Od 2000. godine pa do danas veliki broj američkih košarkaša nosio je dres Igokee. Donosimo vam najzanimljivije priče o adaptaciji, njihovim navikama, zgodama i nezgodama u Laktašima.
Prvi američki igrač koji je stigao u Igokeu bio je Kovington Kormije, bek koji je između ostalog igrao za Juta Stejt univerzitet, da bi ga karijera vodila u Meksiko, Poljsku, Hrvatsku, BiH, Norvešku...
U Aleksandrovac je stigao 2000. godine i tako „probio led“ budućim igračima koji su svoj košarkaški hljeb zarađivali u Republici Srpskoj.
Od tada, pa do danas 35 američkih i dva kanadska košarkaša nosila su dres Igokee, računajući i Malkolma Lija, trenutno jedinog Amerikanca u redovima šampiona BiH.
Bilo je tu talenata, iskusnih igrača, avanturista, ali i NBA šampiona, a nikome od njih nije bilo jednostavno naviknuti se na novu sredinu, nakon što stignu jedinim letom na banjalučki aerodrom ili pak autom dođu u Laktaše, mjesto sa tek nešto više od pet hiljada stanovnika, ili ako želite baš precizno - 5.419 prema posljednjem popisu stanovništva.
"Ovo je mala zajednica, selo, svi svakog znaju, djeluje mi kao veoma usko povezana zajednica. Ja nemam nikakovih problema, samo mi treba da se prilagodim, jer malo ljudi priča engleski, ali imam sve što mi treba kao igraču", govori nam Malkolm Li, Amerikanac na "privremenom radu" u Laktašima.
Prije dolaska u Igokeu nije mnogo znao o mjestu u koje ide, znao je tek da je Bosna dio nekadašnje Jugoslavije, ali ističe da mu ne smeta što je u malom mjestu.
"Već dugo tako živim u manjim mjestima, kada radiš ono što voliš još od svoje osme godine ne gledaš na to tako usko, nije mi toliko važno gdje živim, fokusiran sam na pozitivne stvari i srećan što mogu da igram košarku", kaže Li.
"LJUTENICA PLEASE!!!"
Jedna od prvih stvari na koju čovjek treba da se navikne u novoj zemlji, ako ostaje duže, jeste hrana.
A na našu hranu stranci se lako naviknu.
Jedna od prvih riječi koju nauče američki košarkaši, prema riječima ljudi iz Igokee, su ćevapi.
Minut razgovora sa jednim od njih dovoljan je za potvrdu.
"Hranim se u restoranu gdje i svi igrači, hrana je jako dobra. Jeo sam na dosta mjesta u Banjaluci, probao sam i ono će-va-pi“, izgovara posljednju riječ na razumljivom srpskom Malkolm Li i nastavlja:
"Sviđaju mi se. Mislim da je hrana ovdje fantastična. Probao sam i ono sa kupusom (sarma, op.a), ali mi se ne sviđa zbog kupusa. Vidim da je moji srpski prijatelji obožavaju, ali nije mi se svidjela".
Restoran koji spominje je, u stvari, leskovačka roštiljnica na ulazu u Laktaše u kojoj se godinama hrane košarkaši, iako je isprva to teško povjerovati gledajući u skromnu spoljašnost (pa i unutrašnjost) objekta.
U to smo se, međutim, vrlo brzo uvjerili ugledavši Aleksandra Ponjavića i Nikolu Jevtovića koji su svratili na ručak.
"Svi oni dolaze kod nas već godinama, a za njih naravno imamo poseban meni u dogovoru sa ljudima iz kluba. Zna se tačno šta može da se jede na dan utakmice, a najviše jedu ovu piletinu sa susamom“, priča „teta Mira“, vlasnica restorana dok uslužuje dvojac Igokee.
"I Amerikanci vole našu hranu. Onaj Vašington (Dezmond, op.a.) što je nedavno bio je sve jeo duplo, a hljeb je obožavao. Završi ručak, ponese hljeba, jede i usput“.
Ipak, nije mu zbog toga šorts okraćao, već zbog činjenice da je popularni Dezi po dolasku u Igokeu tražio opremu za veličinu manju od one koja mu je zaista potrebna njegujući neki „old school“ izgled.
Ljubitelj roštilja bio je i Džejms Robinson, kažu nam da je obožavao meso s roštilja. Njegov saigrač, Brendon Fortenberi je mnogo više pazio na ishranu i nikada nije jeo svinjetinu, već samo piletinu. Ali ni on nije mogao bez leskovačke roštiljnice, u koju je jednom otišao sa jasnim zahtjevom.
