Proslavljeni rukometaš Sergej Rutenka kao predsjednik Teniskog saveza Bjelorusije posjetio je Banjaluku gdje se igra ATP čelendžer "Srpska open".
Sergej Rutenka, šestostruki klupski prvak Evrope i jedna od legendi svjetskog rukometa, nakon završetka karijere i rada u Rukometnom savezu Bjelorusije okrenuo se potpuno drugom sportu – tenisu.
Proslavljeni rukometaš sada je na čelu Teniskog saveza Bjelorusije i u tom svojstvu posjetio je Banjaluku, gdje je prisustvovao proslavi 30 godina Teniskog saveza RS i posmatrao duele na ATP Čelendžeru "Srpska open" koji se trenutno igra u gradu na Vrbasu.
"Predsjednik sam bjeloruskog teniskog bjeloruskog saveza i cijelim tijelom, glavom i dušom sam u tome, jer imam veliku odgovornost. Kad su me izabrali ja sam obećao da ću dati od sebe da ćemo da najmanje zadržimo nivo do kojeg smo došli, ali i da razvijemo još taj sport. Moje iskustvo mi govori da uvijek trebaš da znanja drugih i iskustva preuzmeš, a isto tako i mi imao šta da ponudimo drugim zemljama", rekao je na početku razgovora za MONDO Rutenka, koji je posebno vezan za prostore Balkana.
"Znate dobro da je moj lijepi dio karijere bio u Sloveniji, često smo dolazili ovdje. Kad sam planirao koje kontakte ću da uspostavim Balkan sam imao među favoritima. To je bratski narod, bratska zemlja i poslije sam dobio pozvi da dođem na jubilej TSRS i nisam se razmišljao. Uprkos dugom putu odmah sam došao i izuzetno mi je drago", rekao je prvak Evrope sa ekipom Celja, Sijudad Reala (3) i Barselonom (2).
"Ovdje sam živio i vidio puno sportista, ne samo rukometaša, nego i tenisera i košarkaša i mislim da ova zemlja odgaja vrhunske sportiste. Taj mentalitet borbe, igre, da se mora igrati i uživati u igru, to je nešto drugačije od npr. Njemačke gdje je uvijek snaga u fokusu , ta 'mašina'. Ja lično volim ovaj balkanski mentalitet i mislim da je to pravi način da se sportista razvija. Svi treneri kažu mi da je balkanska škola tenisa ekstra škola. U tome vidim mogućnost razvoja i priliku da nešto dodatno damo našoj djeci, da im pokažemo kako se radi, kako se ponaša, ne samo kako se trenira i radi na terenu, nego i van njega. Tu je najveći primjer Novak Đoković, kakoon radi i kako se ponaša. Da budem iskren, naš ministar sporta kada se priča o edukovanju sportista, često govori da mladima mora da bude primjer Novak Đoković. Mislim da imamo mogućnosti za saradnju, Republika Srpska, BiH, Srbija i Bjelorusija ćemo ići dalje bez obzira šta se dešava u svijetu“, rekao je Rutenka i dotakao se velike nepravde prema bjeloruskim teniserima, kojima je zbog dešavanja u Ukrajini zabranjeno učešće na brojnim turnirima i takmičenjima.
Teniski savez Bjelorusije vodi spor sa Međunarodnom teniskom federacijom na Sudu za sportsku arbitražu u Lozani, a Rutenka poručuje da neće odustati od borbe za bjeloruske tenisere, prije svega djecu.
"Mi smo svjesni da možda i nemamo puno šanse, nas su kaznili van međunarodnog prava, van sportskog prava. Tražio sam od advokata da mi pokaže jedan član nekog zakona koji smo prekršili, ali toga nema. Ali djeca ne razumiju šta će biti i mi sada moramo na sve načine da djeci i sportistima pokažemo da ćemo da se borimo za njih. Čim smo krenuli u tu borbu sa ITF na CAS-u, mi smo dobili poruke od sportista koji su nam rekli 'hvala, iako znamo da možda nećete uspjeti'. Ali mi ćemo se boriti, nećemo da se predamo. Mi možemo da im pogledamo u oči i kažemo borimo se za vas. Moramo jer djeca sada ne znaju šta da rade, za šta da se trudi i treniraju ako je sve suspendovano. I taj olimpijski slogan je bio 'brže više, jače' a sada je promijenjen u 'brže više, jače, zajedno', iako se upravo sada razjedinjuje sve, sportisti nisu tu svi zajedno. Mi ćemo se boriti do kraja, a i da izgubimo, želim da pokažem svijetu i da pitam zašto smo odstranjeni, zašto su naša djeca odstranjena".
