Sjajna priča stiže iz daleke Irske, gdje je prošle godine Banjalučanin Siniša Šicar osnovao klub malog fudbala, u kojem igrači iz zemalja bivše Jugoslavije nastupaju, druže se, ali i uče Irce futsalu, Poljake psovkama na našem jeziku...
Clontarf Vikings Futsal Club je klub malog fudbala iz Dablina, koji je prošle godine osnovao Banjalučanin Siniša Šicar.
Na dalekom sjeveru Evrope okupio je ekipu većinom sastavljenu od igrača iz bivše Jugoslavije, sa željom da se druže i "nauče Irce pravom futsalu".
"Trenutno su u klubu igrači iz bivše Jugoslavije, većinom Hrvatske, BiH i Srbije. Tu je i nekoliko Poljaka, te po jedan Brazilac i Irac, Kiron Taj. Irca nisam mogao izbjeći", kaže kroz smijeh Siniša na početku razgovora za MONDO.
"Pomogao mi je mnogo stvari pri osnivanju kluba, od procedure i papirologije (ja bih njemu mogao pomoći oko svega u Opštini, samo ga pošaljem u sobu 16 i kažem da ponese 50 KM), ali o proceduri ovdje nisam znao ništa, jer sve mora biti po PS-u i u skladu sa zakonom, od osiguranja do "health & safety" standarda", dodaje.
Kroz klub je u prvih šest mjeseci prošlo oko 50 igrača, dok nije pronađena "dobitna formula".
"Neki su dolazili i odlazili nakon par treninga, neki su to shvatali više kao rekreaciju i nisu bili za ozbiljan rad, neki rade pa se nisu mogli izorganizovati da redovno dolaze, a neki od 'naših' ljudi se baš nisu uklopili u ekipu u kojoj imaš igrače sve tri nacije koje su bile u ratu..."
Čak ni u dalekom Dablinu, nije se moglo pobjeći od građanskog rata i zatrovanih priča koje su uništile živote mnogih na prostoru bivše države.
"U ekipi sam imao i momaka rođenih između 1990. i 1995. godine, koji su samo u školi učili o ratu u bivšoj Jugoslaviji, i nikad u životu nisu vidjeli ili upoznali ljude 's druge strane' dok nisu došli u Dablin, a igrom slučaja sreli smo se na fudbalu/nogometu. Bilo je i onih čiji su očevi bili u ratu, a i sami su bili dovoljno stari da pamte rat. Sve u svemu, neki su otišli sami, neki se nisu mogli posvetiti igri, nekima sam se, zbog atmosfere u ekipi, morao zahvaliti. Sad nas registrovanih ima petnaestak, i još poneko dođe na trening od ovih što su prošli kroz klub. Javljaju nam se stalno i novi, dolaze na probe, odrade par treninga, ali rijetko ko zadovolji, jedan od deset da ostane..."
Zanimljivo je i kako je došlo do osnivanja kluba…
"Klub sam osnovao 2015. godine, uz pomoć pomenutog Irca Kirona Taja. Kao i svaki osnivač bilo čega, od političke partije do udruženja danguba, sebi sam podijelio najviše funkcija, a poslije šta je koga zapalo", kroz smijeh priča Siniša. "Nije baš tako, ali sa strane tako izgleda..."
"U Irsku sam stigao 2000. godine na jednogodišnji program razmjene studenata, kasnije je taj program propao, pa sam našao posao u IWA (irska asocijacija za pomoć licima sa invaliditetom), gdje je radio i Kiron. IWA ima svoj sportski sektor, olimpijce u svim tim sportovima, osvajače medalja na takmičenjima za lica sa invaliditetom... Prije 15-ak godina, svim tim ljudima trebali su asistenti da im pomažu, a Irci nisu baš htjeli raditi taj posao. Tu se pojavio moj koledž koji je počeo dovoditi studente iz zemalja van Evropske unije. I tako ti ja tu dođoh", prisjeća se dolaska na sjever Evrope.
Nakon dugih razgovora, došlo se do ideje za osnivanje futsal kluba.