„Pošto je igrao u Bugarskoj tamo se vjerovatno susreo sa hranom sličnom našoj i jednog dana otišao je ovdje u leskovačku roštiljnicu i raspričao se na engleskom, niko ga nije razumio, a onda je samo na našem izgovorio - LJUTENICA! Oni su ostali u čudu“, priča nam portparol Igokee Nenad Vuruna, koji često zna da se nađe na usluzi igračima.
"U KOSTIMU PAPAGAJA GANJAO SAIGRAČE PO DVORANI"
Za one izbirljivije potrebno je tek 15-ak minuta vožnje do Banjaluke gdje je izbor veći.
"Ima nekoliko super mjesta, jeo sam odličan giros, a našao sam i gdje prave američke palačinke“, kaže Li, koji je zadovoljan životom u Laktašima, posebno nakon igranja u Turskoj.
"Igrao sam u Trabzonu, to je vrlo konzervativan grad, praktično nema noćnog života, nema alkohola u kafićima i restoranima, prilično su konzervativni, dok ovdje nije tako", govori Li, koji ima iste navike kao i njegovi saigrači kada je slobodno vrijeme u pitanju.
Malo slobodnog vremena između treninga obično koriste za odmor, eventualno druženje sa saigračima, odlazak u kino ili povremeni izlazak u neki od banjalučkih klubova.
Niko od košarkaša Igokee nije imao neprijatnosti tokom igranja u BIH, a ni oni nisu bili pretjerano zahtjevni, čak ni kada se dese nepredviđene situacije.
Nekadašnji NBA šampion Dorel Rajt suočio se sa nestankom vode u hotelu prvog dana po dolasku, ali je uprkos tome bio raspoložen da ode na ručak kod Mire. Na meniju je bio pasulj.
"To su sve profesionalci. Ljudi su ovdje došli da igraju košarku, neko je bio manje uspješan, neko više, ali ni sa jednim od njih nisam imao problema. Nemaju oni posebne zahtjeve. Uglavnom se sve već dogovori sa njihovim agentima prije nego što dođu, a ako im nešto zatreba ljudi iz kluba su im na raspolaganju“, kaže trener Igokee Dragan Bajić.
A kada su zahtjevi igrača u pitanju Vuruna se sjeća tek da je Dorel Rajt tražio "iPhone" koji može da koristi na lokalnoj mreži, pošto nije mogao da koristi onaj što je donio iz SAD.
Naravno, svima je potrebna adaptacija, međutim, neki od njih su se odlično snalazili u Laktašima, poput Kendrika Džonsona, koji je govorio i srpski.
Amerikanac čija je supruga iz Srbije uvijek je bio raspoložen i spreman za šalu, pa je tako znao da se IZNENADA POJAVI NA TRENINGU U KOSTIMU PAPAGAJA I DA GANJA IGRAČE PO DVORANI, tada još onoj u Aleksandrovcu.
Džonson se najčešće u Banjaluci družio sa saigračem Lorensom Rajtom, kojem je često znao da „smjesti“.
"Njih dvojica su izlazili po klubovima u Banjaluci, a Džonson je često folirao Rajta da neke djevojke žele da ga upoznaju i da žele da im on priđe, ovaj mu je vjerovao i prilazio nakon čega bi redovno dobijao 'korpe'“, priča nam Vuruna.
"KORSLI EDVARDS I KRMOKOLJ"
Jedan od najpozitivnijih primjera kada su stranci u Igokei u pitanju su Klif Hemonds i Korsli Edvards. Razlog njihovih sjajnih igara, zahvaljujući kojima je Igokea 2013. završila ligaški dio sezone u ABA na prvom mjestu je i činjenica da su se se odlično snašli u Laktašima.
Hemonds je bio porodičan tip, imao je četvero djece, a njegov sin išao je i u školu u Laktašima i odlično se snalazio iako nije znao ni riječ srpskog.
Edvards je uvijek bio raspoložen za druženje, a kako su nam rekli u Laktašima svidjeli su mu se ovdašnji običaj i htio je da se upozna s njima što više.
Tako je prihvatio i poziv da dođe na jedan "KRMOKOLJ“, što je bio prvi put da gleda tako nešto, o čemu svjedoči i snimak koji je sam napravio.
Pig Screaming til slaughtered: http://t.co/8XnhVHH via @youtube
— Corsley Edwards (@corsley1947) January 13, 2013
Sa Korslijem Edvardsom u Laktašima jedno vrijeme živjela je i njegova djevojka Nikeša Sejls, inače jedna od najboljih igračica WNBA svih vremena.
Nikeša je čak kratko trenirala i igrala za ženski košarkaški klub Mladi Krajišnik iz Banjaluke, a i ona je znala da sa fanovima podijeli svoja iskustva iz Laktaša.
On my jog and bumped into him 2day... Lmao!!! WTF!!! #CountryLivingpic.twitter.com/vtXmHR1a
— Nykesha Sales (@coolkesh42) October 17, 2012
Jedan od rijetkih za koje se može nešto čuti sa prizvukom negativnog je Alton Ford, nekadašnji član Finiks Sansa i Hjuston Roketsa, koji je za Igokeu igrao u sezoni 2007/08.
