozdraviće. Međutim imao je neku jako rijetku bolest, iako je inače bio dobro i izgledao je odlično", priča nam tužno Sergej Kuznjecov.
A kakav je bio igrač? Strašan, iako sa zaista neuobičajenom visinom za centra.
"Imao je zdrav razum i sjajan karakter. Iako je imao 198 cm imao je jako dugačke ruke tako da je uz sve to ispod koša bio div kao da ima 214 cm.Mislim da bi bio najbolji da se bavio i bilo kojim drugim sportom. Kad se sve sabere, ta glava i takve fizikalije, takvih više nema."
Našli smo čovjeka koji je Zvezdi oteo evropsku titulu: U finalu koje niko nije vidio desilo se čudo
Morali smo da ga pitamo i kako mu izgleda Saša Belov u poređenju sa Nikolom Jokićem. Obojici igrača je inteligencija očigledno bila jača strana.
"Sada se igra potpuno drugačije i mada se meni ne dopada ta košarka gledaoci koji razumiju košarku shvataju da je Jokić fenomen. Mnogi i ne vide šta on sve zaista radi na terenu, samo primijete kada postiže poene. Jokić igra potpuno drugačiju košarku. Uvijek sam govorio da veliki timovi imaju lidere koji su veliki igrači. Jokić sada daje poene, ali i dodaje loptu drugima. Ranije kada je igrao Sabonis, on je bio glavni, a svi drugi su njemu dodavali. To je bilo neko drugo vrijeme. Sada je i suđenje na njemu ubistveno, takvo je vrijeme došlo", primijetio je i Sergej Kuznjecov.
Jugoslavija vs SSSR
Našli smo čovjeka koji je Zvezdi oteo evropsku titulu: U finalu koje niko nije vidio desilo se čudo
"Ubjedljivo najjača liga u Evropi, šest-sedam timova je moglo da bude prvak. Da li to govori o jačini lige ili o slabosti? Ne, ne o slabosti! Od sjevera - Olimpija, pa Jugoplastika, Zadar, Cibona. Zvezda i Partizan, zavisi ko je jak u tom momentu i Bosna. Evo sedam sam nabrojao. Dovoljno. Prije šampionata niko ne zna ko će biti prvi", rekao nam je Moka Slavnić čija je generacija prva pobijedila Sovjete.
"Jednostavno ruska škola je bila takva. Mandat sa mojom generacijom se odslikao da ćemo Ruse dobiti ako igramo odlično. Ako igramo prosječno nećemo nikada. Rusi će tući sve druge sem nas. Prije toga je Jugoslavija sve tukla, ali smo stalno gubili od Rusa. Čak i kada smo prvi put postali svjetski šampioni u Ljubljani, čak smo i tada izgubili od Rusa", ističe on.
A i Sergej Kuznjecov to potvrđuje. Pulen Vladimira Kondrašina sa kojim je osvajao Olimpijske igre, Eurobasket i Mundobasket ističe da je najgore bilo igrati sa Jugoslovenima.
"Mi smo stalno imali osjećaj da je nemoguće da se odbraniš od njihove igre. Vrlo često se dešavalo da Jugoslavija izgubi od SSSR-a, a da pobijedi Amerikance, dok bi SSSR gubio od Amerikanaca. Nekako se smatralo da SSSR uvijek igraju dobro, ali mi smo igrajući sa Jugoslavijom često osjećali da smo nadjačani. Prosto smo imali sreće u mečevima sa Jugoslavijom", priznaje Sergej Kuznjecov.
I dok čekamo duel Crvene zvezde i Real Madrida u posljednjem kolu regularnog dela Evrolige gdje crveno-bijeli jure četvrtfinale vrijedi se prisjetiti i generacija koje su osvajale evropske trofeje. Generacije Crvene zvezde koja je stalno igrala evropska finala, a rijetko osvajala domaća prvenstva jer je igrala u - najjačoj ligi poslije NBA.
Pratite sve sportske vijesti na jednom mjestu, budite dio Mondo sportske zajednice na Viberu!
(MONDO, Nikola Lalović)