"Četvrtkom na terminu za zaposlene u IWA prije par godina odem na fudbal (ili ono što oni misle da je fudbal), iznerviram se opasno neznanjem (a ubjeđenjem da znaju) i tad upoznam Kirona, koji pored ovog posla vodi i jedan klub velikog fudbala. Izjavim kako se za poteze pojedinaca tog dana na fudbalu kod nas na školskom dobija šamar i trajna zabrana igranja i počnem s njim pričati o futsalu, turnirima kod nas, Boriku, reprezentativcima koji dolaze igrati itd... I tada mi on kaže: ''Ajmo osnovati klub, ti budi trener, ja cu ti pomoći'. I tako je sve počelo."
"U to vrijeme, Irska se kvalifikovala na neko SP ili EP u fudbalu, ali su u grupi bili jako loši, samo nabijali dugu loptu i trčali kao konji, pa se po neslavnom povratku Fudbalski savez Irske odlučio da uvede futsal u mlađe kategorije i da uloži u taj projekat, da bi im neki budući Džon O'Šej bio tehnički potkovan."
Zašto ste klub odlučili da nazovete Clontarf Vikings, odnosno Vikinzi s Klontarfa?
"Klontarf je dio grada u kom je naša dvorana, a ovdje imena klubova obično u sastavu imaju nešto što pokazuje odakle su. Npr. Kork siti (koji je igrao protiv Zvezde kvalifikacije za Ligu šampiona), a imaju i neku karekternu osobinu, npr. Rovers (Šamrok), koji je igrao i izbacio Partizan, često i ratnička obilježja Warriors (ratnici), Knights (vitezovi)... Prošle godine navršilo se 1.000 godina od poznate bitke na Klontarfu (Battle of Clontarf) u kojoj su se sudarile vojske dva kralja, jednog koji je vladao svime i drugog koji se pobunio i podigao narod.Ovom drugom su se pridružili i Vikinzi u Dablinu, i sudarili su se u Klontarfu. Bitka se smatra jednim od najvećih i najkrvavijih istorijskih događaja u Irskoj, jer su izginuli skoro svi pobunjenici i Vikinzi, ali su uspjeli ubiti onog kralja koji je htio zavladati 'svijetom'. Legenda kaže da 'vikinzi dolaze iz Klontarfa', pa smo se tako odlučili za ovo ime."
Osim Siniše, u Klontarfu igra još nekoliko igrača s naših prostora.
"Golman Vjeran Dokonal je iz Osijeka, gdje je i branio ranije, a iz ovog grada je i Igor Valinčić. Dalibor Šurlin je iz Zagreba, a igrao je u mlađim selekcija splitskog Hajduka, dok je Branimir Šarar došao iz Crikvenice. Iz Banjaluke je Darko Zrnić, koji u posljednje vrijeme igra manje, s obzirom da se posvetio trčanju (distance od 10km do maratona). Ranije je bilo više Banjalučana, ali su otišli. Imamo tu još Srbijanca sa pasošem Slovenije, Brazilca sa italijanskim državljanstvo, a i nekoliko Poljaka", pojašnjava nam stanje u Klontarfu.
Mogu li se uporediti kvalitet malog fudbala u BiH i Irskoj?
"Kvalitet futsala u Irskoj je bolji nego u BiH, a lošiji nego u Srbiji. Skoro da i nema Iraca u ligi koju igramo, sve su to igrači iz zemalja kojima je futsal poznata materija", kaže Siniša i nastavlja:
"U Ligi većinom nastupaju strani igrači, s obzirom da Irci nisu pretjerano talentovani za futsal. Klubovi su većinom sastavljeni od Rumuna, Mađara, Portugalaca, Poljaka, Brazilaca, Španaca, ima tu i jedan irski klub, te BH junajted, osnovan od strane dva brata koji su 1990. i neke došli ovdje, bilo je dosta Bosanaca u njemu, a danas samo golman. Ostali igrači su im iz Brazila, Portugala i još nekih južnoameričkih zemalja, i mi. Trenutno smo na petom mjestu, a najjača ekipa posljednjih godina je Transilvanija. Postoji još nekoliko takmičenja, a pobjednik predstavlja Irsku u Ligi šampiona", priča na Siniša.
