Potaknuti saznanjem da neke neke zvanične ustanove u RS, ali i BiH internet portale ne svrstavaju u “ozbiljne” medije, odlučili smo da pitamo – zašto.
Novinari našeg portala nekoliko puta su se suočili sa nemogućnošću da rade svoj posao kako treba, jer predstavnici nekih zvaničnih ustanova nikad nisu čuli za nas. Adresu naše redakcije skidali su sa mejling liste, a na neke obećane intervjue čekamo već mjesecima. Bili smo čak i svjedoci izjave: "Šta ima neki internet portal da piše o nama".
Više je, naravno onih koji nas poštuju i uvažavaju i izuzetno smo ponosni na dobru saradnju sa većinom ustanova od javnog značaja. Ipak, ne sa svima.
Da li je tradicionalno poimanje medija kod nas preduboko ukorijenjeno da bi relativno novi mediji bili ozbiljno shvaćeni? Da li je internet “bauk” rezervisan samo za gejmere i trolove? Ili je možda riječ o tome da ljudi ignorišu ono što ne razumiju?
A možda mi i kolege sa drugih portala prosto ne radimo svoj posao dovoljno dobro.
Odgovor smo potražili kod stručnjaka.
Istraživač u Institutu za društvena istraživanja pri banjalučkom FPN-u Borislav Vukojević kaže da svaka nova tehnologija prolazi određene faze, od nastanka, preko masovne upotrebe do stepena u kojem se tehnologija posmatra kao “nešto normalno”.
“Mi smo u fazi masovne upotrebe interneta, odnosno portala, ali još uvijek nismo pripadnici tzv. informacionog društva, gdje se informacija mijeri prema kriterijumu korisnosti, a ne isključivo dostupnosti.
S druge strane, neprihvatanje portala kao “ozbiljnih” medija se ogleda u nedostatku medijske pismenosti, koja je postala ključna kompetencija. Na kraju, političke partije i druge interesne grupe ne vole internetske medije jer ih je ipak mnogo teže kontrolisati nego klasične. U tim okolnostima je najlakše udariti na kredibilitet internetskog portala, jer kada se jednom nešto objavi, postaje nemoguće zaustaviti širenje”, kaže Vukojević.
Politikolog Đorđe Vuković smatra da postoji nekoliko razloga za ovu pojavu.
“Prije svega imamo jedan kulturni paradoks. Ovdje ljudi tradicionalno ne vjeruju novotarijama iako svi trče za njima. Trče zato što su u modi, kao za statusnim simbolom, a ne zato što su osjetili potrebu ili prepoznali prednost. S obzirom da brzopleto i površno zauzimaju mišljenje o njihovoj svrsi, značaju, smislu, brzo se i dezorjentišu. Tako je i sa internet portalima”, naglasio je Vuković za MONDO.
Prema njegovim riječima, podjela medija na ozbiljne i neozbiljne na osnovu platforme ili forme je – besmislena.
“One vaše kolege koje znaju šta je novinarstvo, šta su komunikacije, koje imaju čvrste temelje u ličnim profesionalnim i etičkim kodeksima, a uz to se stalno usavršavaju i idu u korak sa vremenom, sigurno ne razvrstavaju medije na ozbiljne i neozbiljne po tome da li je gledaju, čitaju ili slušaju, već valjda po tome kako rade, koliko su brzi, pouzdani, aktuelni, objektivni.
"Zbog prirode posla kojim se bavim, neophodno je da pratim sve medije, ali moj primarni izvor informisanja su internetski portali. Radio slušam jedino u automobilu zbog servisnih informacija i muzike, novine čitam zbog uvida u uređivačke politike medija, a televiziju koristim uglavnom u svrhu zabave (poneki film, obrazovna emisija i slično). Portali su mi primarni izvor, jer imam potpunu kontrolu nad onim šta želim pročitati, pogledati ili proslijediti nekome drugom", ističe Borislav Vukojević.
O komentarima iz zvaničnih ustanova, kako kažete, ne bih trošio riječi. Pitajte ih prema kojim kriterijumima ocjenjuju kakvi su mediji: činovničke lojalnosti, partijske poslušnosti, stepena koruptivnosti, količine sadržaja za kancelarijsku razbibrigu, šta li već?”, ističe Vuković.
A ipak, i među nama ima “kukolja”, priznajemo.
“S druge strane, zaista treba priznati da nije svaki internet portal dostojan da se nazove sredstvom informisanja. Mnogo je tu nereda, da ne kažem da je haotično. Od izmišljotina do prostakluka, od besmislica do bjesnila. Potrebno je i medijske pismenosti, strpljenja, iskustva i vještine da se javnost navikne na nove medije, a da oni istovremeno utvrde principe svog rada, zasluže povjerenje publike i počnu da odgovaraju za svoje greške”, dodaje Đorđe Vuković.
Šta informativni portal mora da ima da bi bio sredstvo informisanja?
“Portal mora imati sve što i bilo koji drugi medij. Od impresuma do uređivačke politike, od prijatnog dizajna do pismenih novinara, ali prije svega, mora da se ustoliči na medijskoj sceni aktuelnim i argumentovanim tekstovima prepoznatljivim senzibilitetom i kritičkom distancom prema društvenim događajima, političkim procesima itd.”, kaže Vuković.