"On je baš bio čudan, pomalo lud. Bio je ovisnik o video igricama. Provodio je sate i sate u igraonici. Okupi djecu, plati za njih sve i satima i satima je igrao igrice, ponekad i kasno u noć“, priča trener Bajić, a tim menadžer Igokee Darko Čubrilović se nadovezuje:
"Bio je skroz čudan. Jednog dana je 'poludio', došao na trening i rekao da neće više da igra, da napušta klub. Mi smo da budem iskren to jedva i čekali i odmah sljedećeg dana je napravljen ugovor o sporazumnom raskidu ugovora. Na kraju je on desetak dana dolazio na treninge i tražio da se vrati u klub“
A nakon što je otišao, uslijedilo je novo otkriće o njegovim navikama.
"Ford npr. nikada nije prao čarape i majice, već je kupovao nove. To smo saznali nakon što je otišao iz kluba i kada smo ušli u stan koji je koristio u jednoj sobi bila je gomila nošenih čarapa i majica“, otkriva nam Vuruna.
On, međutim, ističe da su svi stranci profesionalci i da nema nekih posebnih prohtjeva, osim što po pravilu svi traže automatik vozila jer ne znaju da voze sa mjenjačem, a klub im je uvijek izlazio u susret.
Jedini koji je probao da pređe sa automatika na manualni mjenjač je Kanađanin Brejdi Heslip.
"Klub mu je našao novi džip koji nije bio automatik, ali mu se toliko svidio da je odlučio da ipak proba da vozi. Par dana smo ga ovuda po ulicama učili da vozi i na kraju je naučio“, dodaje Vuruna.
"PREVODILAC DOZET"
Niko od Amerikanaca koji dođu ne brine za svoju bezbjednost, iako su za BiH uglavnom čuli u kontekstu rata.
„U Trabzonu i Turskoj sam imao nekoliko neugodnih situacija, tamo je užasno u saobraćaju, a prilično su nasilni. Desilo mi se da mi čovjek na semaforu izađe iz auta i kuca mi na prozor, želi da se tuče sa mnom. Kada sam to rekao ljudima u klubu upozorili su me da se pripazim, jer ljudi često budu i upucani nakon tih incidenata u saobraćaju. Ovdje se osjećam potpuno sigurno“, kaže Malkom Li.
Za ljude u Laktašima kažu da su mnogo više prijateljski raspoloženi čak i od ljudi u njegovoj rodnoj Kaliforniji, međutim, problem mu je što malo njih govori engleski.
Slično je i u samom klubu, pa zbog činjenice da treneri ne govore engleski, ulogu prevodica često imaju igrači.
A to ponekad zna biti veoma zanimljivo, posebno kada je prevodilac Milan Dozet, nekadašnji kapiten Igokee.
"Imao sam tu ulogu da prevodim Amerikancima i jednom prilikom kondicioni trener me zamolio da prevedem Brajanu Čejsu plan šta treba da radi od vježbi. I ja umjesto toga prevodim Čejsu da mu ovaj poručuje da njemu mora da da pare ako želi da igra. U tom trenutku Čejs viče NO, NO, NO i počinje da se buni, a ja nastavljam da prevodim, sada kondicionom treneru i govorim da Čejs kaže da neće da radi te vježbe, da je trening glup itd. Umalo prava frka da ispadne“, priča nam Dozet i nastavlja:
„Jedno vrijeme pošto sam ja bio zadužen da prevodim sve akcije govorio sam im da treba samo meni da bacaju loptu i da jedino ja mogu da šutiram kad god želim“ (smijeh).
Poslije toga duhoviti kapiten "smijenjen“ je sa funkcije prevodioca, ali je uspio još jednom da nasamari Čejsa, ali i tadašnjeg trenera Slobodana Klipu.
"Kaže meni trener 'prevedi mu da volim kako igra', a ja prevedem Čejsu da trener kaže da voli kako izgleda i da bi volio da ga gleda kako se tušira. I u tom trenutku dok ja njemu prevodim Klipa viče Čejsu ' I LIKE YOU'. Ovaj u čudu, zamalo incident. Poslije me niko nije tražio da prevodim, ni treneri, ni Ameri“, kaže Dozet.
I on ističe da su Amerikanci s kojima je dijelio svlačionicu vrhunski profesionalci, ali i dobri ljudi.
„Klif i Korsli su išli sa nama na slave uvijek i kad je bilo skupljanje novca za bilo kakve akcije, a radili smo to prilicno često, a oni su insistirali da ravnopravno učestvuju i u tome. To nije čest slučaj“, dodao je Dozet.