Siniša i ostatak ekipe nisu samo kolege na terenu. Druže se i privatno, a čak su i stranci u ekipi propričali "našim" jezikom, pa je komunikacija daleko lakša.
"Družimo se i privatno, futsal nas je spojio, a onda kako je ko kome legao. Uglavnom sam stekao dva, tri baš dobra prijatelja, držimo se svi zajedno, a čak su i Poljaci propričali naš jezik. Naravno, prvo psovke, pa onda i ostale riječi koje sam ja nekad koristio u Banjaluci sa ekipom 'na školskom' ili Malom Borčevom", priča Siniša.
S obzirom da rivali ne razumiju naš jezik, dobro dođe na utakmicama da se zbune protivnički igrači.
Sve informacije o Vikinzima s Klontarfa možete pronaći na njihovoj FACEBOOK stranici.
"To nam puno pomaže i na utakmicama, jer možemo pričati ili bar dogovoriti npr. akciju iz kornera, a da nas protivnici ne razumiju, a onda reći i na engleskom potpuno suprotno da nas razumiju, a odradimo ono sto smo na našem dogovorili..."
O zemlji u kojoj trenutno živi, ima samo riječi hvale. Irska je, kako kaže, raj na zemlji.
"Irska je, za mene, divna zemlja. Irci su mentalitetom jako slični našim ljudima, naročito u manjim mjestima. Da bi upoznao Irsku i irski narod, čovjek mora otići van Dablina, jer Dablin odavno nije oličenje tradicionalne Irske. Dablin je, kao i svaki glavni evropski grad, prva destinacija svih onih koji dođu živjeti u Irsku, pa su i domaći (Irci) u njemu uklopljeni u tu multietničnost. Teško je Dablinersima (trenutnim stanovnicima Dablina) dati neku karekteristiku koja bi ih sve zajedno dostojno opisala. Podatak da sam ja dobio irsko državljanstvo i da su na ceremoniji skupa sa mnom toga dana državljanstvo dobili ljudi iz 119 različitih zemalja svijeta, govori sve o Dablinu. Ljudi su otvoreni, tolerantni i naviknuti na sve kulturološke, jezičke i tradicionalne razlike", priča na Šicar.
Šta je to po čemu se Irska najviše razlikuje od našeg područja?
"Suštinska (i vjerovatno jedina) razlika između života kod nas i u Irskoj, je u životnom standardu. Sa običnim poslom (kao što je moj), čovjek može dobro živjeti, baviti se hobijima, putovati, i uopšte imati jedan život bez stresa i trzavica. Mir! Ne misliš na egzistenciju, novac, dnevnu politiku i sl. Sve ostalo je isto, kao i bilo gdje u Evropi. Ljudi žive, idu na posao, u kafanu (pub), utakmice, izlasci, kao i svugdje. Najviše mi se sviđa sloboda. Sloboda da budeš šta hoćeš, dok god ne ugrožavaš drugoga. I niko te za tvoj izbor ne osuđuje niti si im čudan. Među sve te ljude i različitosti, koji u svakom momentu hodaju ulicom, medvjeda da pustiš, niko ga ne bi poprijeko pogledao", slikovito nam opistuje stanje u Irskoj i njenom glavnom gradu Dablinu.
Da li ti nedostaje Banjaluka. Koliko često posjećuješ rodni kraj?
"U Banjaluku sam išao nekoliko puta godišnje, a u posljednje tri, četiri godine, otkako sam dobio djecu, idem bar dva puta, nekad i šešće", kaže Siniša.
"Iz Banjaluke mi ne nedostaje puno toga jer dolazim par puta godišnje, vidim se sa prijateljima, obavezno se skupi stara ekipa i odigra fudbal i tako. Nedostaju mi samo određeni ljudi", naglašava na kraju Siniša Šicar, Banjalučanin koji već petnaestak godina živi i igra mali fudbal u Irskoj.