Borislav Vukojević nam je objasnio i šta relevantan portal NE TREBA da ima.
“Kao u svakom drugom polju, tako i na internetu postoje portali koji su ništa drugo do propagandna glasila partije ili neke interesne grupe. Da bih neki portal uopšte uzeo u razmatranje, on mora imati transparentnu vlasničku strukturu, što je kod nas jako rijetko.
Drugi kriterijum koji uzimam u obzir je motiv medija, tj. da li ima primarnu namjeru da informiše ili da ubjeđuje. Na primjer, ne koristim portale i lične blogove koji imaju neprovjerljive izvore informacija, jer smatram da je u doba novih mediji to najvažnija osobina – verifikacija, provjerljivost.
Takođe, ne volim kada portali nemaju profesionalnu uređivačku politiku, pa tako nerijetko viđamo tekstove koji nemaju nikakav opšti društveni interes, već se objavljuju zbog nekog pojedinca i njegovih interesa. Međutim, najveća boljka portala je hipersenzacionalizam, tj. naslovi tipa: ‘Pogledajte!’ ‘Nećete vjerovati’ i ‘Šokantno!’”.
Internet je, uslovno rečeno, osmišljen kao poligon slobodne misli. A ta sloboda može da bude i najveće iskušenje za internet medije, smatra Đorđe.
“Najveća zamka interneta krije se upravo u toj njegovoj najvećoj prednosti, potencijalu da bude poligon slobodne misli. Kao što znamo nije svaki izliv mentalnog stanja misao, nije svaki rafal frustracija misao, nije ni svaka umobolština, napad mržnje, ljubomore, lične ili političke odmazde, nepromišljena procjena...
Da bismo imali poligon za slobodna mišljenja moramo prvo biti slobodni ljudi, oblikovati mišljenja utemeljena na nekim znanjima, oplemenjena nekim odovornostima, orjentisana pitanjima od javnog značaja i šta sve još ne. Buvljak koječega nije poligon mišljenja. OK. Za to nije kriv internet, ali dok njega nije bilo nismo ni znali koliko je idiotizam masovna pojava.
Tu, dakle, prvenstveno mislim na mogućnost anonimnog komentarisanja, obesmišljavanja javne debate na internetu, da li svjesno djelovanjem botova ili stihijski, ostavljanjem mogućnosti da dokone neznalice vrijeđaju ljude, narode, koga i šta sve ne.
Zamislite da štampa objavljuje sva pisma čitalaca, da radio stanice ili tv kuće dopuštaju svakome da priča šta i koliko hoće. Zar bi to bila sloboda mišljenja? Oni koji žele da prave portale moraju znati granice između slobode i njene zloupotrebe”, istakao je Vuković.
Činjenica je da u našem dijelu planete trendovi tradicionalno kasne. Možda je problem u tradicionalnom shvatanju medija?
“Kod nas jeste uglavnom ukorijenjeno tradicionalno poimanje, ali to nije dobro, jer iz naše istorije vučemo previše komunističkog medijskog sistema i ponašanja. Na primjer, većina ljudi će umjesto javni servis reći državni servis, iako to nije isto. Isto tako, načela uređivanja u tom sistemu su bila propagandno usmjerena, što bi novi internetski portali trebali mijenjati. Informisanost zavisi od motiva vlasnika i/ili urednika, bilo da se radi o novim ili klasičnim medijima”, kaže Vukojević.
televiziji
8%
(4)
novinama
10%
(5)
radiju
8%
(4)
internet portalima
14%
(7)
Mondu :)
60%
(30)
Kojim medijima vi najviše vjerujete?
Đorđe Vuković smatra da smo zadržali jednostranu komunikaciju.
“Tačno je da se zadržala tradicionalna potreba za jednostranom komunikacijom, u kojoj s jedne strane imamo one koji plasiraju informacije i gotova mišljenja, stavove o događajima i s druge strane one koji ih nekritički usvajaju. U pitanju je ili starija publika ili dio primitivnijeg svijeta koji i dalje vjeruje da je tačno samo ono što je bilo na dnevniku ili naslovnici novina. Takvima je lakše i manipulisati.
Međutim, nove generacije su već čeljad interneta, ovisnici o tviteru, fejsbuku, instagramu, mobilnim telefonima. Oni reaguju drugačije, ali traže i drugačije sadržaje. Nisam siguran da su istovremeno i manje podložni manipulaciji. Šta više! U tom bezobalnom prostoru, moru informacija, dezinformacija, trivijalnosti, teže je razlikovati istinu od laži, dokaz od podvale, informaciju od komentara.
U svakom slučaju, navike publike se mijenjaju, tradicionalni mediji postaju nezaštićena vrsta. To što još vidimo njihova preparirana tijela, vještačku kožu, što nam se čini da još odzvanja eho njihove nekadašnje strašne rike, što političari i tajkuni još pucaju u njih, ne znači da su opstali”, smatra Vuković.
