Odjednom se čuo vrisak. Ni oni koji su sjedili bliže nisu vidjeli nož. Obezbjeđenje tada hvata napadača.
Ginter Prahe je u osami sobe u seocetu Gerzbahu sjedio pred televizorom, kao i uvijek kad je igrala Štefi Graf. Njegova Štefi. Preko tapeta su izlijepljeni brižno isječeni članci i fotografije iz novina na kojima je čuvena njemačka teniserka. Pisao joj je pisma. Slao joj novac. Nikad nije mrdao iz Gerzbaha, otkako ga je tamo kao osmogodišnjaka ostavila majka. O njemu se starala tetka. Parhe, osamljenik i čudak, radio je kao mašin-bravar u fabrici motora u obližnjem Nordhauzenu, u bivšem DDR-u. Posao je izgubio ujedinjenjem Njemačke. Tada mu je ostala samo Štefi.
Tog maja 1990. je fanatični navijač, gledajući prenos meča, doživio intimni smak svijeta. Na berlinskoj šljaci plesala je 16-godišnja Monika Seleš, jugoslovenski vunderkind. U finalu je počistila Štefi Graf i to na njenom omiljenom terenu, piše DW.
"Njena volja da osvoji svaki poen iritirala je Štefani Graf. Jer Graf je bila ta koja nije htjela da pokloni nijedan poen, da stigne na svaku lopticu. I uvijek je bila bolja u tome od svih ostalih“, kaže danas Hans-Jirgen Poman, bivši teniski novinar njemačkog javnog servisa. "Sada je odjednom preko puta sebe imala igračicu koja je tako stenjala, borila se, grizla… To je za Štefani Graf bilo potpuno novo“, navodi Poman.
Nož i kobasica u kesi
Mala Mo je tako nastavila narednih mjeseci i godina – ređala je pobjede, zasjela na prvo mjesto rang-liste i djelovalo je da je ništa ne može zaustaviti. Parhe je riješio da nešto preduzme.
„On kao da je bio član jednočlane sekte, potpuno sam“, priča danas Hans-Ludvig Kreber, sudski psihijatar. „Nikome ne priča o onome što čini, ali sve svoje želje projektuje u televizijsku zvijezdu (Štefi Graf). Misli da se toliko trudi oko nje, da mnogo čini za nju, pa da na neki način na nju polaže pravo.“ „Ključni problem je ta osamljenost. On se sam sa sobom dogovara, ne provjerava ništa sa drugim ljudima. Iz toga se rađa gubitak osjećaja za realnost“, navodi Kreber u dokumentarnom filmu koji je ovih dana objavio njemački javni servis NDR.
Krajem aprila, 38-godišnji Parhe napušta svoje seoce i kreće za Hamburg, gdje na turniru nastupaju i Seleš i Graf. Ima samo plastičnu kesu, a u njoj pidžamu, jednu domaći kobasicu i oštar kuhinjski nož sa tirkiznom drškom i sječivom od 23 centimetra. Nekako je uštedio tri hiljade maraka za put, to je trebalo da bude dovoljno za jeftinu sobu u Hamburgu i ulaznice.
Ako ne uspije u Hamburgu, Parhe je planirao da otputuje u Rim na idući turnir.
„Slutio je on da će poslije biti problema, ali je mislio da se žrtvuje za svoju Štefi. Namjeravao je da na iščašeni način postane junak“, priča psihijatar Kreber.
Ubod u dušu
Prije tačno tri decenije, 30. aprila 1993, oko 18:50 je Monika Seleš pred pobjedom u četvrtfinalnom meču turnira u hamburškom Rotenbaumu. Pauza, igračice su na klupama.
"Odjednom se čuo vrisak“, priča sportski novinar Poman, koji je prisustvovao meču. Ni oni koji su sjedili bliže nisu vidjeli nož. Parhe ga je i tokom napada držao u kesi. Televizijska kamera snima radnika obezbjeđenja koji hvata Parhea u kragnu. Napadač je u zbunjenom grču. Čuje se glas sa zvučnika: „Molim, smesta ljekar na teren!“ U istom kadru je Seleš još na nogama, prije nego što joj pomažu da sedne. U jednom članku lista Velt opisano je koliko je strasno njemačka publika navijala protiv Seleš prije tog uboda. U tom kobnom meču, svi su bili na strani Bugarke Magdalene Malejeve. Sudija tog susreta Štefan Fos kasnije je rekao: „Zamislivo mi je da je tog psihički bolesnog čovjeka podstakla ta atmosfera.“
Kako je opisao Velt, možda je upravo sudija Fos slučajno spasio život Maloj Mo. Jer, tren pred napad, Fos je rekao „Time!“, opominjući teniserke da je kraj pauze. Na to se Seleš nagnula napred kako bi dohvatila flašu i otpila još gutljaj vode.
