Miljan Pupović za naš portal govorio o karijeri, dogodovštinama sa saigračima, zašto nije postao NBA igrač.
Miljan Pupović pravi je košarkaški globtroter. U karijeri je promijenio sedam zemalja i čak 19 klubova. Od ove sezone je u Iranu u ekipi Naft Abadan. Ovaj 32-godišnji košarkaš, koji je poznati i po otvorenom srcu i spremnosti da se našali na svoj pa na tuđi račun, za MONDO je govorio o karijeri, o raznoraznim dogodovštinama.
Najprije smo krenuli od Irana.
“Što se tiče Irana, vjerovao ili ne, imao sam ponudu da idem davne 2006. godine, kad sam završio sezonu u FMP-u iz Železnika. Osvojili smo ABA ligu i bili osvajači Kupa Srbije. Ozbiljna ekipa, mlada, sa puno talenta. Većina te ekipe je i dan danas igrački aktuelna po većini evropskih evroligaških timova. Tada me zvala ekipa Sabba Batery. Bili su pet godina zaredom šampioni Irana i uslovi su tada bili i više nego zadovoljavajući, ali sam odlučio da se borim u Evropi i da ostvarim maksimum igranja u Evroligi. Tražio sam izazov, kockice se nisu poklopile i baš te sezone, umjesto u Iran, ja sam došao u Igokeu", kaže Pupović na početku razgovora za MONDO i dodaje:
" Tada sam još govorio da je Iran sa takvim finansijskim uslovima i generalno kao liga za mene kad pređem tridesete. To se ispostavilo kao tačno i eto me sada tu. Veliku zahvalnost što sam sada ovdje dugujem Zlatku Jovanoviću i dvojici agenata koji su u izuzetno jakoj ponudi igrača ovom klubu Abadan Naft-a, uspjeli mene da predstave na najbolji način da se klub odluči da potpiše ugovor sa mnom. Presudno je bilo i to što sam igrao u dosta liga, imao dosta iskustva i nezaobilazna činjenica koju sve ekipe sa Bliskog istoka gledaju, da sam bio dva puta NBA draft kandidat sa jako lijepim preporukama”, rekao nam je momak rođen u Zagrebu prije 32. godine.
U Iranu ima dosta igrača sa prostora bivše Jugoslavije. Liga je prilično jaka. osim igrača i dosta trenera sa prostora bivše Jugoslavije radilo je ili radi u Iranu.
“Od naših su tu Ivan Koljević, Slavko Vraneš, Zlatko Jovanović i ja. Još jedan momak iz Hrvatske je tu, jako dobar igrač Zvonko Buljan. Iznenađujuće za mene, liga je dosta kvalitetna. Vidi se trag rada naših trenera kao što su Toza Matić, Rajko Toroman, Memi Bećirović, Vlado Đurović, a sad je ovdje i Srđan Jovanović. Dosta stvari u organizaciji i igri generalno ima trag i potpis naših trenera i škole ex Jugoslavije. Domaći igrači su fizički jako kvalitetni, ali taktički se vidi da kroz mlađe selekcije dosta stvari nisu naučili i to im je jedina zamjerka. Organizovano je sve na jako visokom nivou. Od putovanja, hotela, ishrane ljudi unutar tima. Podsjeća na timove iz Evrope sa ozbiljnim finansijskim sredstvima”, kaže nam Pupović.
A što se tiče Irana i uslova za život van košarke?
“ Zemlja za život jako konzervativna i religiozna. Ako si normalan čovjek, lako se uklopiš u cijelu priču. Prosto, neke stvari ne možeš da povjeruješ da te neće prevariti kao što si navikao kod naših nego ti izađu u susret i više od očekivanog. Skroman narod, vrijedan, pozitivan i uvijek nasmijan. Jedini problem je jezička barijera. Mali procenat ljudi govori engleski jezik pa sam ušao u fazon pantomime. Objašnjavam i rukama i nogama na 1000 načina dok ne stavim do znanja šta želim (mislim na prodavnice restorane kafiće itd.)”.
U karijeri je nastupao u klubovima u Srbiji, Belgiji, Bugarskoj, Makedoniji, Bosni i Hercegovini, Ukrajini i Rumuniji. Zanimalo nas je koja je zamlja je najkošarkaškija, odnosno gdje su najbolji uslovi za jednog košarkaša.
“Promijenio sam dosta zemalja. Kao što sam naveo, uvijek me vodio neki izazov i sve su to bili klubovi skromnih mogućnosti sa ambicijama da idu nabolje. U pola tih klubova stvari nisu išle nakon sezona nabolje. Ili su prestali da ulažu ili su izbačeni, što zbog konflikta, što zbog ludih gazda, ili je dolazila neka nova garnitura ljudi uglavnom iz politike, tako da nisam imao tu sreću da ostanem u jednom klubu više godina i uvijek sam nekako bio prinuđen da tražim novu sredinu. Najsvježije je to što sam bio dvije godine u bugarskoj u Varni. Imali smo zapažene rezultate i bukvalno ljudi su me obožavali. I ove godine sam imao važeći ugovor s njima, ali više nije bilo novca i “Jovo na novo”. Eto me u Iranu", kaže Pupović.
