Prije tačno četvrt vijeka, 29. maja 1992. godine, banjalučki Borac je osvojio svoj prvi i jedini evropski trofej Mitropa kup, koji je zauvijek ostao u Trofejnoj sali Gradskog stadiona.
Zbog tragičnih događaja i rata u bivšoj Jugoslaviji, pehar Mitropa kupa nikad nije adekvatno proslavljen u Banjaluci, ali se i nakon 25 godina nije zaboravilo zašto Borac nosi nadimak "Velikan iz Platonove".
U to doba, Banjalučani su prema podacima Evropske fudbalske unije (UEFA) bili među prvih 100 klubova svijeta, i to ispred velikana kakvi su Čelsi, Mančester siti, Arsenal, Borusija Dortmund, Lion, Pari sen Žermen, Roma, Fiorentina...
Tačno godinu dana, nakon što je Crvena zvezda pokorila Evropu u Bariju, crveno-plavi tim je osvojio pomenuti evropski trofej nakon dvije pobjede na penale.
Najprije protiv Fođe rezultatom 4:2, koja je bila domaćin završnice takmičenja u kojem su učestvovale četvrtoplasirane ekipe nacionalnih prvenstava i u finalu nad mađarskim Vašutašem (5:3).
Tim povodom u Trofejnoj sali Gradskog stadiona u Banjaluci održana je svojevrsna proslava na kojoj su se akteri tih događaja prisjetili slavne prošlosti Borca.
Predsjednik kluba, Branko Kovačević bio je u tadašnjem timu Borca jedan od najmlađih igrača Banjalučana.
"Malo smo zakasnili s najavom obilježavanja ove godišnjice i ja kao predsjednik Borca i bivši igrač ove 'zlatne generacije' želim svima da se zahvalim koji su došli na našu malu proslavu", izjavio je Kovačević i dodao da je ipak najvažnije što se obilježava 25. godišnjica osvajanja Mitropa kupa.
Kapiten tog tima Borca iz 1992. godine bio je Stojan Malbašić, koji se najprije zahvalio klupskom rukovodstvu što su se sjetili ovog važnog datuma u istoriji Borca.
"Osvajanje najprije Kupa Maršala Tita, a onda i Mitropa kupa su za nas veliki uspjesi i malo timova je ovo ostvarilo. Nadamo se da ove stvari nikad neće zaboraviti jer ovi trofeji Borac čine velikim klubom", rekao je Malbašić.
Sve se odigralo u veoma čudnim okolonostima, a prema Malbašićevim riječima, uprkos velikom uspjehu, povratak je pokazao drugu, tužniju stranu putovanja u Fođu.
"Oko 50, 60 odsto igrača Borca je po povratku odlučilo da ode u kontra smjeru. Razišli smo se i s većinom tih saigrača sam izgubio kontakt. Sam taj povratak u Banjaluku nije bio onakav kakav je trebao da bude", dodao je sadašnji funkcioner Borca.
Malbašić je na kraju apostrofirao i želju da Borac u što skorijoj budućnosti se ponovo domogne nekog velikog trofeja.
"Sve je do ljudi, ova garnitura mladih i ambicioznih ljudi može da ostvari nove velike rezutate Borca".
Jedan od najzaslužnijih za osvajanje evropskog pehara bio je i Milorad Bilbija, koji se najprije osvrnuo s čuđenjem da je od tog dana prošlo 25 godina.
"Tu smo da evociramo uspomene, naša sjećanja su ostala neizbrisana, posebno zbog samog puta ka Italiji u teškim vremenima početka rata u bivšoj Jugoslaviji. Borac je iza sebe imao dobru sezonu, u kojoj smo razdvojili 'veliku četvorku' Zvezdu, Partizan, Hajduk i Dinamo. I na kraju smo uspjeli i da osvojimo evropski pehar, koji je do dan-danas ostao u našim vitrinama".
Prema njegovim riječima, bili su izuzetno teški uslovi odlaska prema Fođi.
"Ali, uspjeli smo da prebrodimo sve teškoće, odigrali dvije teške utakmice i na kraju izdržali da dobijemo susrete na jedanaesterce i donesemo trofej u Banjaluku. Vjerovatno je golman Milan Simeunović jedan od zaslužnijih jer je branio fantastično penale. Ovo je bio veliki uspjeh našeg kluba".
Tadašnji direktor Borca, novinar i publicista Tomo Marić podsjetio je koliko je veliki klub Borac iako je i njemu veoma uznemirujuće što je prošlo četvrt vijeka od osvajanja Mitropa kupa.
"Kao da smo udarili 'dlanom o dlan'", počeo je Marić svoje izlaganje.
"Nekad se sudbina poigra ljudima, događajima, narodima, pa i klubovima. Borac je te godine u rangiranju UEFA bio među 100 najboljih u Evropi. Računale su se dvije pobjede u Kupu kupova protiv Rimelanža, po jedna protiv Anderlehta i Metalista uz dva poraza i dvije pobjede u Mitropa kupu. Od osam mečeva, Borac je šest dobio, plus je imao i osvojen Kup Jugoslavije, pa je iza sebe ostavio mnoge velike klubove, između ostalih i londonski Čelsi".
Marić je podvukao da je tadašnji tim Fođe, koju je Borac izbacio u polufinalu, četiri dana ranije pobijedio veliki Milan sa 6:2 za koji je tada potpisao Dejan Savićević.
"A mi smo dobili taj moćni tim pred njenom publikom uprkos svim problemima oko samog odlaska do Italije jer je bilo ratno stanje. Kad pogledamo iz ove perspektive, da nije bilo šta je bilo, završno takmičenje bi sljedeće godine igrano u Banjaluci".
Najstariji evropski i svjetski trofej je Mitropa kup osnovan davne 1927. godine.
"Njegova vrijednost je kad vidite imena klubova urezana u pehar, od Milana, Honveda, Fiorentine... pa ćete shvatiti koliki uspjeh je ostvario Borac", dodao je Marić i podvukao da je tadašnji tim trenera Zorana Smileskog predvođen kapitenom Malbašićem mogo da nadigra svakoga.
"Čak i Zvezdu, koja je tada bila prvak Evrope".
Može li se to ponoviti, nametnulo se pitanje nakon Marićeve besjede.
"Ako je život ciklični krug, uvjeren sam da može dok sam živ. Možda ne u ovom obliku, ali definitivno može iako to ne izgleda realno u ovom trenutku. Međutim, Borac je 90 i kusur godina jedna od najstarijih institucija Banjaluka. Borac nije klub već simbol Banjaluke u kojem ne postoji nijedna zgrada starija od 'Velikana'. Možda nije nijedna lipa ni kesten u gradu stariji od Borca. Ja bih i u grbu grada našao mjesto za Borac", zaključio je nekadašnji direktor Borca.