"Parheovo sječivo bi bez problema presjeklo nerve i povrijedilo organe, srce ili pluća. Ovako je ubod ostao dubok samo dva centimetra. Ali, nož je pogodio jedno drugo osetljivo mjesto: Monikinu dušu“, piše u tom tekstu Velta.
Slično je napisala i Monika Seleš u autobiografiji (2009): „Dok sam u kolima hitne pomoći držala svog brata za ruku, šok me je čuvao od saznanja da se moj svijet upravo razbio u komadiće. S time sam morala da se suočim kasnije.“ „Desilo mi se nešto užasno, što je nepovratno usmjerilo moj put u drugom pravcu i ozbiljno povrijedilo moju dušu. U djeliću sekunde se moja ličnost promijenila“, napisala je Novosađanka.
Iz policije su tih dana novinarima rekli da je Parhe tokom isljeđivanja ostavio utisak „psihički poremećenog“ čovjeka. Rekao je policajcima da je želio da Štefi Graf ponovo bude broj jedan.
„On je svoje fantazije zamišljao poput bajkovitog filma. Zamišljao je da će najednom Graf stati pred njega i reći: ’Gintere, ti si moj spasitelj, hvala! Iako nismo suđeni jedno drugom, ovo ti neću zaboraviti do kraja života’“, tumači psihijatar Kreber.
Turnir je nastavljen
Idućeg dana je Graf posjetila Moniku Seleš u bolnici. Obje su susret opisale kao emotivan. Neki su tvrdili da je Graf to uradila naprosto jer je morala. Novinar Hans-Jirgen Poman ubijeđen je da je htjela i da je tih dana bila – bespomoćna. „Imala je osjećaj krivice, da se to desilo zbog nje“, kaže Poman.
Turnir je nastavljen. Monika Seleš je to kasnije opisala kao tešku lekciju o teniskom biznisu – uvijek se radi o novcu. To kao da vidi i publika – mnoge kao da je bilo sramota što su na tribinama. Svuda vrvi od policije i obezbjeđenja. „Otada je Monika Seleš postala nepovjerljiva. Za to apsolutno imam razumijevanja“, priča Poman. Štefi Graf se vratila na prvo mjesto. Parhe je uspio.
Epilog – presuda za tjelesnu povredu
Na suđenje je fanatik stigao poslije pet mjeseci samice u pritvoru. Dočekale su ga desetine kamera iz cijelog svijeta. Pred sudom je pričao o Štefi Graf, o njenim „očima poput dijamanata“ i „kosi poput svile“. Parhe je tvrdio da nije htio da ubije Seleš. Njegov advokat je odbranu bazirao na činjenici da je oštri nož zariven „samo“ dva centimetra u leđa, iako je mogao da ide dublje. Na kraju je Parhe osuđen samo zbog nanošenja tjelesnih povreda – na dvije godine uslovno. Presuda je izazvala negodovanje, ali je potvrđena od višeg suda. Branilac napadača, Otmar Kuri, dobio je gomilu bijesnih pisama i prijetnji.
Kaže da je uvijek mogao da razume bijes Monike Seleš zbog presude, ali da je ona ipak bila ispravna – njegov klijent više nikad nije počinio novo krivično djelo.
“Gospođa Graf je za njega bila boginja“, priča Kuri u dokumentarnom filmu NDR-a. „Ne u profanom smislu, već boginja koja je za njega bila izvan sfere dohvatljivog. On je nju poštovao, čak bi se moglo reći – volio, ako je za tako nešto uopšte bio sposoban.“
Ginter Parhe je poslije odluke suda bio slobodan čovjek. Nije ustanovljeno da je atentator neuračunljiv, niti je smješten na psihijatrijsko liječenje. Nudili su mu jednom 30.000 maraka da nastupi u TV-emisiji – odbio je. Poslije serije moždanih udara, godinama je živio u domu za negu u Nordhauzenu. Tamo je i umro avgusta prošle godine kao 68-godišnjak, ali je ta vijest došla do javnosti tek prije nekoliko dana. Poslije depresivnih epizoda i poremećaja ishrane, Monika Seleš je skupila snage da se vrati tenisu 1995. godine, ovog puta kao državljanka SAD. I dalje je pobjeđivala, ali nikad kao ranije. U Njemačku više nikad nije kročila.
(MONDO)