Teško je izdvojiti gdje mu je bilo najljepte, ali ako se mora..
"Iskreno svaka zemlja, svaki klub ima neku posebnu draž i ne bih zaista mogao da odvajam gdje je najljepše bilo, ali pošto moram da izdvojim odlučiću se za Varnu zbog milion lijepih stvari: rezultata, osvojenih medalja i trofeja, prelijepog grada na Crnom moru i ljudi koji su radili u klubu. Tu se nekako baš sve posložilo i najviše mi je prijalo”, kaže Pupović i dodaje da što se tiče uslova za igru Srbija i Belgija su bez premca.
" U Srbiji Hemofarm i FMP su bili timovi koji su imali ubjedljivo najbolje uslove, timove ljudi koji svakodnevno brinu o tebi, školovanju, zdravom životu, usmjeravanju na sportskom i životnom planu, da te izvedu na pravi put. Tu mislim od trenere koje ne želim da zaobiđem, koji su mi bili kao roditelji, Petra Rodića, Željka Lukajića, Slobodana Klipu i Vladu Vukoičića. Ti ljudi su ostavili dio sebe utkan u sve te momke i posao koji su obavljali”, rekao je Pupović.
Sa Igokeom je 2007. godine osvojio Kup Bosne i Hercegovine.
“Sezona u Igokei je sigurno za pamćenje.Bilo je tu svega samo ne rezultata nažalost. Samo kup BiH smo osvojili. Da nisam bio tu, ne bih nikad upoznao svoju buduću suprugu Bojanu Stojnić i ne bih se preselio i nastavio život u Banjaluci. Luda družina...izlazilo se...druzili smo se mnogo i te dogodovštine su valjda sastavni dio jedne dobre ekipe i dobre atmosfere. Sjećam se da nam se gledalo kroz prste mnogo. Direktor tima Čubri je imao dobar želudac moram priznati. Nije nas kažnjavao, a i Dodik nas je volio. Eto pade mi na pamet jedna dogodovština kada je trebao da jedan naš drugar izvede curu (sadašnju suprugu) na večeru, pa je bio nov i slabo je znao gdje šta ima po gradu, i naravno mene i Slobodana Tošica je pitao gdje je dobro, a mi ga uputimo u 5+. On je mislio da je to neki fensi restoran, a ustvari parče pice fast fud sa kilo majoneza na pici. To je valjda i bilo presudno za curu jer je ona normalna i on je pokazao da je normalan i sada su muži i žena...našli se hahahaha...”.
Pupović kaže da bi volio da je mogao u jednom klubu ostati duže vremena.
“Ja bih najviše volio da sam mogao cijeli život u jednom klubu biti, ali skromne igračke mogućnosti mi nisu dozvoljavale da se nametnem da u stabilnom jakom klubu provedem karijeru. Zato je bilo jurcanje dokazivanje iznova i iznova. Realno, da ne griješim dušu, da valjam bio bih u jednom klubu cijeli život. Nije baš ni da je u klubovima sjajna situacija. Gase se i giganti poput Hemofarma, Zvezde, Bilbao basketa i mnogih drugih da ne nabrajam pa igrači jure nove sredine, idu trbuhom za kruhom”.
Miljan Pupović bio je veliki talenat. Mnogi su mu “garantovali” NBA karijeru. Dva puta je radio treninge sa NBA timovima. Baš u vrijeme kad je njegov saigrač iz Hemofarma Darko Miličić kao drugi pik potpisao ugovor sa Deteroit Pistonsima.
“ Bilo je svakakvih ludorija i po Americi. Izgubio sam kartu za povratak u Evropu zaglavljen na JFK aerodromu u Njujorku sa 20 dolara u džepu. Sljedeci dan molio sam u JAT-u neke starije tete da mi daju kartu, potpisao garanciju da niko tu moju izgubljenu neće iskoristiti i platile su tete za mene promjenu leta. Valjano sam se bio us..o. Proveo sam noć na torbama vani spavajući. Klasična priča, ideš u Ameriku, san o NBA, slavi, pun entuzijazma, a vraćaš se kući sa 20 dolara u džepu. Neke tete sa natapiranim frizurama iz JAT-a ti plaćaju 80 dolara promjenu leta, spavaš na ulici na torbama”, rekao je Pupović, a onda prešao na vedrije teme.