Uprkos brojnim obavezama u svijetu sporta, Rutenka prati i dešavanja u svijetu rukometa. Svojevremeno jedan od najboljih lijevih bekova na svijetu nakon odlaska iz rodne Bjelorusije igrao je u Sloveniji i Španiji na vrhunskom nivou i često dijelio svlačionicu sa srpskim i balkanskim rukometašima.
"Srpski rukomet i srpska škola rukometa ima veliku tradiciju, ali moramo biti realni, sve se mijenja, Sjećam se da su igrači iz Srbije dolazili u Španiju, a Španci su učili od njih i nije ih bilo sramota. Znali su da su Balkanci jači, bolji. Sada se to promijenilo, Španci su uzeli od Balkana, možda nešto od SSSR-a i dobili jačinu i težinu. Sada mi moramo da gledamo njih, a činjenica je da su španski treneri sada vrlo popularni. Na klupi Srbije je Toni Đerona kojeg lično znam želim dosta sreće i dobro je što je tu. Želim reprezentaciji Srbije da se vrati u vrh, a naravno naši ljudi ne smiju da imaju stid da nešto nauče. Mentalitet naravno postoji i bitan je, jedna od fundamentalnih stvari u rukometu, to je isto tako nešto što treneri moraju da poštuju Nadam se da će Toni uraditi dobar posao i da će uz njega stasati neki novi igrači i treneri", rekao je Rutenka i dodao.
"Imao sam sreću da mi je jedan od prvih trenera bio Miro Požun i zahvalan sam mu na svemu. Poslije sam imao tu Dejana Perića, Žikicu Milosavljevića, Edvarda kokšarova , ja sam možda imao karakter, ali tu igru to sam dobivao ovdje na Balkanu. I ja svima govorim - da nije bilo Slovenije u mojoj karijeri, ne bi bilo Rutenke kojeg poznajete danas. Sad da li sam dobar loš, nije do mene da ocijenim (smijeh)“.
Nakon Celja, sa kojim se okitio titulom prvaka Evrope prešao je u Sijudad Real, ali je nosio i dres Barselone, podjednako uspješno, pa ne želi da se svrstava na „"jednu“ ili "drugu“ stranu.
"Mi smo imali stvarno familiju u Sijudad Realu, i dan danas smo u vezi, Metličić, Džomba, Šterbik mi je kum, Dinar, Dejvis.. to su svjetski igrači i ne mogu zbog njih da kažem da mi je bilo draže u Barseloni. U oba kluba mi je bilo lijepo i jako sam ponosan što sam imao čast da budem u ekipi i da uzmemo dvije lige šampiona sa Barselonom. Neću da kažem gdje je bilo ljepše, bolje, sve su to sjajne etape u mojoj karijeri i mom životu"
Mnogi njegovi saigrači, poput Dinara ili Dejvisa otisnuli su se u trenerske, vode, ali Rutenka se nikada nije vidio u tom poslu.
"Za mene je uvijek bila najveća kazna da me staviš na klupu. A trener ne može nigdje sa klupe. Šalim se. Ali nemam živaca da stojim i da gledam da ekipa nešto ne uradi kako joj kažem, radije bih to uradio sam. Možda ću se u budućnosti promijeniti, ali u ovom trenutku ne mogu da zamislim da radim kao trener. Ali u mom životu bilo je toliko preokreta , nikada nisam mislio da ću biti na poziciji gdje sam danas, a drago mi je jer su tu novi ljud, novo iskusvo i prilika za neke nove stvari", zaključio je Rutenka.