“Sa Darkom Miličićem je bilo mnogo dogodovština. Reći cu samo za one lutkice karikature što se proizvode sa likovima NBA igrača. Darko je bio drugi pik. Nevjerovatan talenat i igrač. Takav se neće roditi još milion godina, siguran sam. Kad su te lutkice pravili, pitali su ga hoce li se farbati u žuto ili će biti crn (na draftu je bio šatiran) on kaže da ce biti crn. Došla mu “žuta minuta”, ofarbao se i tako je propala milionska prodaja tih lutkica. Bilo je tu skandala velikih, ali njega to apsolutno nije dotaklo. Ima svoj ritam hahaha...”.
Pupović je sa 18 klubova iz NBA lige radio treninge, ali nikad nije otišao u NBA. Njegov tadašnjji klub Hemofarm tražio je veliko obeštećenje.
“Jesam bio talenat. NBA je bio dječački san koji je mogao biti ostvaren da se sve poklopilo. To je mnogo važna stavka u sportu. Svi treniramo, radimo, dajemo maksimume kao djeca i dok smo aktivni igrači, ali faktor sreće je tu najvažniji. Imaš igrača koji ne mogu ispred moje zgrade igrati (Olmond Moris iz Zvezde igrao sam sa njim u Ukrajini) koji upadnu u prvu rundu drafta i postanu milioneri i vrte se po NBA, a nemaju ni minut na parketu. To su ti “nevidljivi” igrači. Niko ne zna da postoje, ali su uvijek tu nekako. Imao sam lijepu priliku, moje izlazne godine (22) da uđem u prvih 10 pikova druge runde, ali pošto sam bio igrač Hemofarma i imao važeći ugovor, veliko je obeštećenje je bilo u igri", rekao je Pupović.
Kasnije je imao ponudu za Španiju.
" Jednostavno, nije mi se dalo i onda sam dobio ponudu Bilbao basket, ugovor na tri godine i dogovoreno obeštećenje sa Hemofarmom. Tada je Luka Pavićević uspio da me ubijedi da ostanem, da se dokažem u matičnom klubu. Ja sam bio željan izazova i inat u meni proradio ja ostanem. Pola ugovora su mi uzeli kroz razne izmšljene, a bilo je i stvarnih kazni, a nisam igrao ni sekund. Možda najteži moj period u igračkoj karijeri u svakom smislu”.
BJELICA KAO PRIMJER MLAĐIMA
Da li bi možda karijera išla nekim drugim tokom da si eventualno igrao u Partizanu ili Crvenoj zvezdi, odnosno da si igrao Evroligu, pa išao stepenicu po stepenicu do NBA.
“ Tad je bilo zaista previše mladih talentovanih igrača. Tad nije bilo veze da li si u Zdravlju iz Leskovca ili Lovćenu ili Zvezdi i Partizanu. Liga prejaka, plaćalo se debelo. Pola naše reprezentacije je igralo u ligi, a pola nosioci NBA timova ili timova koji su osvajali Evrolige. Samo da uđeš u prvi tim, morao si da znaš sve. I dan danas imam frku kad vidim Darka Rusa. Utjerao mi je strah u kosti , hahaha. Ja sam tako i želio. Korak po korak. Da na svakom višem stepeniku ostvariš maksimum i kad sve napraviš ideš u najjaču ligu svijeta, kao Bjelica. Ali, nije bilo sreće, bilo je mladosti puno, ludosti jos više. Neki nisu to mogli da istrpe kod mene i to je to. Poslije se boriš, juriš to, ali teško se vraćaš na kolosjek i onda shvatiš da si posvetio život košarci i ništa drugo osim toga ne umiješ da radiš. Onda ideš i za smiješne pare bilo gdje, da bi se prehranio i zaradio neki dinar za porodicu”.
Darko Miličić - Mile Ilić – Miljan Pupović zajedno su igrali u mlađim kategorijama Hemofarma. I za seniore respektabilna centarska linija. Pupović projektuje u glavi kako bi funkacionisalo u seniorskoj konkurenciji.
“Ja sam u juniorskoj ekipi bio pozicija 3-4, a Mile i Darko centri. Pa mogu da zamislim. Ništa konkretno ne bismo uradili da nema dobrog pleja, hahahaha… Na naše luckaste glave realno ili bi se potukli sa protivničkim igračima ili između sebe. Svakako jako talentovani igrači sa jako lijepim karijerama i mogu samo da im zavidim na tome. Ja nisam ni milioniti dio njihovih karijera napravio. Sad bi možda bilo “klanje” na basketu. Darko uleti low kick, Mile šutira trojke, ne ulazi u reket, a ja od šutera do kamenca ne mogu penal ubaciti. Sada bi to bilo zanimljivo vidjeti negdje na street ballu”, završio je priču za MONDO Miljan Pupović.